Ja nisam doktor ni psiholog/psihijatar i sve o čemu pišem na blogu spada u sferu samo-pomoći i duhovnosti. Imajte na umu da savjeti i tehnike koje opisujem ne mogu zamijeniti liječnika. Također, terapija biorezonancom pripada skupini komplementarnih pristupa liječenju i ne zamjenjuje konvencionalni medicinski tretman. Za medicinske savjete uvijek se posavjetujte s liječnikom.
Pišem o tri teme: o zdravlju, o iscjeljenju i o minimalizmu. Pojedinu kategoriju možete odabrati u izborniku s desne strane (ili u doljnjem dijelu stranice ako ste na mobitelu).
ZDRAVLJE
Zdravljem se bavim cijeli život i stalno nadopunjujem znanje novim istraživanjima i spoznajama. Zbog vlastitih zdravstvenih problema istražila sam sve moguće načine prehrane i alternativne metode liječenja i pronašla odgovore na pitanja o tome što je to “zdrava hrana”, što je to “zdrav život”, koji su to fizički čimbenici koji dovode do bolesti, koje dodatke prehrani odabrati i slično. U ovoj kategoriji se nalaze i teme vezane uz alternativne načine liječenja, naročito biorezonancu i holističke pristupe liječenju.
ISCJELJENJE
Iscjeljenje = unutarnje pomirenje = ljubav prema sebi = autentični život. U ovoj kategoriji pišem i o prosvjetljenju = spoznaji o našoj vlastitoj prirodi.
Sve dok se ne probudimo (prosvijetlimo) nalazimo se u našem egu. Naš ego je skup energetskih pretpostavki i reakcija koje na okupu drže naša uvjerenja. Naša se svijest identificira s tim uvjerenjima i energetskim obrascima, pa mi vjerujemo da smo mi taj ego i pokušavamo taj ego ili promijeniti ili u njemu naći naš identitet ili ga se “riješiti”. Ništa od toga nije moguće, jer ego nije stvaran, i ne postoji “rješenje za ego”. Mi se ne moramo (niti se možemo) popravljati. Kad “popravljamo” ego (kad želimo promijeniti karakteristike našeg ponašanja ili naša uvjerenja) samo se vrtimo u krug i stvaramo nove probleme. Svakim istraživanjem naših obrazaca i analizom naše unutrašnjosti očvršćujemo ego iz kojeg sve teže pronalazimo izlaz. Čini se da je naša psiha beskonačni izvor problema koje treba riješiti. To je iluzija i zamka ega.
Na žalost, sama spoznaja da nismo ego i da postoji još nešto u nama što je naša prava priroda, ne oslobađa nas ega. Rijetki od nas će doživjeti spontano odvajanje ega od svijesti (prosvijetliti se, kao npr. Eckhart Tolle), ali nas ta spoznaja ne mora učiniti bespomoćnima. Ne moramo se prepustiti teroriziranju ega.
Prihvaćanje je prvi korak prema buđenju i iscjeljenju. Moramo se prestati popravljati i moramo početi prihvaćati. U nama se nalaze deseci različitih energija koje su, ne tako rijetko, u sukobu. Te energije možemo osjetiti kao naše dijelove (na primjer jedan dio nas se veseli nekom događaju, dok ga se drugi dio plaši). Te energije/dijelovi su nastali za vrijeme našeg odrastanja i odgovor su na okolinu u kojoj smo se našli. Oni su strukture enrgije zamrznute u vremenu u kojem su bile potrebne. To su naši štitovi, uvjerenja, odluke, zaključci – na život koji smo živjeli. Zato većinu vremena živimo u prošlosti i u glavi si ponavljamo našu priču čime ju prenosimo u sadašnji trenutak. Naš ego – misli i emocije nastale iz tih vremena – se obnavlja kroz našu priču. Što ju više ponavljamo, to je snažniji ego.
Kad prihvaćamo, počinjemo prepoznavati te energije i strukture što je predispozicija za prihvaćanje sadašnjeg trenutka takvim kakav on i je. Opiranje sadašnjem trenutku, odbijanje prihvaćanja onoga što jesmo u sadašnjem trenutku izaziva najveću patnju. Mi se pod svaku cijenu želimo promijeniti kako bismo promijenili sadašnji trenutak, a to je nemoguće. Moramo prihvatiti sve što se u sadašnjem trenutku dešava, pa i vlastiti ego. Kad prihvaćamo naš ego, koliko god to još uvijek bilo iluzorno, barem postaje manje bolno. Počinjemo prihvaćati sve što je bilo u prošlosti i počinjemo uviđati da više u toj prošlosti ne živimo. Osim tehnika prihvaćanja tu može pomoći i terapija koja se zove Unutarnji obiteljski sustavi (IFS) koju je osmislio dr. Richard Schwartz. Kad radimo s dijelovima mi, zapravo, u potpunosti prihvaćamo te dijelove i pokušavamo ih dovesti u sadašnje vrijeme. Uz suosjećanje i prihvaćanje, mi ih updateamo o našoj sadašnjoj situaciji i pomažemo im da otpuste svoje zamrznute pozicije. Mi ih ne mijenjamo, samo ih učimo, postajemo pozitivan otac ili majka koje smo oduvijek trebali i željeli.
No, kad prihvaćamo ili radimo IFS (u čijoj bazi je prihvaćanje), ne radi se toliko o samom aktu prihvaćanja koliko o osvješćivanju da u nama postoji dio nas koji je slobodan od patnje i odvojen od našeg ega. U nama postoji netko tko sve vidi – naše emocije, stanja i mišljenja. Taj koji vidi, „promatrač“, je onaj koji mi stvarno jesmo. Vježbe prihvaćanja i unutarnjeg pomirenja se svode na osvješćivanje tog dijela nas (Više Ja) i postepenog de-identificiranja s egom.
Kad meditiramo, prihvaćamo, radimo mindfulness vježbe, kad smo u sadašnjem trenutku – otvaramo se prema milosti buđenja. Jer buđenje je akt milosti. Ne možemo se na silu probuditi. Ali možemo se voljeti, živjeti u skladu s nama u sadašnjem trenutku i vježbati prisutnost, koja će malo po malo u nama rasti.
MINIMALIZAM
Minimalizam me oduševio i dugi niz godina strastveno sam minimalizirala svoj prostor i život. Kroz filozofiju minimalizma počela sam prepoznavati sve ono što mi je u životu potrebno – i još važnije, sve što mi nije potrebno. Još uvijek sam strastveno vezana uz tu temu, jer mi je minimalizam pomogao da se oslobodim i da se, napokon, počnem baviti stvarima koje volim.
S vremenom sam shvatila da je minimalizam, u srži, filozofija koja potiče buđenje. Ego se jača u stvarima i oblicima. Ego svaku stvar želi učiniti svojim identitetom, pa kad mu počnemo “otimati” stvari iz prostora on se počinje buniti i stvara osjećaj ogromne praznine, samo kako bismo opet zatrpali prostor nepotrebnim stvarima. Promatranje nagona za konzumerizmom jedan je od najboljih alata za preispitivanje svoje prave prirode. Kad ne znamo tko smo ego nam govori – ti si ova haljina, ti si ova kuća, ti si ovaj auto. Ali, kad malo bolje pogledamo, ne pronalazimo se ni u kući ni u autu ni u haljini – i vječno smo nezadovoljni. To je začarani krug kojeg možemo prekinuti tako da se probudimo i vidimo što nam u ovom trenutku stvarno treba – i što ovaj trenutak stvarno je – i to je početak buđenja.
Osim što me natjerao da preispitam sve u svom životu, kroz minimalizam sam uočila i sisteme po kojima mogu organizirati prostor tako da u njemu maksimalno uživam i dao mi je hrabrosti da živim onako kako ja želim, a ne kako “bi trebala”.