Zdravlje i iscjeljenje nisu jedno te isto.
Ovo su moje definicije:
Zdravlje = zdravo tijelo
Iscjeljenje = ljubav prema sebi i autentični život
Prosvjetljenje = spoznaja vlastite prirode (duha, svijesti, duše…)
Oba (tri : ) područja me fasciniraju. Fascinira me kompleksnost, savršenstvo i misterij tijela, jednako kao i jednostavnost, moć i snaga duha.
Tijelo i duh su povezani.
Moram to jasno napisati, jer mi se čini da to još uvijek nije utvrđeno kao činjenica u našem zapadnom svijetu. Čini mi se da se zapadna medicina još uvijek boji povezati ta dva elementa. Još uvijek moramo šaputati o stvarima koje su nam jasne kao dan. Moramo se pokoravati mišljenju društva i ignorirati zdrav razum, logiku i naša osjetila.
Bila sam relativno friška na mom alternativnom putu kad sam u čudu promatrala jednu doktoricu, tadašnju našu kućnu prijateljicu. Ona je bila striktno protiv „zdrave hrane“ i bilo kakve mogućnosti da bi način života mogao imati veze s našim stanjem tijela, ali je tada, vrlo tiho, da nitko ne čuje, šapnula mojoj mami kako ju moli da ne stavi vrhnje u salatu, jer ju od toga boli žuč. Uredno ćemo se pridržavati žučne dijete kad nastane problem s žući, ali da bi hrana mogla uzrokovati taj isti problem, je apsolutno neprihvatljivo. Kako je to moguće?
30 godina nakon što mi je dijagnosticirana tada rijetka autoimuna bolest medicinski pristup liječenju te bolesti i dalje se nije pomaknuo s mrtve točke. U 30 godina nije se dogodio nijedan značajni pomak u pronalaženju uzroka, a kamoli lijeka za bolesti kao što su autoimune bolesti (kojih ima na stotine), kronični bolovi, fibromialgija, kronični umor, iritabilno crijevo… Kad bih u to ubrojila i psihičke probleme kao što su anksioznost i depresija mogli bismo reći da zapadna medicina uspješno liječi i tretira možda 5% bolesti s kojima se čovječanstvo suočava. U to se ubrajaju kirurški zahvati i transplantacije kao i liječenje bolesti nastalih bakterijskim uzročnikom. Sve ostalo se i dalje tretira kao idiopatsko = bolest nepoznatog uzroka.
Sve ostalo se nije pomaklo ni milimetra. U 30 godina! Prije 30 godina nije postojao Internet! U 30 godina smo razvili tehnologiju kakvu nismo mogli zamisliti, ali tu tehnologiju sad koriste ljudi koji su i dalje bolesni, u bolovima, depresivni i jadni.
Nešto nedostaje. Nešto nije kako treba. Negdje je nešto pošlo po zlu.
S 20 godina ja nisam bila previše pametna. Nisam bila glupa, završila sam srednju školu s peticama, bila sam na faksu i učila svašta, ali sam bila glupa u pogledu poznavanja same sebe. Nisam imala pojma o sebi i bila sam izbezumljena. No, nekad si mislim da sam s razlogom odrasla u okruženju u kojem sam morala preispitivati svaku riječ i koristiti sve moguće manipulacije da se zaštitim. U okruženju u kojem mi se puno toga nametalo, a malo mi se davalo, bila sam u potpunosti prepuštena svojoj percepciji, instinktu, intuiciji i nagonu. Osim toga, mislim da sam razvila snažni otpor prema autoritetu i imala sam osjećaj da mi autoritet želi nauditi, a ne zaštititi me i pomoći mi. Drugim riječima, nisam nikome vjerovala.
Koliko god mi je tada bilo teško, sada, kad gledam unazad, divim se mojoj hrabrosti koju sam onda imala. Suočena s najgorim mogućim vijestima o neizlječivoj bolesti ja sam se odlučila vjerovati sebi. Danas mi to djeluje nevjerojatno, s obzirom da znam u kakvom sam tada stanju bila.
Nisam imala pojma od kud da počnem. Tada nije postojao izvor informacija kao što postoji danas, nije bilo alternativa, nije bilo privatnih klinika, nije bilo ničega. Samo moj instinkt, želja za pronalaskom odgovora i hrabrost da nešto poduzmem. I tako sam krenula na put alternativnog liječenja na kojem sam ostala cijeli život. Jer „alternativni“ put (koji je cca. 2000 godina stariji od klasičnog zapadnog) daje odgovore. Koji djeluju.
Funkcionalna medicina, biološka medicina, integrativna medicina, holistička medicina – sve su to nazivi alternativnih medicina (na zapadu) koje se razlikuju samo u tome koliko daleko „alternativno“ žele ići. Neke od njih će priznati prehranu kao čimbenik bolesti i zdravlja, a neke čak i akupunkturu, homeopatiju i slično. Neke idu još dalje. Neke idu u duh, samoiscjeljenje, pa i frekvenciju. Pitanje je koliko daleko želite ići. Zapravo, da se ispravim, probat ćete jednu, pa drugu, pa treću – i sve dok vam ne bude bolje – morat ćete ići i dalje, i dalje, odnosno sve dublje i dublje u vezu duha s tijelom.
Mene nije ganjao „samo“ nagon za izlječenjem, nego me ganjao i nagon za razumijevanjem, što me je definitivno bacalo sve dublje u alternativu. Željela sam znati – zašto ja? Vjerujem da se tako osjećaju svi koji takvo nešto dožive. Zašto ja? Tko sam ja uopće, zašto mi se ovo dešava, gdje su odgovori??? Željela sam odgovore!!
Taman u to vrijeme sam preselila u Beč. Živjela sam u 7. Bezirku u Burggasse i nisam imala pojma što tamo radim. Navodno sam studirala, iako se velikog dijela tog života ne sjećam. Ono što se svakako sjećam je da sam blok dalje naišla na jednu alternativnu knjižaru koja je postala moj drugi dom.
Od tada pa sve do sada moj život je potraga za zdravljem i iscjeljenjem. Kad sam i dobila zdravstvene odgovore i kad se i situacija popravila, nisam bila zadovoljna. Nisam još bila našla odgovor na pitanja: Zašto ja? I tko sam ja?
Kad sam puno kasnije počela dobivati odgovore i na ta pitanja, ostala sam zabezeknuta koliko su odgovori jednostavni. Naravno da sam se bila zapetljala u raznim teorijama, religijama, učenjima, magijama, astrologijama, psihologijama, analizama – ali što sam bila bliže odgovoru, to je nevjerojatnije sve skupa izgledalo. Može li biti tako jednostavno?
I nemojte se zavaravati, poznavanje odgovora, iako je jednostavan, ne garantira uspješnost ni iscjeljenje. Koliko god su odgovori jednostavni, toliko ih je teško i sprovesti u djelo, jer smo…pa…ljudi.
Odgovor glasi: „Živi autentično i voli sebe“.
Ajme majko, pa jel može išta teže od toga! Ne treba paliti žalfiju, mahati tamjanom, mantrati, meditirati 2 stoljeća, ne treba proučavati astrološku kartu i gibanje Saturna, ne treba trčati dnevno 30 kilometara – ne! Treba jebeno voljeti sebe!?!? Pa kako da to izvedem? 😀
Pa tko tu koga voli? Tko je taj „Ja“ koji voli, a tko je taj „sebe“ koji je voljen??
Vrlo je jednostavno. Postoji Ja, naše pravo Ja, naša esencija, duša, naša bît. I ta naša duša može voljeti nas, ono što mi zovemo „ego“.
Prije nego to raspetljamo moramo naučiti što je ego i kako nastaje. I to je jednostavno, samo treba skužit princip. Ego nastaje za vrijeme našeg odrastanja. To su akcije koje smo doživjeli, i naše reakcije na to. Okolina u kojoj smo odrasli je oblikovala naš ego. Mi smo došli kao duša, svijest, na ovaj svijet i onda su nas krenuli oblikovati i pripremati za život u ovom svijetu. Naš ego je način na koji vidimo svijet. Kroz ego mi ga razumijemo i s njim surađujemo (ili ne). Ego je ono što smo povjerovali o svijetu od onoga što su nam rekli i što su nam radili. Dok odrastamo zaključit ćemo da li je svijet dobar ili opasan, da li smo mi vrijedni ili ne, da li smo kreativni ili ne, naučit ćemo kako stvarati veze (ili ne), naučit ćemo bonton (ili ne), naša očekivanja od svijeta su isto tu, naš način učenja i komuniciranja je isto u egu. Ego je naš svijet. I taj ego je nastao kao odgovor na svijet oko nas. I nema apsolutno nikakve veze s „pravim svijetom“, „realnim svijetom“. Mi vidimo svijet onako kako ga mi vidimo, a ne onako kakav on jest.
Kad mi počnemo iz našeg svijeta (iz ega) ulaziti u svijet – svijet veza, rada, stvaranja, novaca, uspjeha – počinjemo ulaziti u sukob. Jer svatko od nas ima svoj svijet. I oni nisu isti. Počinjemo doživljavati razne situacije koje nas izazivaju, ljute, nerviraju, iscrpljuju i slično. Počinjemo uviđati da nešto nije u redu. Počinju nam se ponavljati iste stvari, kao da srećemo iste ljude, iste šefove, iste situacije… Ne shvaćamo da naš ego oblikuje svijet oko nas – i to ne fizički, ništa on ne manifestira – nego naš ego oblikuje percepciju svijeta oko nas na temelju uvjerenja koje ima, a kako se ta uvjerenja ne mijenjaju – mi uvijek vidimo isto. Za nas je svijet uvijek isti, čime si samo potvrđujemo naša uvjerenja.
Nekima od nas će to biti bolno, pa ćemo otići kod psihijatra – koji će nam reći da se moramo promijeniti – da naš pogled na svijet nije u redu. Da moramo promijeniti pogled na svijet. Ali mi to ne možemo, jer je ego dio našeg karaktera, mi ga percipiramo kao nepromjenjivo ja. Ipak, pokušavamo promijeniti naš ego i situaciju u kojoj se nalazimo i to na način da se silimo i napadamo.
Dakle, napadati sebe je suprotno od voljeti se : ). Sad smo na tragu nečega.
Osim ega u nama postoji i pravo Ja. Njega ćemo otkriti ako počnemo meditirati ili ako počnemo promatrati naše emocije, stanja, senzacije. Taj Ja se pokazuje kao netko tko „gleda“, „prihvaća“, „postoji“, „promatra“. Kad kažemo da smo svjesni i da postojimo, opisujemo naše pravo Ja. Svatko od nas poznaje taj Ja i zna da je taj Ja nepromjenjiv. Naša svijest je uvijek ista. Ako se prisjetimo sebe kao djeteta, uvidjet ćemo da je onaj osjećaj postojanja koji smo tada imali – jednak ovome sada. Ako se zamislimo kako kao dijete vozimo bicikl prije 40 godina, to zamišljanje ima jednaku senzaciju kao i naše trenutno postojanje. „Vidimo sebe“ kako vozimo bicikl prije 40 godina. I onda vidimo sebe sada kako čitamo knjigu. I osjećaj svjesnosti je isti. Možda sad imamo bijelu kosu i bore, ali se osjećamo iznutra isto kao ono dijete. Kad se gledamo u ogledalo imamo isti osjet kao i onda. Iznutra gleda neki promatrač i svjedoči našem postojanju. I ne mijenja se. Taj Ja nema godine, on je nekako uvijek tu. : )
E sad, kad bismo se htjeli prosvijetliti, odnosno kad čujemo o nekome tko se prosvijetlio – taj nije učinio ništa drugo nego spoznao da on nije svoj ego, nego ta čista svijest. Prosvjetljenje nije voljni čin. U našoj je prirodi da se naša svijest identificira s našim egom i mora se dogoditi neki događaj, Božja providnost, trenutak istine – kako bi se svijest odvojila od ega. O tome priča Eckhart Tolle – on je doživio trenutak prosvjetljenja. On nije imao pojma što je doživio i njegova namjera nije bila da se prosvijetli. To se dogodilo.
No, ne moramo se prosvijetliti da bismo bili autentični i da bismo se malo odmaknuli od ega. Kad meditiramo ili radimo mindfulness vježbe – mi vježbamo biti u svijesti, u sadašnjem trenutku – a ne u mislima i nagonima našeg ega. Mi vježbamo odvajanje od ega, kako bismo prestali biti na „auto-pilotu“ i kako bismo bolje upoznali naša unutarnja stanja i emocije i uvjerenja i misli itd.
Ali postoji još nešto što možemo učiniti. Možemo početi voljeti naš ego.
Ajme majko! Nekima je to nezamislivo. Ali to je put ljubavi prema sebi.
Mi prestajemo napadati naš ego zato što on ima neke svoje ideje o tome kako bi život trebao izgledati i prestajemo ga demonizirati za naše nezadovoljstvo, nego ga počnemo prihvaćati kao ono što je – napaćeno ljudsko biće koje je doživjelo raznorazne strahote i da bi nas zaštitio donio je neke zaključke o svijetu.
Kad se prestanemo napadati zbog onoga što jesmo i zbog toga što se „ne znamo bolje nositi sa svijetom“, počinjemo se voljeti. U nama postoji dio nas koji stalno kritizira, postoji dio nas koji hoće odustati, postoji dio nas koji ima OKP, postoji dio nas koji manično trči, postoji dio nas koji puši travu ili stalno pije, postoji dio nas koji plače, postoji dio nas koji se osjeća napušteno, postoji dio nas koji se osjeća bezvrijedno, postoji i onaj koji ugađa drugima, i onaj koji nam radi pritisak kad se legnemo na kauč… To su sve dijelovi našeg ega, našeg živčanog sustava, koji radi najbolje što zna kako bi preživio u ovom svijetu.
Kad se opsesivno tjeramo na treninge jer nam se ne sviđa naše tijelo, kad idemo na operacije jer si nismo lijepi, kad se kritiziramo zbog sitne pogreške, kad se stavljamo u situacije koje nam ne odgovaraju, kad se bavimo opasnim aktivnostima, kad zanemarujemo zdravlje, kad jedemo smeće, gutamo alkohol, tučemo se i deremo na našu djecu – mi se ne volimo. Ne volimo ni sebe ni naš život.
Ali kad počnemo prihvaćati i upoznavati dijelove nas koji to čine, počinjemo razumjeti. Počinjemo razumjeti da se deremo na djecu jer se osjećamo nevoljeno i poraženo – i onda radimo s tim osjećajima, a ne izbacujemo to iz sebe i ne pijemo Xanax. Dopuštamo si osjećati se nevoljeno. Počinjemo suosjećati s tim malim dječakom ili malom djevojčicom koja se našla u nemogućim uvjetima, počinjemo si davati podršku, počinjemo si govoriti da smo u redu, da su naše emocije u redu, dopuštamo si emocije, dopuštamo si strahove – i onda pronalazimo bolje načine – u suradnji s našim egom, a ne tako da ga na silu mijenjamo.
Mi se želimo promijeniti, mi se želimo voljeti – samo ne znamo kako. Onaj dio nas, onaj pravi Ja, on nas zna voljeti i prihvaćati kakvi jesmo. A on i zna kakvi mi jesmo kad smo autentični.
Dr. Schwartz, osnivač IFS terapije (internal family systems) je definirao 8 karakteristika našeg pravog Ja koje imamo svi. To su 8C kako ih on zove: Calm, Clarity, Confidence, Curiosity, Connectedness, Creativity, Compassion, Courage (Smirenost, Jasnoća, Samopouzdanje, Znatiželja, Povezanost, Kreativnost, Suosjećanje i Hrabrost). Kad radimo s našim ranjenim egom i pružamo mu podršku i suosjećanje, kroz naše pravo Ja, on prirodno popušta stisak i mi prirodno ulazimo u stanja koja karakteriziraju naše pravo Ja. Postajemo pravo Ja, odnosno počnemo uočavati trenutke kad djelujemo iz našeg pravog Ja, a ne iz nekog našeg ranjenog dijela. Više ne reagiramo automatski, nego reagiramo na situaciju pred nama sa znatiželjom i hrabrošću.
U svim godinama u kojima sam i meditirala i radila s Višim Ja i radila na prihvaćanju – nisam našla bolji način prihvaćanja i voljenja sebe od rada na unutarnjim obiteljskim sustavima (IFS). Neki to zovu i rad s unutarnjim djetetom. U tom radu mi se vraćamo u vrijeme u kojem smo bili ranjeni, suosjećamo sa sobom i pomažemo sami sebi izaći iz rana i prepoznati našu vrijednost, i vraćamo si osobine koje nam po rođenju pripadaju – onih 8C.
Ne, to uopće nije lako. Je**** je teško! Teško je jer moramo pogledati prema unutra i osjetiti sve te strašne emocije koje smo davno potisnuli. Ali, kako se kaže, put iz pakla ide kroz vatru.
Iscjeljenje je – stoga = živjeti život. Živjeti život. Svoj život. S ljubavlju i hrabrošću.
Kako zdravlje tijela ne bi moglo imati veze s time? Kako naše zdravlje ne bi moglo imati veze s našim osjećajem praznine i bespomoćnosti? Kako naše tijelo ne bi moglo biti pod utjecajem naših (krivih) uvjerenja o tome kako ne vrijedimo?
Ako je istina da obolijevaju ljudi koji su se odrekli sebe i svoje moći (možemo reći oni koji ne vole sebe) – zašto je to tako? Tko nam šalje poruku da se moramo zauzeti za sebe? Tko je taj koji želi živjeti ispunjeno i iskusiti sve moguće na ovom svijetu? Tko je taj koji se želi povezati i voljeti? Tko je taj „koji želi van“? Tko se želi pokazati? Izaći na svijetlo?
Od prvog dana kad se rodimo želimo samo dvije stvari: biti autentični i biti voljeni zbog toga. Onda se to ne dogodi jer je to u ljudskoj prirodi. Onda preuzmemo masku za koju mislimo da će ju drugi voljeti. I onda nas život pokušava vratiti u naše pravo Ja. Jednostavnije ne može! ; )
Photo by Greg Rakozy on Unsplash