Knjiga Gabora Maté „Kad tijelo kaže ne“, koja je izašla prije više od 20 godina, implicira da ako mi ne kažemo „ne“ i ne postavimo granice, tijelo će to učiniti umjesto nas. Prema njegovim istraživanjima ugađanje drugima, pretjerana ljubaznost i briga za druge veliki su čimbenici u nastajanju bolesti. Ljudi koji pristanu na svaki zahtjev i molbu drugih obično zanemaruju sebe i svoje potrebe. I ne radi se samo o tome da ti ljudi pristaju na zahtjeve drugih nego i aktivno traže kako drugima mogu ugoditi i pomoći. Nude se čak i onda kad su iscrpljeni i krepani.
I drugi psiholozi i doktori izašli su u javnost s teorijama da je ugađanje drugima, people-pleasing, jedan od uzročnika autoimunih bolesti ili kroničnih bolova. Uz people-pleasing se često pojavljuju – velika samo-kritičnost, perfekcionizam i kontrola. Dakle, nije više nepoznanica da određeni karakteri doživljavaju sličnu sudbinu.
No, što učiniti? Postaviti granice? Početi govoriti „ne“?
Da, ali to nije tako lako kako se čini. Ima osoba koje uistinu ne mogu postaviti granicu. Jednostavno je nemoguće izgovoriti tu riječ. O čemu se radi?
Kao prvo te osobe vjeruju da ne smiju postaviti granicu, da će biti kažnjene ako ju postave, i kao drugo one nemaju pojma gdje je ta granica. One osjećaju da unutra nema ničega oko čega bi se postavila granica. Nemaju osjećaj sebe.
S mojim starim je uvijek natezanje oko dolazaka i ručkova. Odlazim vrlo rijetko u posjetu i nikad ne želim ostati na ručku. U principu, ne volim obiteljske ručkove, a i imam vrlo specifičan način prehrane. Najviše volim jesti obroke koje mi pripremi moj partner koji izuzetno pazi na moje prehrambene potrebe.
No, kako bi barem jednom rekla „da“ za ručak, taj put sam popustila. Može. Idemo na ručak.
Postoje dvije stvari koje ne jedem nikako. I to nije tajna. Jedna je gluten, kojeg ne konzumiram već više od 10 godina zbog svog zdravstvenog stanja, a druga bakalar jer ne podnosim miris bakalara. U principu, štogod drugo da mi servirate, pojest ću. Ako sam negdje na ručku izvan kuće, pojest ću i hidrogenizirano ulje, i rafinirani šećer ili nekvalitetno meso ili štogod, jer to činim jednom u sto godina i nemam s tim problem. Ali nikad, baš nikad neću pojesti gluten.
Nisam se baš ni tako iznenadila kad sam vidjela da je serviran – bakalar u bešamelu. Nisam doživjela šok ili čuđenje, jer znam što mogu očekivati. Ono što me najviše ljutilo, je da sam rekla „da“ i opet po milijarditi put bila iskorištena, ponižena i odbačena. Čak i kad sam i slutila da će biti nešto tako, ipak sam se osjećala loše.
Žena od starog mi je šapnula na uho da je rekla starome kako ja ne volim bakalar, na šta je on rekao da je ovo posebni način pripreme i da ću ja to jest. Za svaki slučaj, ona je u posebnoj zdjeli napravila pečenog šarana s krumpirom, samo za mene, i hvala joj na tome.
Za ručkom je bilo natezanja, samo što nije bilo guranja vilice u zube. „Moraš ovo probati“, „Ma šta ne jedeš, ovo je zdravo“, „Ovo još nisi jela“, probaj, uzmi, jedi! Da nije bilo drugih gostiju, bilo bi i deranja.
Nije važno što ja ne volim bakalar. Nije važno što ja ne jedem gluten. Nije važno što ja imam zdravstvenih problema. To što ja radim je „izmišljavanje“ i „prenemaganje“. On je rekao da će se to jest i nema tko tu šta reći „ne“.
Da nije bilo šarana, ne bi jela ništa. I bila bi svađa. Ali ja bi se svadila. Ne bi popustila.
Ali to je danas. No, kako je to izgledalo prije 40 ili 45 godina kad sam mahala nogicama i naganjala leptiriće? Nitko nikada mojem starom nije rekao ne, a da nije bio kažnjen. Riječima ili raznim oblicima kazne. Ucjenjivalo se financijama, deranjem, durenjem a nekad i batinom. Nemaš ti šta imati svoje potrebe ili želje, ili snove. Ti ima da radiš kako ti se kaže. I onda kad i radiš to što ti se kaže, u tome si loš. Kako sam ja to sebi mogla s 3 ili 4 godine objasniti?
Više ne idem na ručkove i on se jako ljuti zbog toga. Nikad mu nisam ni rekla zašto više neću doći na ručak. Jer to neće promijeniti ništa, samo ću ga još više naljutiti.
Kako si djeca objašnjavaju ponašanja roditelja? Roditelji su im jedino ogledalo, koje im vraća nazad ono što djeca kasnije percipiraju kao svoje „ja“. Ako nijedna potreba nije važna i ako je sve što dijete izgovori glupo, dijete neće zaključiti da su njegovi roditelji psihopati ili narcisi, nego će zaključiti da je ono nevažno i glupo. Roditelj je uvijek u pravu, roditelj je bog. U potpunoj smo milosti i nemilosti tog zahtjevnog boga i učinit ćemo sve kako bi mu ugodili i dobili barem mrvicu onoga što nam treba. Nećemo ljutiti nemilosrdnog boga, jer bi mogli umrijeti. Nismo toga svjesni, ali mi smo uistinu u stanju preživljavanja i egzistencijalnog straha kad je roditelj ljut ili agresivan. Osim toga, ako mi bog kaže da sam razmažena i da krivo mislim – onda to mora biti istina. Jer jedino od njega mogu učiti, i ako je tako, ja mu vjerujem.
Ako se 50 godina taj „bog“ isto ponaša, onda samo mogu zaključiti da sam 20 godina živjela u okruženju koje mi je govorilo da sam nevažna, nebitna i glupa. Moja mama je radila isto, ali na drugačiji način. Majke ne vole kad se djeca od nje žele odvojiti i pokušaji odvajanja budu kažnjavani emocionalnom hladnoćom. Mišljenja i emocije koje se razlikuju od njezinih smatraju se izdajom. I to se jasno daje do znanja. Moja mama je htjela da mi budemo najbolje prijateljice, gdje ću ja biti ona koja se njoj divi i sluša njezine unutarnje borbe i razmišljanja. Njezina najbolja prijateljica.
Kad sam htjela da me se vidi i čuje morala sam učiniti slijedeće – diviti se roditeljima, ispunjavati njihove zahtjeve, biti poslušna i ne bunit se. Kad sam se htjela povezati morala sam naći što mojeg roditelja muči i onda mu pomoći. Bila sam „dobro i tiho“ dijete, kažu. Jedine situacije kad su oni vidjeli mene je kad sam bila njihovo ogledalo, kako bi mogli vidjeti sebe – i diviti se sami sebi.
Postoje dvije vrste traume – ona koja se dogodi jednom (neki veliki tragični slučaj) i ona koja se ponavlja. Ova druga zove se „razvojna trauma“. To je nešto nepovoljno za dijete što se konzistentno ponavljalo u cijelom razvojnom periodu djeteta. Kažu da se danas zna da je manje važno ono što se loše dogodilo djetetu, od nedostatka dobroga koje se trebalo dogoditi. Ako dijete nije dobilo pažnju, važnost, ljubav, povezivanje i sigurnost – veća je trauma nego da je dijete živjelo u lošim uvjetima ili bilo izloženo ratu.
Dijete koje nije dobilo nikakav pozitivan feedback, osim kad je bilo ogledalo drugima, postaje to ogledalo. Dijete sebe nikad nije vidjelo u ogledalu. Nikad nije vidjelo svoje talente, snage, kreativnost, ljubav – nego ih je zamijenilo ugađanjem svojim skrbnicima. To dijete kasnije neće – i ne može znati – tko je, jer mu nitko nije potvrdio postojanje. Svaki pokušaj izražavanja je bio sankcioniran, pa su svi prirodni impulsi potisnuti i obilježeni kao krivi i nepoželjni. Time je prirodno izražavanje postalo nepoznanica. Osjećaj „sebe“ ne postoji, jer se nikad nije razvio. Postoje samo drugi, mene nema.
Gdje su onda moje granice? Kada moram reći ne? Koga branim? Sve što želim je nebitno, što se tu ima za braniti?
I zato, savjet: „Samo reci ne“, nikako ne drži vodu. Ljudi koji su prošli odbacivanje i zanemarivanje prvo moraju naučiti tko su i – zavoljeti sebe, da bi uopće mogli znati gdje početi. Ti ljudi nisu nesposobni, nego su izgubili sebe i tijelo ih na to podsjeća. Tijelo ne kaže „ne“ umjesto njih, nego im kaže: „hoću tebe“.
Kad sam tek počela proučavati vezu između moje bolesti i psihe, pročitala sam kako moram vidjeti koje benefite mi bolest nosi. Nisam morala puno razmišljati. Nije to bila pažnja i ljubav koju sam dobivala, jer nisam, to je bila unutarnja dozvola da se bavim onime što ja želim, da budem svoja. Kad sam bila bolesna pisala sam, čitala, bila kreativna – davala sam sebi dozvolu da budem ja. Jer mi onda nitko nije skakao po glavi. Nisu se nešto brinuli za mene, ali su me barem pustili na miru sa svojim zahtjevima.
To je ono što ću tek 20 godina kasnije naučiti učiniti bez da se razbolim.
Zato people-pleaseri nisu ljudi koji moraju naučiti reći ne, nego ljudi koji moraju pronaći sebe. Zato što su bili kažnjavani za svoje postupke, mišljenja i potrebe, jer su ti postupci bili drugačiji od prihvatljivih, vjeruju da će – ako budu svoji – biti kažnjeni. Vjeruju da ako kažu ne, da će drugi raskinuti odnos (jer je to tako stvarno i bilo), ako se brinu za sebe da će drugi biti uvrijeđeni (jer je tako stvarno i bilo), da će se nešto strašno dogoditi ako ne pomognu i podrže drugu osobu, jer stvarno je bilo strašno. Strah od kazne je taj koji zadržava ljude u toj poziciji, strah da će ponovno biti odbačeni i prepušteni sami sebi.
Ti ljudi su, zapravo, bili kažnjavani jer su bili djeca i jer su imali svoje potrebe. Moraju spoznati da nisu krivi za to što im se dešavalo i da je njihovo postojanje važno.
Tijelo nas ne kažnjava, nego nam šalje poruku da smo spremni pronaći sebe. Zaustavit će nas u životu koji nema smisla i natjerati nas da pogledamo prema unutra. Nećemo imati kuda pobjeći, nećemo se moći brinuti za druge – jer ćemo se morati brinuti za sebe ako želimo preživjeti. Neki od nas će vjerovati da ne zaslužuju živjeti, da su kažnjeni zbog nečega što su loše napravili – a i to je potpuno razumljivo, jer je odbacivanje i kažnjavanje za dijete nekad bolnije od smrti.
Prvi korak prema ljubavi prema sebi je – prihvaćanje (post o prihvaćanju možete naći ovdje). Da bismo bilo što mogli učiniti, moramo prihvatiti. Moramo prihvatiti da je taj naš dio, kojeg se želimo riješiti (people-pleaser) zapravo naš najveći saveznik. Moramo mu se zahvaliti što nas je održao na životu i razumjeti ga zašto je učinio to što je učinio i zašto vjeruje to što vjeruje. Nećemo ga se htjeti „riješiti“ niti ćemo ga manipulirati kako bi odustao od svojih metoda. Počet ćemo tako da ćemo ga voljeti i biti mu zahvalni. I zahvaliti mu što je cijeli život štitio malo dijete u nama koje se osjeća bespomoćno. Drugi ljudi su mu pomogli da preživi i to je ogromno postignuće.
A onda ćemo početi uviđati da mi nismo samo taj dio i da taj dio, kao i ostali, želi biti slobodan, samo ga je strah. Pokušat ćemo svim dijelovima pružiti sigurnost i osjećaj da su viđeni, i nećemo ih napadati nego bodriti. Govorit ćemo im da je u redu da su tu i da vidimo kako se trude.
Ljubav prema sebi nije govorenje „ne“ i svađa s drugima, nego je iskrena ljubav i suosjećanje prema svim svojim dijelovima. Po prvi put postajemo svjedok naše patnje i postajemo prva osoba na svijetu kojoj možemo vjerovati da nas neće izdati. Tek kad se prestanemo napadati i iskreno se počnemo podržavati, dijelovi će se opustiti i vjerovati da postoji netko tko ih vidi i prihvaća. Tek kad se opuste i vjeruju, počet će se slobodnije izražavati, počet će pokazivati svoje autentične želje i potrebe. Svaki dan ćemo pitati taj dio nas: „Što ti treba od mene?“. A ono će odgovoriti: „Vidi me“, „Budi uz mene“, „Brini se za mene“…
Zaklet ćemo se i njima i sebi da se više nikad nećemo vrijeđati, odbacivati, da više nikad nećemo bježati od sebe, i da nećemo okretati glavu od naših povrjeda i emocija. Više se nećemo ljutiti na sebe ako smo nekome popustili. Reći ćemo si: „Vidim da si u strahu. U redu je. Dobro si napravila. Radimo koliko možemo. Volim te i kad popustiš. Neću te napustiti. Smiješ biti razočarana i ljuta“.
Tek tad, malo po malo, ćemo početi pronalaziti granice između nas i drugih. Tek tada ćemo moći učiniti odabir koji je dobar za nas. Jer ćemo vjerovati sami sebi, da se nećemo ponovno napasti ili odbaciti, kako su to roditelji radili.
Slušala sam jedan podcast s psihologom koji se bavi kompleksnom (razvojnom) traumom i koji je dobro opisao zašto ne možemo odmah, kad počnemo raditi na sebi, osjetiti sebe. Dok su druga djeca slobodno istraživala svoje interese i imala pozitivna ogledala i rasla, mi smo se borili za život i odricali od sebe. Potrebno je vrijeme da bi se upoznali, da bi isprobali svoje interese i odlučili se za neku od aktivnosti. Potrebno je vrijeme da prepoznamo svoje potrebe i nađemo načina kako da ih ispunimo. Počinjemo se upoznavati, a za to treba malo vremena. A ako se počnemo voljeti, dat ćemo sebi vremena koliko god nam treba.
Image by rawpixel.com on Magnific