Što je zdravlje?
Zdravlje je znak, simptom, da u tijelu svi procesi optimalno rade.
Tako je bolest znak, simptom, da neki procesi u tijelu ne funkcioniraju optimalno.
Naši sustavi u tijelu znaju što treba raditi. Postoje, pojednostavljeno, dva osnovna procesa u organizmu: izgradnja i eliminacija. Unosimo u organizam ono što mu je potrebno za izgradnju stanica/tkiva i provedbu procesa (energija), a izbacujemo, odnosno organizam sâm izbacuje, štetne i neiskoristive elemente. Osim ta dva osnovna procesa postoji i obrambeni mehanizam organizma (imunološki sustav) koji nas štiti od vanjskih i unutarnjih štetnih elemenata / organizama. Štiti nas na razne načine, na primjer proizvodnjom antitijela, antigena, povisivanjem temperature, znojenjem, izbacivanjem povraćanjem i slično.
Ako svi ovi procesi rade dobro, možemo reći da smo zdravi. Našem tijelu ne treba ništa osim hranjivih elemenata i vremena za eliminaciju. Sve ostalo ono će učiniti samo.
Bolest nastaje kad u bilo kojem sustavu na bilo kojem nivou (dijelu) procesa nastane problem – ili s eliminacijom ili s iskorištavanjem hranjivih tvari ili obrambenim mehanizmom.
Jedini način na koji unosimo hranjive tvari i energiju u organizam je putem hrane. Ne postoji drugi način. Možemo reći da su neki drugi načini korisni i potrebni za optimalno funkcioniranje organizma, kao što je izlaganje Suncu (d-vitamin), kretanje (optimizacija fizioloških procesa), odmaranje (oslobađanje vremena za eliminaciju i regeneraciju), ali ono što uistinu gradi naš organizam i daje mu energiju je hrana. Kako itko može sugerirati da hrana koju jedemo ne utiče na naše zdravlje? Ako je sve iz čega se naše stanice hrane – hrana koju unesemo, da li kvaliteta te hrane ne utiče na stanje naših stanica?
Naše stanice se redovito obnavljaju. „Stare“ stanice se „čiste“ i izbacuju iz organizma. Ovisno o tkivu brzina zamjene starih stanica novima varira drastično. Tako se recimo sluznica crijeva obnavlja svakih nekoliko dana, a kosti svakih 10-ak godina. Sigurno ste čuli kako mi nekoliko puta za života zamijenimo cijelo tijelo : ). Ta činjenica je odlična vijest. Nismo osuđeni na bolest jednom kad se ona pojavi. Promjenom gradivnih elemenata (hrane) i dodatkom potrebnih elemenata (mikronutrijenata, vitamina i sl.) možemo drastično uticati na stanje u organizmu.
Načini do kojih može doći do bolesti (problema u procesima sustava) su vrlo raznoliki i ima ih na stotine.
Krenimo od hrane. Ako je hrana koju jedemo procesuirana i sadrži elemente koje naše tijelo ne može koristiti kao građevni materijal u tijelo unosimo problem kojeg naš sustav nekako mora riješiti. Ako na procesuiranu i nezdravu hranu gledamo kao na elemente koji ne samo da ne mogu graditi naše stanice i tkiva nego kao i na elemente koji unose loše signale (kemikalije, kancerogene elemente, metale, pesticide…) u tijelo, nije nam teško vizualizirati količinu problema s kojima se tijelo mora nositi.
Čudesno je i nevjerojatno da smo kao čovječanstvo odlučili zagaditi jedini izvor našeg života – hranu. S obzirom da bez hrane ne možemo živjeti i naše tijelo bez hrane ne može optimalno funkcionirati – bilo bi logično da nam je zdrava, prirodna i neprocesuirana hrana u fokusu. Ali to nije tako. Ne samo da smo zatrovali svu hranu pesticidima, genetskim modifikacijama, hormonima i onda ju još preradili i procesuirali u nešto što naš organizam ne može ni prepoznati, nego se i rugamo onima koji se brinu oko hrane koju unose u sebe. Naša zapadna industrijalizirana civilizacija kaže da je tijelo stroj i da mu za energiju trebaju kalorije i da nije bitno od kuda te kalorije dolaze. Isto tako kaže da nije bitno da li u organizam unosimo vječne metale iz Teflona i plastike od plastičnih ambalaža, koje organizam ne može izbaciti, jer će nam dati tablete koje će to riješiti. Stvorili smo „deficit vremena“ brinući se o svemu drugome samo ne o hrani koju unosimo u sebe i hranimo se pizzama iz mikrovalne i juhama iz vrećica.
Čudom se čudimo pretrpanim bolnicama i „modernim bolestima“. A svi ti ljudi u bolnicama nisu ništa drugo nego – zatrovani. Njihova tijela se bore s pesticidima, alergenima, plastikama, kemijskim supstancama koje se miješaju u živčane signale, genetski modificiranom hranom, hormonskim disrupterima, ogromnim količinama šećera, rafiniranim uljima… A u bolnici ako su gladni mogu na aparatu kupiti čips i čokoladicu. Zapravo je i čudno da nas toliko puno živi toliko dugo. To znači da je naš organizam još moćniji nego što slutimo. I nakon 50 ili 60 godina sustavnog trovanja ono nas još drži na nogama!
A to je samo hrana.
A što je s:
- Zračenja: mobiteli, repetitori, geološka zračenja, industrija, radioaktivnost (pregledi)
- Tablete: za bol, šećer, tlak, žgaravicu, antibiotici…
- Cjepiva – teški metali, kemikalije
- Amalgami u zubima (i ostali problemi sa zubima)
- Fluor i klor u vodi
- Manjak izlaganja Suncu, manjak kretanja
- Loš ili nikakav san (regeneracija živaca)
- Izlaganje kemikalijama (za tijelo, čišćenje, proizvodnju..)
- Smog, zagađeni zrak, ispušni plinovi, mikročestice, smeće, paljevina
- Izloženost bakterijama, virusima, parazitima, teškim metalima, gljivicama
- Alkohol i sintetske droge
- Nezdravi prostori (izlaganje gljivicama, plijesni, plinu, suhi zrak)
- Alergije
U funkcionalnoj medicini kao uzrok autoimunih bolesti se navode, između ostalog, propusna crijeva, manjak nutrijenata, inzulinska rezistencija, kronične infekcije, hormonski poremećaji, osjetljivosti na hranu, toksini i kemikalije. No, nemate vi propusna crijeva zato što eto imate propusna crijeva! Do toga je došlo nekim vanjskim utjecajem – ili ste jeli hranu koju niste mogli probaviti, ili ste bili izloženi nekim toksinima, gljivicama, metalima, vaša crijevna flora je u disbalansu, možda ste dobivali velike količine antibiotika, možda ste alergični na nešto da ni ne znate, možda su kemikalije oslabile stijenku crijeva, možda nema dovoljno gradivnog materijala (!) za crijevnu stijenku. Isto tako niste dobili hormonski poremećaj a da niste bili izloženi nekom hormonskom disruptoru (kemikaliji, plastici, metalu i sl.) – bilo kada tijekom života. Isto tako vaš imunološki sustav nije lud i nije poludio, nego se u tijelu nalazi nešto s čime se on ne može izboriti. Kad pokleknu ostali sustavi, imunološki je sustav zadnja crta obrane. Na sve moguće načine pokušava izbaciti iz nas štetne tvari, čestice i organizme. I to radi i onda kad ga ubijemo imunosupresivima (!).
A što je s eliminacijom? To smo u potpunosti zanemarili. U procesima izgradnje i eliminacije postoji nekoliko faza koje se izmjenjuju kroz dan. Postoji faza uzimanja hrane / energije, postoji faza ugradnje te iste hrane u stanice i postoji faza eliminacije u kojoj se svi otpadni i štetni materijali izbacuju iz tijela putem stolice, mokraće, kože i slično. Sigurno ste čuli za biološki ritam, ili „unutarnji sat“ organizma. To su periodi u danu (mjesecu, godini) u kojima naše tijelo vrši određene funkcije. Kad žena viče da joj „kuca biološki sat“ zapravo biološki govoreći kaže da su joj jajnici već „stari“ i da uskoro neće moći imati djece. Mjesečnice dolaze periodički u mjesečnom ritmu, srednjovjekovna kriza dolazi s opadanjem proizvodnje seksualnih hormona. Ali sada ne govorimo o tome. Govorimo o dnevnim ciklusima uzimanja hrane/izgradnje stanica i eliminacije. Svatko od nas ima unutarnji ritam i netko za sebe kaže da je „jutarnji tip“ ili „noćna ptica“, ali biološki gledano naš se sustav ravna prema danjem svjetlu. Lučenja hormona vezana su uz jutro (kad recimo skače adrenalin) ili večer (kad se na primjer pojačava proizvodnja melatonina i dopamina). Isto tako i ostali sustavi i organi imaju svoje cikluse. A nama je jako važna probava.
Kad nešto stavimo u usta naš organizam napušta ostale funkcije i primarno se bavi probavom. Dobar primjer ove tvrdnje je trenutak kad se prejedemo i onda osjetimo ogromni umor. Organizam nam kaže „Čuj, ovo je puno posla, ne mogu to probavljat i davat ti energiju za plahutarenje sve odjednom, daj ti malo legni i odmori dok ja ovo probavim“. Organizam nikada neće ostaviti hranu neprobavljenu u probavnom sustavu i bavit se nečim drugim. Hrana koja ulazi u organizam primarna je i svi procesi se usporavaju (ili u potpunosti napuštaju) kako bi se potrebna energija stavila na raspolaganje probavi. Hrana ne smije trunuti u probavnom sustavu. Što je veća porcija koju smo pojeli i što je teža (i neprobavljivija hrana) koju smo pojeli – duže će trebati našem sustavu da to probavi.
Proces uzimanja hrane traje od otprilike 12 (podne) do otprilike 20 sati na večer. Naravno, tu ne govorimo o sekundama, niti minutama. Govorimo otprilike i varira od čovjeka do čovjeka. Znači li to da do 12 sati ne bismo smjeli jesti? Da. Zašto? Zato što se onda događa u tijelu jedan drugi važan proces. Eliminacija. Čišćenje. Bacanje smeća.
Harvey Diamond (autor programa Fit for life) u knjizi „Napokon bezbolno živjeti“ objašnjava što se u tijelu ujutro dešava i zašto je najbolje što možete učini ujutro ne jesti ili jesti samo voće (koje u sebi sadrži probavne enzime potrebne za razgradnju). Ako proces eliminacije – koji uključuje i zamjenu starih stanica novima (!) prekinemo, taj proces će se moći nastaviti tek kasnije, drugi dan – ili nikad, ako stalno nešto guramo u usta.
Kad ne uspije počistiti i izbaciti smeće, naš organizam to stavi na kup i kaže: „Smeće ću iznijeti kasnije“. Ako se na tu hrpu stalno nešto stavlja, a nikad se smeće ne odnese, mogu nastati tumori, plakovi, začepljenja i slično. Tumor nije ništa drugo nego nakupina smeća (mrtvih stanica i otpadnih materijala). I mi ih u organizmu stalno imamo. Oni nastaju, pa nestaju. Ovisno o tome kako naš organizam organizira odvoz otpada i koliko mu vremena za to damo. Proces eliminacije je jednako važan, ako ne i važniji u slučaju bolesti, od uzimanja hrane. Jer mi uzimamo toliko puno hrane da bi bilo dobro dati tijelu da se malo odmori (post recimo). Post služi tome da se naše tijelo očisti od otpadaka. Zato su ljudi koji su živjeli u siromaštvu (ali ne i u zagađenim mjestima!) i jeli malo poprilično zdravi. Našem tijelu ne treba puno hrane i energije, nego optimalna količina hranjivih tvari, a to je manje nego što mi mislimo.
Proces eliminacije traje između otprilike 4 ujutro i podne. U ranu zoru se, recimo, bude bubrezi. Zato je dobro piti neke lijekove, na primjer kortikosteroide, ujutro čim prije kako bi se što manje poremetio prirodni ciklus organizma. Bubrezi i nadbubrežna žlijezda se bude rano ujutro (vezano uz danje svijetlo) i počinju pumpati adrenalin (da nas probude). U to vrijeme ćemo ih najmanje „šokirati“ ako popijemo kortikosteroid jer se taj spoj isto luči iz nadbubrežne žlijezde (prirodno) u isto vrijeme. Ako ih popijemo navečer, pošeremetit ćemo cijeli ciklus i vjerojatno biti budni cijelu noć (i pod stresom i gladni).
Zbog procesa eliminacije u noćnim satima, većina nas ujutro obavlja nuždu i izbacuje iz sebe sve ostatke probavljene hrane, i isto tako mokrimo kako bi izbacili sve što se preko noći filtriralo u urin.
Ja sama sam primijetila da ako ujutro jedem samo voće (i to ne puno, voćku ili dvije) da postanem jako gladna baš tako negdje oko 11 ili 12 sati. Onda sam najgladnija i hrana mi najviše paše. A to baš nekako odgovara tom „prozoru“. Ako se navečer kasno najedem, ujutro sam odmah gladna, a ako ujutro nešto pojedem, onda sam cijeli dan gladna. Kao da taj poremećen ciklus onda uzrokuje energetske padove. To vjerojatno ima veze sa šećerom i inzulinom, a i, naravno, vrstom hrane koju sam pojela.
Hranu bi trebalo uzimati u periodu od 12 do 20 sati, ali to ne znači da u 20:00 pojedemo ogromnu večeru, nego to znači da smo oko 18:00 sati pojeli večeru, koja se do 20 sati stigla probaviti. „Probava“ u ovom slučaju znači da je tijelo razgradilo namirnice, iz njih izvuklo energiju i hranjive tvari.
Nakon 20 sati započinje proces asimilacije, odnosno ugradnje. Tada tijelo sve ono što je izvuklo iz hrane, ugrađuje u tkiva i stanice. I onda opet oko 4 ujutro počinje izbacivanje. Stare stanice se čiste, ostaci hrane se čiste, krv se filtrira i tako dalje.
Naše tijelo je, izgleda, jedan jako fino namješteni biološko-energetski organizam u kojem svi procesi savršeno funkcioniraju – ako im se za to da prilika. Što manje se miješamo u procese i što više s njima surađujemo, to bolje će naše tijelo funkcionirati. Mi ga ne moramo „liječiti“ nego mu moramo stvoriti mogućnost i okruženje da se ono samo izliječi. Ili, drugim riječima, moramo učiniti ova tri koraka do zdravlja:
- Daj tijelu ono što mu treba (prirodnu, neprocesuiranu hranu – koju možete zvati i građevni materijal stanica)
- Makni tijelu ono što mu smeta (kemikalije, alergeni, procesuirana hrana, teški metali i ostalo)
- Daj tijelu dovoljno vremena da se počisti i izgradi.
Holistički pristup zdravlju sadrži upravo ova tri elementa. Doktor bilo koje alternativne medicine tražit će od vas prilagodbu prehrane, dat će vam određene suplemente, pokušat će vas na neki način očistiti od negativnih utjecaja okoliša (gljivica, metala, parazita i sl.) i tražiti od vas da izbacite iz prehrane procesuiranu hranu punu kemikalija i toksina.
Suplementi koje će vam prepisati odnose se ili na izgradnju / poboljšanje procesa, ili eliminaciju (gljivica, parazita, metala…). Na primjer, doktor tradicionalne kineske medicine će vas dijagnosticirati putem jezika i pregleda pulsa na zapešću. Time provjerava stanje sustava. Prepisat će vam kineske trave za poboljšanje rada sustava, vitamine i minerale, probiotike ili neke druge nutrijente za izgradnju i poboljšanje crijevne stijenke i flore, i tablete (za npr. parazite i sl.). Objasnit će vam što trebate jesti, a što izbaciti. Isto će učiniti i doktor tradicionalne indijske medicine. On će odrediti koji ste tip (vata, pitta, kapha) i prema tome vam odrediti prehranu i dati vam savjete za način života.
Iako se čini da je za zdravlje potrebno uložiti puno truda, to zapravo i nije tako. Ako izbacite iz prehrane ono što šteti (procesuiranu hranu), ubacite nešto pozitivnoga kao što su voće i povrće i prestanete stalno jesti i grickati, napravili ste i više nego dovoljno. O vašem stanju i motivaciji ovisi koje ćete sve ostale korake poduzeti. Naše tijelo je puno sposobnije nego što mi mislimo. Ideja da je tijelo stroj produkt je zapadnjačkog načina razmišljanja. Kad razmišljamo o stroju ne uzimamo u obzir da taj „stroj“ ima svoju inteligenciju koja nadilazi našu. Uvjereni smo kako smo nesposobni uticati na vlastito tijelo i da je sve u našem tijelu krhko i samo što se nije raspalo. Tijelo zna što treba učiniti, samo nema resursa i vremena da to i učini.
Neki dan sam se našla u jednom od naših bio dućana. Išla sam po novu rundu kokosovog ulja. Uzela sam ulje i zaputila se prema kasi kad mi je, nekako, sinulo da sam uzela samo jednu stvar : ). I da mi stvarno ništa drugo ne treba. Zapravo, jako rijetko uopće i idem u bio dućane ili bilo koje dućane. Ali taj dan me baš nekako strefilo. Osvrnula sam se po dućanu i vidjela stotine zapakiranih grickalica, raznih mješavina, sokića, čokoladica, paketića i osvijestila kako je sve posloženo tako da bismo mi staaaalno nešto trpali u njušku. U običnom dućanu ili supermarketu mi, zapravo, nemamo što kupiti (za jesti). Ništa u dućanu nije, zapravo, podobno za hranu. U bilo kojem dućanu. A u njima se nalaze stotine i stotine polica na kojima se nalaze otrovi upakirani u lijepe kutije. Ako na ambalaži ima deklaracija koja sadrži više od dva prirodna sastojka, to nije pogodna hrana za nas. Sve što se prerađuje kako bi moglo biti zapakirano i imati dugi rok trajanja mora sadržavati kemikalije koje to i omogućuju.
Detalje o tome koja je to zdrava hrana koja služi za izgradnju našeg tijela i kakva je to procesuirana hrana možete pronaći u mojem postu o zdravoj hrani.
Photo by Bruno Nascimento on Unsplash