Tko sam ja?
Upravo je to pitanje na koje sam cijeli život očajnički pokušavala naći odgovor. Već s 12 godina primila sam se pisanja „životnih pravila“ i tražila da mi netko objasni što je to život, kako ga treba živjeti, koji je smisao svega toga i što bi ja trebala raditi u životu. Mislila sam da odrasli imaju odgovore, ali da mi ih ne žele reći jer sam još mala.
No, ni kasnije stvari nisu postale jasnije. Dapače, još su se i zakomplicirale. Počela sam sumnjati da nitko nema odgovore, što je samo povećalo moju zbunjenost. Bilo je nemoguće i neprihvatljivo, za mene, pomiriti se s tim.
Stvar se dodatno pogoršala kad su mi s 20 godina dijagnosticirali bolest za koju su rekli da ne znaju uzrok i nemaju lijeka. Bila sam u egzistencijalnom šoku.
Dugo sam vjerovala da sam na ovaj alternativni put krenula zbog zdravstvenih problema, ali više nisam sigurna, jer, nikad se, zapravo, nije radilo o zdravlju, radilo se o iscjeljenju.
Moj životni put potraga je za iscjeljenjem – unutarnjom cjelovitošću i razumijevanjem svoje prave prirode.
S obzirom da mi nitko nije znao dati odgovore, morala sam ih naći sama. A to je neminovno dovelo do sukoba. Morala sam se početi boriti. S obitelji, okolinom, medicinom, društvom, normama, dogmama i predrasudama. Spoznaja, i djelovanje u skladu s tom spoznajom, da mi nitko ne može dati odgovore na pitanja osim mene same – moje je najveće životno postignuće. Slušala sam intuiciju, a ne znanost, pratila sam sinkronicitete, a ne logiku, osluškivala sam unutarnji glas, a ne vanjska zastrašivanja.
Najteže je bilo preuzeti odgovornost za svoje postupke. Lako se svaditi, ali postupanje suprotno savjetima i zahtjevima okoline dovodi neminovno do nekad neželjenih posljedica. Radila sam što sam znala i umjela, isprobavala svaku teoriju na koju sam naišla i pritom imala i uspona i padova. Nikad nisam prestala tražiti i s vremenom sam počela dobivati odgovore. Kad sam ih željela podijeliti nailazila sam na otpor. Činilo se da svi u mojoj okolini uvijek moraju biti u pravu, a nemaju odgovore na ništa. Morala sam se pomiriti s time da okolinu na zanimaju odgovori, nego poslušnost.
Samom Božjom milošću i providnošću preživjela sam vrlo teške trenutke, a dobila sam i odgovore na moja pitanja. Odgovore koji mene zadovoljavaju. I dalje nitko ne zna Istinu, i dalje nitko nema odgovore, pa ni ja, ali sam, onoliko koliko je to u mojoj mogućnosti, uspostavila mir sa sobom i svijetom. A za mene je to iscjeljenje.
Danas mi, zapravo, ništa drugo ne preostaje, nego dijeliti znanje koje sam pokupila u trideset godina istraživanja s drugima. Ništa drugo mi nije više važno. Sve što sam naučila (i još uvijek učim) o iscjeljenju nalazi se na ovim stranicama i nadam se da će ta znanja doći do onih kojima je potrebno. Moj put je bio dug i bolan i znam što takav put nosi. Poznajem unutarnje borbe, strahove, neizvjesnost i besperspektivnost, ali isto tako poznajem vjeru, snagu, hrabrost i ljubav. Iscjeljenje se ne dešava preko noći, nema prečaca, nema varanja i nema laganja samog sebe. Nagrada nije uspjeh, zdravlje ili slava, nagrada je smisao. Za mene, to je najveća nagrada koja postoji i vrijedi se za nju boriti.
Rođena sam 1976. godine u Zagrebu u patrijarhalnoj obitelji. Uz patrijarha oca tu su bila i dva starija brata, kao i mama, koja je, kako to priliči patrijarhalnim obiteljima, bila doma s djecom. Kako i treba, dali su mi ime Marija, po tatinoj mami. Ljudi mi vole pričati dirljivu priču o tome kako je moj otac rekao da će imati djece dok ne dobije curicu, a ja se pitam zašto sam, ako sam bila toliko željena, slušala cijeli život o tome kako žene ništa ne znaju, ne vrijede i nemaju što za reći. Nikad ništa nije bilo dobro ni dovoljno. Kao najmlađa i još k tome kćer, moje se mišljenje nikad nije slušalo ni uvažavalo. Niti su bile važne moje želje ni potrebe, sve dok sam „imala što za jesti“. Majka, koja je i sama slušala o nevažnosti ženskih bića, i sama se borila za svoje mjesto pod suncem. Borile smo se oko toga koja je važnija, i ja sam uvijek gubila.
Od samih početaka bila sam prepuštena sama sebi. Neželjeno djelovanje bilo je sankcionirano, mišljenja i potrebe su bile ismijavane, a sposobnosti ignorirane. Jedini način da preživim bio je da odustanem – od sebe. Od svojih želja, potreba, bijesa, zahtjeva i interesa. Moje malo biće je davno shvatilo da je ugađanje drugima jedini način preživljavanja. Postala sam people-pleaser u najgoroj formi. Odrekla sam se sebe i svoje snage puno prije nego sam se razboljela.
A razboljela sam se vrlo rano. S 20 godina mi je dijagnosticiran sistemski lupus eritematozus, autoimuna bolest za koju Caroline Myss kaže da je posljedica odricanja od sebe. I drugi, koji su se bavili poveznicama duha i tijela, došli su do istog zaključka, kao na primjer Louise Hay. Maté Gabor je people-pleasing identificirao kao jedan od glavnih čimbenika razbolijevanja od teških bolesti. Anita Moorjani je u svojim knjigama opisala kako je umrla, jer se odrekla sebe i svoje moći, i vratila se kako bi prenijela poruku da moramo živjeti autentično i iz svoje snage. Dr. Howard Schubiner identificirao je people-pleasing, perfekcionizam i samo-kritičnost kao glavne karakteristike ljudi koji pate od kronične boli, s kojom sam se i sama borila.
Iako ću se duhovnim značenjem svoje bolesti početi baviti tek u svojim tridesetima i četrdesetima, bavljenje fizičkim aspektom bolesti mi je itekako pomogao. Već godinu dana nakon dijagnoze sam se počela baviti prehranom i alternativnim metodama liječenja, a odlazak na studij u Beč mi je u tome pomogao. U vrijeme dok sam studirala nije još bilo Interneta, pa su knjižare, knjižnice i Reformhaus (ekvivalent Bio&Bio dućana) u Austriji bili moj jedini izvor informacija. Gutala sam sve na što sam naišla, od istočnjačkih filozofija do (alternativnih) zapadnjačkih istraživanja. U Austriji sam pronašla i doktora tradicionalne kineske medicine, kojeg sam godinama posjećivala kako bi održala zdravlje i od kojeg sam naučila kako da se sama brinem za sebe i pratim svoje stanje.
U dvanaest godina koliko sam živjela u Austriji bilo je svega. Završila sam arhitekturu na Tehničkom univerzitetu, kojom se nisam željela baviti, i započela karijeru u marketingu velikih korporacija. Fasciniranost kompjuterima i novim medijima dalo mi je prednost, a poznavanje njemačkog jezika otvaralo je vrata. Živjela sam sto na sat sve dok se jednog dana nisam jako razboljela i završila u bolnici. Bio je to trenutak kad sam mislila da su mi dani odbrojeni. Imala sam upalu srčane ovojnice, plućne ovojnice, izljev tekućine u pluća i temperaturu 42. Samo Božjom providnošću sam preživjela, nakon čega sam se vratila u Hrvatsku.
No, očekivano, moja se obitelj u međuvremenu raspala. Svatko je otišao na svoju stranu i pritom je vrijedilo pravilo – snađi se tko može. Našla sam mjesto za sebe, promijenila branšu i počela raditi u IT industriji, a upisala sam i Centar za integrativni razvoj i započela avanturu učenja psihologije i energetskih sustava. Od Junga i njegovih arhetipova do Barbare Brennan i iscjeljivanja. Upijala sam svaku riječ i istraživala dubine svoje sjene i nesvjesnog.
Iako sam bila fascinirana Jungovom psihologijom i integrativnom terapijom, nisam vidjela pomake u mom svakodnevnom životu. Primijetila sam, nakon godina i godina bavljenja psihologijom i terapijama, da psihologija i psihijatrija znaju jako dobro klasificirati i pronaći probleme, ali da nemaju alate kojima bi te probleme i riješile. Dr. Robert Torre puno je pisao i govorio o tome kako se danas normalni životni problemi klasificiraju kao bolest i kako se jedinim lijekom smatraju tablete. Anti-depresivi, anti-psihotici, benzodiazepami, i ostali pam-pami čine se kao da su naša jedina šansa. Pa opet, ni oni ne rješavaju probleme, nego – i ne uvijek – smanjuju simptome. I opet sam ostala bez odgovora i krenula dalje tražiti.
Analizirajući vlastitu povijest doći ćemo do zanimljivih i važnih uvida, ali nećemo prodrijeti u srž problema. U najgorem slučaju provest ćemo život optužujući druge za naše stanje, a u najboljem samo podnoseći život, što je bio i moj slučaj. Psihologija i psihoterapija nas uvjeravaju da, ako patimo, s nama nešto nije u redu i da nas je potrebno popraviti. Toliko smo uvjereni da su naši unutarnji dijelovi bolesni ili zločesti, da im ne želimo doći ni blizu. Činimo sve da izbjegnemo, poreknemo i izbrišemo dijelove nas koji nam se ne sviđaju, a pritom samo bježimo od samih sebe i ne mičemo se s mjesta. Svaki put kad se krenemo popravljati zapravo kažemo sami sebi: „Ne volim te, s tobom nešto nije u redu“. A tijelo nas, putem bolesti i bolova, zove da učinimo upravo suprotno – da pogledamo unutra i naučimo jednu jedinu lekciju – voljeti sebe i svaki svoj dio.
U upoznavanju i prihvaćanju mojih dijelova pomogao mi je duhovni učitelj GP Walsh koji se pojavio, virtualno, u mom životu 2017. godine. Uz njegove tečajeve i tehnike sam prvi put imala hrabrosti pogledati unutra i shvatila sam da je sa mnom sve u redu. Njegove tehnike i učenja su mi promijenili život i prvi put u životu sam osjetila pomak unutar sebe. Uz njega sam naučila sve što znam o buđenju, svijesti, prosvjetljenju i unutarnjem pomirenju.
Moj način nošenja sa životom do tada je bio bijeg – od sebe i od drugih. Mislila sam da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu i da se mene ne može popraviti. Kad sam čula GP-eve riječi: „You are not broken“ (Vi niste slomljeni) i „You are done!“ (Gotovi ste – gotovo je s popravljanjem) – u meni se nešto preokrenulo. Nešto u meni je prepoznalo istinu, nešto u meni mi je govorilo da ima šanse za mene.
Svejedno, život je i dalje od mene tražio ogromnu snagu i energiju. I dalje sam radila razne ekstremno zahtjevne poslove i ubijala se dokazivajući se ne znam ni sama kome. Konstantno sam bila u egzistencijalnoj krizi i imala osjećaj da sam na potpuno krivom putu. Uvijek sam se vraćala na predavanja od Srđana Roje i pokušavala naći načina da „slijedim svoju strast“. Blokade koje sam imala unutar sebe nisu se dale rastopiti samim prihvaćanjem i buđenjem svijesti. Morala sam poduzeti nešto, napraviti akciju, kako to kaže Srđan. U isto vrijeme morala sam se pozabaviti rješavanjem najtežih odnosa svog života što je isto u meni izazvalo snažne reakcije. No, u tom rješavanju sam počela osjećati naznake ljubavi prema sebi i važnosti mog života – za mene. Kao da sam se prestala boriti za život i počela se boriti za sebe.
Pravu ljubav prema sebi počela sam osjećati kad sam se upoznala s radom Dr. Schwarza i njegovim unutarnjim obiteljskim sustavima (IFS). Moji unutarnji povrijeđeni dijelovi vapili su za pažnjom i ljubavi. GP me naučio kako da prihvatim svoje energije i emocije, a dr. Schwartz kako da s njima razgovaram i kako da ih transformiram. Kroz rad s dijelovima pronalazila sam svoje nezacijeljene rane ali i neispunjene želje. Kako bi si pomogla, počela sam poduzimati akciju. To su male stvari, unutarnje bodrenje, postupci branjenja i zauzimanja za sebe u svakodnevnom susretu s ljudima, ostajanje uz sebe kad je najteže, umirivanje unutarnjih menadžera i vatrogasaca, kako ih dr. Schwartz zove, provođenje vremena s unutarnjom djecom. Počela sam dolaziti do emocija koje su bile blokirane krivnjom i sramom. Polako sam se prestala sramiti sebe, a drugima prepuštati njihove manipulacije i durenja.
Upravo te potisnute emocije, saznat ću uz dr. Schubinera, djelovale su još uvijek na moje tijelo kroz bolove i razne čudne sindrome. Tehnike reprogramiranja neuronskih puteva i tehnike izražavanja emocija potisnutih krivnjom upravo su bile ono što mi je trebalo da se oslobodim.
Negdje u isto vrijeme kako sam počela ozbiljnije shvaćati svoje želje i potrebe, otvorila mi se mogućnost da pokrenem vlastitu terapiju biorezonancom. Godinama sam koristila biorezonancu kako bi održavala zdravlje i prilagodila prehranu i dodatke prehrani svojim individualnim potrebama, pa je korak u tom smjeru bio samo logičan (it’s only logical 😊). Znanje o tradicionalnim načinima liječenja i razumijevanje holističkog pristupa zdravlju omogućili su mi da brzo svladam tehnike. Želja mi je povezati fizičko zdravlje i unutarnje iscjeljenje, jer su, zapravo, nerazdvojni. Želim potaknuti ljude da učine ono što sam morala davno prije i sama učiniti – da uzmu kormilo u svoje ruke i shvate važnost svojeg života i zdravlja. Da shvate da im tijelo šalje poruku koja je jako važna – a to je da se moramo voljeti i biti autentični. Ovom svijetu nismo potrebni ako smo na auto-pilotu, ovaj svijet treba naše prave talente i ono što, zapravo, u srži i jesmo – našu ljubav, suosjećanje i prihvaćanje. A to ćemo učiniti tako da se sami brinemo za svoje zdravlje i biće, jer nitko drugi neće.
Danas imam 50 godina, više nego što su mi doktori predvidjeli. Volim Zagreb u kojem sam odrasla iako se razvija u neželjenom, i neizbježnom, smjeru u svijetu globalizacije. Strastveni sam minimalist i anti-globalist. Strastveno volim pisati i istraživati. Tijekom života zvali su me Sherlock, Arhitetka, Tetka i Procesor. Volim brzo voziti i uživam u autu s rock i heavy muzikom odvrnutom na maksimum. Živim s partnerom koji mi je nemilosrdno ogledalo i moj najveći učitelj. I dalje svaki dan učim voljeti sebe i razgovaram sa svojim povrijeđenim dijelovima.