U prvom postu o people-pleasingu pisala sam o tome kako taj obrambeni mehanizam nastaje i što se u malom djetetu dešava kad ga roditelj omalovažava, odbacuje i/ili zanemaruje. Dijete se osjeća nevažno i nebitno, a osjećaji roditelja postaju najvažniji. Dijete postaje ogledalo roditelja koje služi tome da im se divi i popravlja njihove emocije i stanja.
No, postoji još nešto, još važnije, što se u pozadini, u djetetu, dešava. U odnosu s roditeljem dijete bude kažnjavano za svoje izražavanje i potrebe, ako se one razlikuju od roditeljevih. Poslušnost se nagrađuje, otpor se kažnjava. U narcisoidnim i disfunkcionalnim obiteljima roditelji nisu sposobni nositi se sa svojim negativnim emocijama i za svoj bijes ili nezadovoljstvo optužuju dijete, odnosno iskaljuju se na njemu. Ako je roditelj nesiguran oko svoje važnosti, što je glavna karakteristika narcisoidnih ljudi, dijete će biti ono koje će se morati roditelju diviti i davati mu osjećaj važnosti. Dijete preuzima ulogu skrbnika (o raznim ulogama ću još pisati).
Dijete postaje antena za roditeljeve emocije i u odnosu s roditeljem pokušava „pročitati“ stanje roditelja i onda ga popraviti, odnosno učiniti ono što misli da bi roditelju najviše pasalo i smirilo ga. Dijete ne razumije da se povlađuje roditeljevim potrebama, ono traži način na koji se treba ponašati kako bi ga roditelj volio. Dijete ima samo jedan zadatak – povezati se s roditeljem. Ljubav roditelja mu daje sigurnost, osjećaj povezanosti, osjećaj da je voljeno i da vrijedi. Dijete stalno pokušava izvući iz roditelja ljubav i povezanost, jer bi time ispunilo svoje potrebe.
No, svakim udovoljavanjem narcisoidnom roditelju, dijete osjeća da tomu nije kraj. U tom trenutku dijete je možda izvuklo malo pažnje i pozornosti, tata se nasmijao, mama je prestala biti hladna kao led – ali dijete zna, da je to privremeno. Slijedeći put morat će učiniti isto. Zato dijete postaje preosjetljivo (hypervigilant) na događaje u okolini, što se manifestira kao trajni osjećaj nesigurnosti i tjeskobe. Dijete je uvijek na rubu (on-edge) i osluškuje potrebe okoline. Nikad ne zna u kojem obliku će se roditelj pojaviti i na koji način će se morati postaviti. Živčani sustav postaje preopterećen i preosjetljiv, a dijete u stalnom stanju pripravnosti. Za to dijete okolina postaje opasna i nepredvidljiva. Upravo tako nastaje crta kontrole, jer dijete – u opasnom i nepredvidljivom okruženju – pokušava na sve moguće načine stvoriti bilo kakav osjećaj sigurnosti – na način da kontrolira okruženje. I najmanje promijene raspoloženja živčani sustav percipira kao opasnost. Opasnost od kidanja veze. Dijete mora ostati povezano, kako bi preživjelo. To je biološka datost nas ljudi i mi ne možemo to „ugasiti“, naročito ne kad smo mala djeca.
Opasnost od prekida veze, povezanosti, najveća je opasnost u kojem se dijete može naći, a disfunkcionalni roditelji uvijek na kocku stavljaju upravo tu povezanost, ako se dijete ne pokori. Nastaje ljutnja, kazna, emocionalna hladnoća, odbacivanje, durenje – sve ono što dijete ne može podnijeti. Dijete ne može drugačije, nego pokušati popraviti tu vezu, na koji god način.
Znači, ne samo da je dijete odustalo od svojih potreba i ponašanja, nego je postalo super-osjetljivo na okolinu na način da konstantno predviđa ponašanja i emocije i prilagođava im se i pokušava ih kontrolirati i još gore, počelo je usvajati uvjerenje da je ono krivo za ponašanje svojih roditelja i da s njim nešto u srži nije u redu. Ako je roditelj uvijek nepredvidljiv, nezadovoljan i fokusiran na sebe, dijete sebi nikako drugačije ne može tu situaciju objasniti, nego da je ono uzrok svemu.
Odustajanje od sebe vodi stalnom ugađanju drugima, skeniranje okoline i predviđanje opasnosti dovodi do preosjetljivog živčanog sustava koji se kasnije neće moći opustiti u običnim aktivnostima, javlja se samo-kritičnost i perfekcionizam jer nisu dozvoljene greške i samo najbolje se očekuje. Ljudi s ovim crtama kritiku ne podnose jer oni ne čuju „krivo si rekla“, nego „ti si loša osoba i ja ću te napustiti“. Oni ne mogu podnijeti da se netko pored njih loše osjeća, jer vjeruju da su odgovorni za tuđe emocija i stanja, naročito bliskih osoba. Na sve načine pokušavaju kontrolirati situacije i ljude i bave se predviđanjima i katastrofiranjem. A za sebe vjeruju da su krivi za sve i ne vrijede, i zbog toga nose duboki sram.
S velikim veseljem moja mama mi priča kako sam kao mala imala svoje skrovište u stanu – sve svoje drangulije sam skrivala od drugih. Nisu to bila samo braća, koja su mi prijetila da će mi uzeti te stvari, nego, vjerujem da sam sve što mi je bilo bitno skrivala od svih. I kasnije sam se skrivala, a sve što je meni bilo važno sam u razgovoru zaobilazila. Nisam puno govorila o sebi, skrivala sam svoje interese i aktivnosti, prijatelje i dečke. Prezentirala sam samo ono što su drugi htjeli čuti, a vrlo dobro sam čitala što drugi žele čuti od mene.
Kad sam trebala napisati neki sastavak ili naslikati neku sliku u školi ili na faksu, nisam mogla podnijeti da me netko gleda dok to radim. Kad bi netko bio pored mene potpuno bi se smrznula. Nisam očekivala hvaljenje, nego kritiku, ismijavanje i popravljanje pa bi se ugasila. I samo osluškivala što druga osoba misli ili treba. To mi je, naravno, kasnije uzrokovalo probleme i u vezama. Sebe bi ugasila, moje potrebe stavila na stranu i koncentrirala se na drugu osobu. To bi izazvalo euforiju kod druge osobe, ali ja nisam to mogla dugo istrpiti. Prekidala sam veze jer sam bježala od obaveze da se brinem oko druge osobe. Imala sam osjećaj, da ako je pokažem svoju potrebu ili kažem da mi nešto ne odgovara, da će ta osoba odustati od mene. Što se ponekad i dešavalo. Lakše mi je bilo živjeti sama jer sam mogla raditi što hoću i pritom se nisam morala nikome objašnjavati.
Moj hiperaktivni živčani sustav tjerao me da se neprekidno krećem, a na svakom poslu i u svakom odnosu sam osjećala ogroman pritisak (zbog samo-kritike, perfekcionizma i nemogućnosti stavljanja granica), pa sam mijenjala poslove, ljude, okruženje, gradove i države. Moju potrebu za mijenjanjem okolina je osuđivala nazvavši to „razmaženošću“, „odustajanjem“, „neznanjem“, govorili su mi „nikad niš od tebe“ i posprdno se smijali. Duboko sam se sramila toga, i početkom četrdesetih sam se zbog toga i slomila. Oblio me duboki sram i očaj, jer se nisam znala snaći u ovom svijetu.
U svim razgovorima i terapijama nitko nikada nije spomenuo sram i krivnju. Spominjao se bijes, nepravda i analizirali su se odnosi. Netko se nekada čak i dotaknuo osjećaja manje vrijednosti, ali nitko me nikada nije upozorio da je krivnja ta koja me sprječava postaviti granice i da je moje konstantno stanje pripravnosti posljedica nepovezivanja. Nitko nije razumio kako ne vidim svoju vrijednost i zašto sam uvijek u strahu. Koliko god su se trudili pokazati mi naklonost i potaknuti moje samopouzdanje, ja to jednostavno nisam osjećala. Silno sam željela zauzeti se za sebe, postati slobodna od panike i osjećaja opasnosti, stvoriti zdrave odnose, držati se jednog posla i negdje pripadati. Ali nisam se mogla promijeniti.
Sve dok se nisam upoznala s GP Walshom i tehnikama prihvaćanja, mislila sam da sam beznadni slučaj. Nisam mogla vjerovati koliki učinak su na mene imale jednostavne vježbice prihvaćanja. GP je ponavljao – „S vama je sve u redu, niste potrgani, ne morate se popravljati…“. To je bila melodija koju su moje moždane stanice trebale čuti. S prvim pokušajem prihvaćanja znala sam da je to – to. Osjetila sam opuštanje cijelog živčanog sustava. Prvi put u životu se rodio tračak nade: „Možda je sa mnom sve u redu“.
GP u svojim predavanjima objašnjava kako nastaje naš ego. Ego nije ništa drugo nego naš živčani sustav koji se oblikovao u djetinjstvu u odnosu na okolinu. Njega čine automatske pretpostavke i ponašanja koja smo usvojili za vrijeme odrastanja. Ono što tu mrežu ponašanja i energetskih obrazaca povezuje su naša uvjerenja. To je ono u što vjerujemo. To je ono s čime se identificiramo. Kad netko kaže: „Ja sam miroljubiva osoba“, kaže da se identificira s miroljubivim ponašanjem. Da li je ta miroljubivost nastala kao pozitivan (potican) odgovor na okolinu ili kao negativan odgovor (neću nikada biti agresivan) – nije važno. Važno je da je to naučeno ponašanje koje smo prisvojili kao svoj karakter (zato je tako teško mijenjati i uvjerenja).
U svim obiteljima postoji određena količina sankcioniranja autentičnog ponašanja. Mi kao djeca istražujemo i iskazujemo svoje impulse i okolina je ta koja nam kaže da li je to u redu ili nije. Tako s vremenom određena ponašanja napuštamo, a druga se potiču i njih razvijamo. Negdje s desetak godina počinjemo formirati svoja stajališta i počinjemo govoriti „to sam ja – moje mišljenje, moje znanje“ (ponavljajući ono što nas je naučila okolina). I u tome nema apsolutno ništa loše. Ego je taj koji nas drži na životu i bez kojeg ne bismo nikako mogli sudjelovati u životu. Ego je taj koji je organizirani element u živčanom sustavu i koji drži sve konce na kupu.
No, ego nas također definira kao fiksne (što je isto u redu jer bismo inače bili fragmentirani) i fiksiran je na održavanje statusa quo. Naša ponašanja, koja su postala automatska, održala su nas na životu. Prilagodili smo se okolini i preživjeli. Za živčani sustav, to je apsolutni prioritet. Živčani sustav / ego se ne želi mijenjati jer je to opasno. Promjenu će zaustaviti strahom, nelagodom, krivicom, tjeskobom – i mi ćemo reći – „ja sam jednostavno takva, ne mogu se promijeniti“. Što je super za one dijelove koje ne želimo mijenjati, ali nije tako dobro kad želimo mijenjati ponašanja i uvjerenja koja nam ne pašu i otežavaju nam svakodnevni život.
Jednom kad, kroz prihvaćanje, promatranje i razumijevanje, shvatimo da je 100% našeg ponašanja uvjetovano i automatsko, daljnji rad na sebi može ići u dva smjera. Prvo, možemo otkriti onaj dio nas koji nije uvjetovan, naše pravo Ja, našu esenciju, promatrača, ili kako god ga želimo zvati i raditi na tome da se prosvijetlimo – krećemo na mistično putovanje transcendencije ega, ili, možemo taj dio nas vidjeti kao naše pravo Ja koje našem živčanom sustavu, našim dijelovima može pomoći da se napokon osjete sigurnima i potražiti s njima autentičnije načine izražavanja i povezivanja. Taj dio nas postaje naš saveznik, naš otac ili majka koje smo oduvijek željeli, postaje naš prijatelj i, najviše od svega, postaje izvor bezuvjetne ljubavi prema nama. Ne možemo se naučiti voljeti, ako ne postoji netko u nama tko nas je sposoban voljeti. A taj netko postoji i mi to možemo iskusiti.
Jedan put ne isključuje drugi. Možemo raditi sa svojim dijelovima i na prihvaćanju i ujedno raditi na svjesnosti, a možemo raditi i obrnuto, možemo se željeti prosvijetliti i u isto vrijeme pomagati našem tijelu i živčanom sustavu da se opusti. Ono što ne možemo ni u jednom od ta dva puta je – siliti. Ne možemo se na silu prosvijetliti i ne možemo na silu mijenjati naše dijelove. U oba slučaja moramo prihvatiti situaciju takva kakva je. Ako ju ne prihvatimo, nikad se nećemo voljeti. Nikad nas nitko neće istinski voljeti takve kakvi jesmo.
Tek kroz svakodnevne tehnike prihvaćanja, osjećanja i razgovora s mojim dijelovima mogla sam steći dovoljno unutarnje sigurnosti kako bi mi se dijelovi otvorili. Samim prihvaćanjem i razumijevanjem unutarnje borbe počela sam osjećati duboko suosjećanje za sebe. Prestala sam raditi sebi ono što su mi roditelji radili cijeli život. Prestala sam se kritizirati, očekivati od sebe nemoguće, prestala sam se napadati, počela sam obraćati pažnju na svoje potrebe i počela sam provoditi vrijeme sa samom sobom bez distrakcije. To je značilo da sam vježbala biti sa svojim najneugodnijim osjećajima, stanjima i senzacijama – što je, ponekad, stravično teško. Ali uz uporno ostajanje uz sebe i prihvaćanje, počela sam uviđati vrijednost iza svih tih uvjerenja i predrasuda. Počela sam uviđati da u meni postoji malo dijete koje je bilo kažnjavano jer je bilo dijete i jer je imalo svoje potrebe – i da ono nije bilo krivo za ništa. U meni se rodila želja i potreba da to dijete zaštitim i volim samo zato što postoji. Samo moje postojanje mi je postalo vrijedno. Više si nisam govorila da sam nebitna i nevažna, nego sam se poticala na aktivnosti i izražavanja. Počela sam eksperimentirati u odnosima postavljajući nježno granice ili birati stvari i situacije koje meni odgovaraju. Prestala sam se ispričavati i objašnjavati, prestala sam drugima organizirati život i rješavati unaprijed njihove probleme. Počela sam si govoriti da su moje emocije ispravne i da imam pravo na svoje potrebe.
Tek kad sam se prestala opirati životu osjetila sam duboko olakšanje i rodila se spoznaja da je sa mnom zaista sve u redu. Jer uistinu je. Samo zato što sam ranjena ne znači da sam potrgana i da se moram mijenjati. I tek kad sam prihvatila svoj život spoznala sam duboku vrijednost svog života i svih događaja koji su me doveli dovde. Do ljubavi prema sebi, a time i ljubavi prema drugima. Ako mogu prihvatiti sebe i svoje rane, mogu prihvatiti i druge i njihove rane. I osjetiti suosjećanje i za njih i svejedno postaviti granice.
Sposobnost nošenja teških emocija i stanja kao što su očaj, tjeskoba, strah ili sram, preduvjet su i za razrješavanje nekih od najtežih stanja kao što su anksioznost ili kronični bolovi bilo koje vrste. Kad smo u stanju, usprkos ekstremnim i snažnim senzacijama, sebi dati ljubav i sigurnost, smirujemo živčani sustav čime smirujemo bolove i anksioznosti (mijenjamo neuronske puteve) – što je osnova učenja dr. Sarnoa i dr. Schubinera o čemu ću itekako pisati.
Photo by Caleb Woods on Unsplash