„Kad tijelo kaže ne“ poznata je knjiga Gabora Maté u kojoj on naširoko opisuje slučajeve iz svoje prakse i dolazi do zaključka da se ljudi koji su najljubazniji, najsrdačniji i najuljudniji najčešće razbolijevaju. Oni nisu u stanju reći „ne“ u odnosima pa se uključi tijelo koje se zauzme umjesto njih na način da ih onesposobi. Svi koji su ikada bili ozbiljnije bolesni znaju da se u tim trenucima misli ne vrte oko nikog drugog nego oko njih samih.
Nedavno sam i sama opet imala prilike iskusiti otpuštanje brige za druge i to ne baš svojevoljno. Završila sam na hitnoj s jakom alergijskom reakcijom i nisam mogla razmišljati o ničemu osim o tome kako da se saniram i pronađem uzročnika moje reakcije. Nisam razmišljala o potrebama moje majke u domu, nisam razmišljala kako se moji kolege i poznanici trenutno osjećaju, nisam se brinula ni kako izgledam. U danima koji su uslijedili nisam razmišljala o tome da li imam sve namirnice u kući, mucice i prašina po podu nisu me se previše ticali, nisam imala pojma što se dešava na poslu, nisam odgovarala grozničavo na mailove i kanta za veš me nije iritirala.
A to je bila samo sitna epizoda koja me je malo prodrmala i podsjetila na to da su u mom životu moje potrebe najvažnije. Dok sam prije dvadeset godina ležala u bolnici s upalom srčane ovojnice i porebrice nisam to vidjela tako pozitivno. Mislila sam da su mi dani odbrojani i osjećala sam se kao da sam kažnjena. Nikako nisam mogla vidjeti ono što danas vidim i razumijem – a to je da me moje tijelo štiti. Na vrlo svojstven način, čak štoviše, vrlo okrutan način, ali koje druge opcije naše tijelo ima kako bi nam prenijelo poruku? Dr. Schubiner, koji se bavi kroničnim bolovima, kaže: „Naše tijelo nam šalje poruku, na nama je da otkrijemo koja je to poruka.“
People-pleaseri su osobe koje uvijek stavljaju potrebe drugih ljudi ispred svojih. Ne „ponekad“, ne „uglavnom“, nego uvijek. Karakteristike ovih ljudi su: nemogućnost govorenja „ne“ (prihvaćanje zadataka ili ispunjavanje potreba drugih čak i kad su potpuno iscrpljeni), izbjegavanje konflikta (slaganje s drugima čak i kad se ne žele slagati), hyper-vigilance – engleska riječ koju je teško prevesti na hrvatski – odnosi se na konstantno stanje budnosti u kojem osoba „čita“ emocije i stanja drugih ljudi, konstantno ispričavanje (osjećaj da je drugoj osobi „previše“ i stalno se ispričavaju čak i kad nema potrebe), unutarnje izgaranje (konstantna opterećenost, stres i iscrpljenost zbog nepoštivanja unutarnjih granica). Gabor Maté i ostali koji se bave psihosomatikom (o njima više u drugim postovima) – uključuju samo-kritičnost i perfekcionizam kao dvije osobine koje također dolaze uz people-pleasing i sudjeluju u stvaranju bolesti, bolova i ostalih simptoma.
Svjesna sam svoje crte people-pleasinga i nemogućnosti zauzimanja za sebe već desetljećima i to je jedna od najvažnijih tema kojom se bavim otkako znam za sebe. Ali, nisam ju jako dugo razumjela. Mislila sam da se people-pleasing „liječi“ postavljanjem granica i nasilnim zauzimanjem za sebe (svađom). Mislila sam da moram „ojačati“, da moram biti direktnija, da moram na silu govoriti „ne“ i svađati se s onima koji mi se suprotstave. Da moram prestati izbjegavati konflikt i „reći svoje mišljenje“. Sve su to odlični savjeti, no, ne funkcioniraju. Takvo ponašanje mi nije bilo prirodno, osjećala sam krivicu, ulazila sam u sukobe bezveze – i osjećala se sve gore.
Nisam razumjela da je people-pleasing jedini način na koji moja psiha zna stvoriti sigurnost. Ono što stvara sigurnost se ne može na silu mijenjati. Ono što štiti nije negativac i ne treba ga iskorijeniti. Sigurnost i zaštita broj je jedan našeg živčanog sustava, tijela, podsvijesti, mozga – ako ne preživimo, sve ostalo je nebitno. Moj živčani sustav nije zainteresiran za moju sreću, zainteresiran je za moje preživljavanje. I ako je prije 50 godina zaključio – i samom sebi dokazao, jer sam ja još uvijek živa, – da je people-pleasing way to go – jbg, tako će i ostati, osjećala se ja umorno, nesretno ili frustrirano.
Ali to, naravno, nije cijela priča. Da je tako nitko od nas ne bi preživio. Ali, ono što me jako mučilo je pitanje – zašto je to uopće važno? Zašto je važno jesam li ja people-pleaser ili nisam? Zašto tijelo tako snažno reagira baš na tu karakteristiku?
No, prije nego dođem do toga, još jednom želim proći razloge nastajanja takve crte obrane jer je to jako važno. To je upravo to – crta obrane. Možda čak i prva crta obrane. To je obrambeni mehanizam koji je nastao jako, jako, jako, jako rano. U prijašnjim postovima pišem o tome kako je živčani sustav zapravo naša psiha. Naša psiha (ego) nije ništa drugo nego skup naučenih ponašanja zacementiranih našim uvjerenjima. To je tako po dizajnu. To nije ništa loše. Nije loše reći da je naša psiha naučeno ponašanje, jer je to tako, jer je to ljudski. Kao ljudi nagonski se prilagođavamo okolini u kojoj živimo kako bismo preživjeli.
S obzirom da smo ljudi, nije psovka reći da nam je važno povezivanje i da nam je važno da nas okolina prihvati. To je naša osnovna karakteristika. Kako ptice lete tako se mi povezujemo. To nam je biološki imperativ. Bez povezivanja ne možemo preživjeti. Osnovni imperativ malog djeteta je da se poveže sa svojim roditeljem / skrbnikom. Odavno je dokazano da će bebe koje se hrane ali nisu s majkom češće umirati od onih koje su s majkom. Bebe mogu preživjeti glad, ali ne mogu preživjeti napuštanje. Živčani sustav se na sve moguće načine brani, odnosno traži načine preživljavanja. Karakteristike kao što su šizoidnost, mazohizam ili psihopatija – sve su to samo načini na koje se psiha prilagođava okolini kako bi mi preživjeli. To je nagonski, nema veze s našom sviješću. Mi nećemo znati za sebe još dugo godina nakon rođenja, mi nećemo imati pojam o vlastitom postojanju dok ne počnemo hodati i razumijevati da smo odvojeni od majke. U prvim danima, mjesecima i godinama života mi smo dio majke. Naš živčani sustav je dio majčinog živčanog sustava. Kad smo, kao bebe, uznemireni ne možemo sami sebi reći: „daj se smiri“. Mi ne znamo ni da postojimo. Onda nas majka uzme u ruke, i naš živčani sustav (ne naša svijest o sebi nego naš biološki živčani sustav) osjeća majčin živčani sustav i prema njemu se regulira. Ako je majka smirena, smirit ćemo se, ako je majka uznemirena, još jače ćemo se uznemiriti, ako je majka tužna, naš živčani sustav će to pokupiti, ako je majka preopterećena naš živčani sustav će i to pokupiti.
Naš živčani sustav je daleko pametniji od nas, jer djeluje nagonski. Osjeća energije. Ako je majka cijelo naše djetinjstvo preopterećena, s vremenom ćemo se osjećati kao teret. Ako je odsutna nećemo se moći povezati. Ako naši skrbnici nisu u stanju povezati se na emocionalnoj razini, osjećat ćemo vječni strah, odbačenost i napuštenost. A kad se osjećamo napušteno, nebitno i kao teret, mi to kao mala djeca ne možemo podnijeti. Emocije odbacivanja su za nas nepodnošljive (jer su direktno vezane uz preživljavanje) i naš živčani sustav to zna. Zato dolazi do obrambenih mehanizama. Obrambeni mehanizam je mehanizam našeg živčanog sustava pomoću kojeg nam on skreće pažnju od bolnih emocija i stanja za koja misli da ih nećemo moći podnijeti (i u pravu je, mi kao djeca to ne bismo mogli podnijeti). On potiskuje emocije (u podsvijest) kako ih mi ne bismo morali osjetiti.
Obrambeni mehanizam može biti bilo kakav i to je ono što mi prepoznajemo kao karakteristike, odnosno mentalne poremećaje. Možemo biti po karakteru recimo mazohist, ali to ne znači odmah da imamo bolest mazohizam. Samo znači da se branimo od emocija napuštanja ili odbacivanja tako što preuzimamo teret na sebe. Ako smo psihopat, branimo se tako da napadamo druge. Ako smo rigidni, veoma smo samo-kritični. To su sve načini na koje se branimo – ali to nije uzrok naših problema. Obrambeni mehanizam nikada nije problem. Obrambeni mehanizam je ono što mi vidimo pa mislimo da je to problem. Obrambeni mehanizam nas brani od onoga što je skriveno od svijesti, a radi se o – emocijama.
People-pleasing nastaje u okruženju u djetinjstvu koje je djetetu energetski, riječima ili ponašanjem davalo do znanja da je dijete nevažno odnosno da su njegove emocije nevažne, a da su skrbnici oni koji su važni. Dijete se manipuliralo, ismijavalo ili kažnjavalo kad bi izražavalo svoje prirodne impulse. Na primjer, dijete se prestraši, a roditelji ga uvjeravaju da je to glupo. Ili mu govore da njegove emocije ne odgovaraju situaciji, da su krive. Ako dijete pokaže svoje „ja“, bude kažnjeno. Ljutnja se sankcionira, tuga se ismijava, postignuća se umanjuju. Dijete, odnosno njegov živčani sustav zaključuje: „Kako bi se povezao moram se odreći svojih autentičnih emocija i ponašanja, moram „čitati“ okolinu i prepoznavati emocije i prilagođavati se. Kako bi preživio moram staviti potrebe i emocije mojih skrbnika na prvo mjesto, jedino tako ću se povezati.“ Dijete, sasvim nesvjesno, počinje usklađivati svoje ponašanje s okolinom. Otac dođe doma – dijete procjenjuje da li je otac ljut ili veseo i prilagođava svoje ponašanje trenutnoj emociji. Ako je otac ljut, i ako je ljut većinu vremena, dijete će postati umiljato, mazno, ljubazno, pokušat će ga razveseliti ili mu ugoditi – jer je to jedini način da se poveže i izbjegne kaznu, batine ili agresiju. Ako je mama emocionalno odsutna dijete će pokušati „pročitati“ što ju muči, možda je tužna možda povrijeđena, pokušat će ju razveseliti, učiniti nešto za nju kako bi se ona „trgnula“ i povezala. Jedina naša potreba je da nas se vidi kakvi jesmo i da nas se voli takve kakvi jesmo. Ako toga nema, mi ćemo se prilagoditi i promijeniti, kako bi nas se vidjelo i voljelo.
Zapravo je vrlo jednostavno – učinit ćemo sve, baš sve, kako bi nas naši roditelji vidjeli, priznali i voljeli. I to se dešava nesvjesno i automatski.
Naravno, ovdje se ne radi o jednokratnom događaju. Psiholozi razlikuju traumu s velikim T i traumu s malim t. Trauma s velikim T označava neki veliki događaj u našem životu koji je izazvao veliki stres u našem organizmu. To može biti smrt roditelja, rat, silovanje, napad ili neki nasilni događaj koji se jednom dogodio. Trauma s malim t je tako zvana razvojna trauma. To znači da su se nepovoljne okolnosti, koje nisu bile tako dramatične da bi se smatrale velikom traumom, redovito ponavljale kroz cijeli razvojni put. Da li je to bilo zanemarivanje, odbacivanje, verbalno vrijeđanje, ismijavanje, prijetnje, kazne ili emocionalno zanemarivanje – svejedno je. Svako ponašanje koje odbacuje vrijednost i autentičnost djeteta u njemu izaziva traumu. Danas to psiholozi zovu CPTSD – complex post traumatic stress disorder – kompleksni post-traumatski sindrom. Ono što je važna karakteristika nastajanja tog sindroma je redovita izloženost negativnom ponašanju i osjećaj zarobljenosti, odnosno nemogućnosti bijega. Dijete, naročito malo dijete, dok ne postane dovoljno veliko da se odvoji, nema mogućnost bijega. To znači da dijete mora naći načina da se nosi sa situacijom koja je za njega nepovoljna. Da bi uopće moglo istrpiti neadekvatno ponašanje ono mora razviti obrambene mehanizme. Dijete se s jedne strane želi povezati pod svaku cijenu, a s druge strane ne može pobjeći od negativnog ponašanja. U djetetu nastaje konflikt koji ono teško može razriješiti, naročito ne svjesno. Primarni zadatak živčanog sustava je da dijete preživi, pa makar pod cijenu gubitka dijelova sebe. Dijete neće nikada optužiti roditelja za negativno ponašanje jer bi to značilo mogućnost gubljenja sigurnosti i opstanka, nego će gotovo uvijek prebaciti krivicu na sebe.
To je stvarno krucijalno za razumjeti – ne samo da dijete prilagođava svoje ponašanje roditeljima kako bi se povezalo, bez obzira na način ponašanja roditelja, nego to dijete zaključuje da je ono uzrok negativnog ponašanja i da s njim nešto nije u redu. Dijete ne može pojmiti da je roditelj bolestan, preopterećen ili da ga ne želi. I tu onda nastaju uvjerenja. Živčani sustav potisne sve negativne emocije kao što su sram, tuga, bijes ili beznađe, prilagodi ponašanje roditeljima, i na kraju se uključi svijest koja kaže: „To sam ja, ja sam, zapravo, takav“ („ja sam dobra osoba“, „volim pomagati“, „drugi su mi važni“).
Ugađanje, osjetljivost i ispunjavanje zahtjeva i prohtjeva roditelja možda su bili obrambeni mehanizmi živčanog sustava, ali se negdje po putu zacementiralo uvjerenje „svi su važniji od mene“, „moje emocije i potrebe nisu važne“, „ja nemam pravo tražiti“, „ja sam teret“. I, naravno, u skladu s time nastavljaju se ponašanja koja su omogućila tom djetetu, danas odrasloj osobi, da preživi – ugađanje drugima, ispunjavanje potreba, želja i zahtjeva drugih, osjećaj nebitnosti, osjećaj da se „mora biti dobra osoba“, potreba da se druge udovolji, da se izbjegne konflikt (odbacivanje). I onda mi to zovemo people-pleasingom i nazivamo to problemom.
Kad izbjegavamo konflikt, činimo to da ne bi bili odbačeni – jer imamo iskustvo odbacivanja u konfliktu; kad ne možemo reći „ne“ to je zato što imamo iskustvo kažnjavanja kad smo govorili „ne“; kad osluškujemo okolinu to činimo zato što smo ovisili o okolini koja je bila nepredvidljiva; kad iscrpljeni udovoljavamo potrebama drugih činimo to kako bismo se povezali, bili viđeni i voljeni.
Naše ponašanje nikad nije bio problem. Naše ponašanje je bilo rješenje u okolini koja nas nije prihvaćala takvima kakvi jesmo. „Problem“ su emocije koje su zakopane duboko u našoj podsvijesti – koje to ponašanje štiti. Ono nas štiti od osjećaja odbačenosti, nevidljivosti, napuštenosti, nevoljenosti, neadekvatnosti, usamljenosti i slično. Ono nas štiti od našeg bijesa, straha i terora.
U idealnom scenariju dogodilo bi se sljedeće: Mi bismo bili people-pleaser, to bi nam donijelo povezivanje s našim partnerom, prijateljima, poznanicima, mi bismo svima uspješno udovoljavali i živjeli sretno do kraja života. Možda taj scenarij tako zamišlja naš živčani sustav, ali stvari na terenu izgledaju malo drugačije.
Ono što se stvarno dogodi jedan je od slijedećih scenarija: preopteretimo se drugima i postajemo iscrpljeni, ne možemo se smiriti, počinjemo se osjećati kao otirač, u nama se javlja glas „a što je sa mnom“, iskorištavaju nas na poslu, iskorištavaju nas u kući, postajemo iscrpljeni i nezadovoljni. I onda se pitamo tko smo. I onda odemo kod psihijatra. A ako dovoljno jako držimo obranu i uvjeravamo se kako je sve divno i krasno – onda će naše tijelo reći „ne“ i razboljet ćemo se. Priča o odricanju od sebe nikako i nikada ne može završiti dobro.
Zašto je to tako? Što naš život, naša duša, naša svijest – ima od toga da nas razboli ili razvali? Zato što je potiskivanje emocija jednostavno neodrživo. Energija koju ulažemo u obrambene mehanizme zarobljena je energija koja nas sprječava da živimo ispunjenim životima. Jednostavno je nemoguće konstantno potiskivati emocije, koje konstantno budu trigerirane nekim događajima. Prije ili kasnije naša obrana mora puknuti. I ovisno o našem živčanom sustavu to će se dogoditi ili na fizičkom ili mentalnom planu. Jer fizički i mentalni plan su jedno te isto, što sam jako kasno saznala.
Kad naš život ne funkcionira do mjere da moramo kod psihijatra, znači da je popustila obrana. Kad nas tijelo počne boljeti i kad nam se javljaju misteriozni simptomi, znači da je obrana pukla. Kad se razbolimo znači da je pukla i obrana i tijelo.
Osim toga što je energetski neodrživo konstantno potiskivanje emocija i stanja, postoji još nešto što nas vuče van iz zatvora. Ja vjerujem u dušu, vjerujem u autentičnost, vjerujem u put i zadatak, i meni nije teško vjerovati da postoji duša koja nas vuče da živimo autentični život. Duša koja nas zove da se bavimo stvarima koje nas vesele. Duša koja se želi povezivati, družiti, iskusiti život – a ne samo preživljavati. Čak i kada ne bi vjerovali u dušu i naš autentični put, činjenica je da naše tijelo iz nekog razloga ne može podnijeti neautentičnost.
Volim ponekad poslušati iskustva blizu smrti. I naročito me se dojmilo iskustvo Vincenta Tolmana. Ne zato što je bio 45 minuta mrtav bez moždane aktivnosti, nego zbog poruke koju je donio. A to je da je naš glavni zadatak kao ljudi na ovom svijetu – da budemo autentični. Isto je rekla i Anita Moorjani, ali više iz njezinog osobnog iskustva i susreta s ocem na drugoj strani. Vincent je to donio kao poruku, za sve, kao apsolutni prioritet života na Zemlji. Zato me ne čudi da je autentičnost toliko važna, da ćemo se radije razboljeti i umrijeti nego nastaviti živjeti neautentično. Lakše nam je razboljeti se nego osjetiti emocije napuštanja, odbacivanja, srama i straha. Ne možemo podnijeti život bez povezivanja i ljubavi, ne možemo podnijeti maske koje nosimo. Želimo biti slobodni. I kad kažemo da želimo biti slobodni, zapravo kažemo da želimo biti autentični.
I, sada, postavlja se pitanje – kako živjeti autentično?
Ako smo od malih nogu slušali poruke o tome kako naše ponašanje nije u redu, kako su naše emocije krive, kako naša djela nisu dovoljno dobra i kako naši uspjesi ne vrijede puno – kako smo mogli razviti autentičnost? Kod djece koja se potiču na aktivnosti i koja se podržavaju i hvale u aktivnostima koje im prirodno dolaze razvijaju autentičnost. Postaju svjesni onoga što vole ili ne vole. Imaju preference. Djeca, koja su odrasla u ograničavajućim okolinama, nemaju preference. Ona znaju koje preference imaju njihovi skrbnici. Svoje nisu nikad upoznali. Zato ne možemo sebi skakati po glavi, jer smo neautentični. Nikada nismo naučili živjeti autentično niti smo bili u podržani u svojim aktivnostima.
Kao što sam spomenula, ja sam mislila da se radi o nasilnom rušenju obrambenog mehanizma. O svađama, stavljanju granica, odbijanju, izgovaranju „ne“. Ali se uopće ne radi o tome. Ne radi se ni o poslovima koje radimo. Mislila sam da mogu biti autentična samo ako pronađem svoju strast i živim ju. No i to nije prošlo, jer nisam znala naći svoju strast, jer nije bilo inspiracije i radosti u meni. Desetljećima sam razbijala glavu oko toga što ja to trebam raditi ili tko ja to trebam biti kako bi me drugi voljeli i prihvatili.
Ali nikad nije bila riječ o tome. Obrambeni mehanizam nije problem. „Problem“ je ono što on štiti. I to isto nije problem, samo je nekad bio ogroman i nepremostiv problem. Radi se o emocijama. Radi se o malom preplašenom djetetu koje se nije moglo nositi s emocijama napuštanja, odbacivanja, osjećajem nevažnosti, nevoljenosti, koje nije moglo podnijeti da se na njega deru, da ga ismijavaju ili ignoriraju. To su vapaji malog djeteta koje želi biti voljeno takvo kakvo je. Kad možemo iskusiti naše autentične emocije, možemo početi prepoznavati naše autentične želje, preference i potrebe.
U psihološkom pravcu IFS-u (Internal family systems) postoje tri vrste dijelova u nama. Postoji bezbroj dijelova, ali oni su razvrstani u tri skupine. Jedno su protektori (zaštitnici), drugo su vatrogasci (isto vrsta zaštitnika), a treće su egzili. Na primjer, people-pleaser. People pleasing je karakteristika obrambenog sustava. To je protektor. People-pleaser štiti malo dijete koje se osjeća odbačeno i nevoljeno (ono je egzil). Egzili su naši najmlađi i najpovrjeđeniji dijelovi, naše unutarnje dijete koje je nemoćno i preplavljeno. Mi lijepo ugađamo drugima i onda se desi nešto što nas „izbaci iz takta“. To je „triger“. Triger aktivira potisnute emocije. Ako su potisnute emocije snažne, znači da je mehanizam people-pleasinga „zakazao“ a mi počinjemo osjećati sve veće nezadovoljstvo i počinjemo kipjeti iznutra. Onda se „pali“ vatrogasac. To je dio nas koji doslovno gasi vatru (potisnutih emocija). On nas odvlači od emocija. To je ono što radimo kako bismo se smirili kad smo jako uzrujani. Počinjemo piti, bingati serije, ili se drogirati, ili divljati (midlife-crisis – anyone?), počinjemo raditi stvari koje nikad nismo jer „nam je dosta“. No, vatrogasac se brzo istroši, egzil se ponovno potisne, i vraća se protektor. Nastavljamo ugađati drugima kako bi se osjećali sigurno i voljeno, do slijedećeg trigera.
Sva ta halabuka ovdje je jer se štiti malo povrijeđeno dijete. Kako bi mogli živjeti autentično, moramo naći načina da osvijestimo i osjetimo emocije našeg malog izgubljenog djeteta u nama. To možemo kroz tjelesnu terapiju, kroz IFS, kroz pisanje dnevnika (JournalSpeak – o tome ću u nekom drugom postu). CTSPD terapije uvijek uključuju tijelo i emocije. Zarobljene emocije moraju doći u svijest, moraju se osjetiti i prihvatiti. Moramo osjetiti suosjećanje za nas same, za naše dijete u nama, koje sâmo nosi sve te teške emocije desetljećima. Moramo naći načina da dođemo do naših pravih emocija. Živjeti autentično znači osjećati svoje emocije i prihvaćati se skupa s njima. Živjeti autentično znači pogledati istini u oči. Biti brutalno iskren sam sa sobom.
Desetljećima sam bila fokusirana na misli i ponašanje. Emocije mi nisu padale na pamet. Tko još osjeća? Osjećaji su opasni – jer možemo biti povrijeđeni, jer smo onda „slabi“, jer ćemo „se raspasti“. A, zapravo, osjećaji su ključ. Naši istinski iskonski osjećaji kriju tajnu o tome tko smo mi zapravo, kako se osjećamo i što želimo. Ne možemo znati što želimo ako nismo u doticaju s našim emocijama. Jednostavno ne možemo. One su putokaz. Ne možemo znati što nas pokreće ako ne možemo doći do ljutnje. Ne možemo doći do radosti ako ne iskusimo bijes i teror. Ne možemo doći do sebe razmišljajući o sebi. Možemo misliti da nešto osjećamo. Ali nikad nećemo proći emociju razmišljajući o njoj. Nikad nećemo iskusiti život ako ne osjećamo.
Ako ste people-pleaser morate naći tehniku kojom ćete doći do svojih pravih emocija. Nećete moći brinuti se za sebe ako ne znate kako se osjećate. Nećete moći zauzeti se za sebe ako ne znate za što se zauzimate.
I sad ću vam dati pravu definiciju people-pleasinga. To nije udovoljavanje drugima i ispunjavanje tuđih potreba, ne, to je samo vidljiva karakteristika. Glavna karakteristika people-pleasinga je samo-kritika.
Uzmite olovku i papir, ili sjednite za kompjuter, i dvadeset minuta pišite o tome što stvarno mislite o sebi. Nemojte se opisivati, nego napišite što osjećate prema sebi i što mislite o sebi. Što mislite, što stvarno mislite, kakva ste majka/otac? Kakav ste prijatelj/prijateljica? Kakav ste zaposlenik/rukovodioc? Što ljudi misle o vama? Što mislite kako izgledate? Što biste trebali učiniti? Kakva ste žena/muškarac? Koliko vrijedi posao koji radite? Pišite o onome što zaista mislite o sebi, ne ono što mislite da drugi misle o vama. Da li si dozvoljavate greške? Da li smijete biti obični? Da li ste interesantni? Da li ste vrijedni? Kako vas vidi Bog, od kojeg se ne možete sakriti? Što mislite o svom životu?
Ako ste pravi people-pleaser i ako ste uspjeli doći do prave istine o tome što mislite o sebi, možda ste se iznenadili. Vi ne udovoljavate drugima zato što vjerujete da su bolji, nego zato što vjerujete da ste vi loši. Da vi ne zaslužujete. Da ste vi problem. Da su vaše potrebe jadne i glupe. Da ste slabi, da ste nesposobni. I da vas se ne može voljeti.
Glas, koji vam govori da niste vrijedni ljubavi, pažnje i brige, internalizirani je glas vaših roditelja ili skrbnika (unutarnji kritičar). I on vas štiti! On vas štiti na način da vam govori nešto o vama, kako biste se vi ponašali u skladu s potrebama okoline, kako biste preživjeli!
Sve to se odigrava u vašem unutarnjem svijetu htjeli vi to ili ne. U vama se sukobljava nekoliko energija i glasova koji vas svi štite – svaki na svoj način. Svi ti glasovi su jednako važni. Jedini način da upoznate sebe je da upoznate i prihvatite sve dijelove i glasove. Oni su tu s razlogom. To što rade i govore možda više nije istina, ali bila je istina tada. Oni žive u prošlom vremenu i treba ih upoznati s trenutnim stanjem. Treba im pokazati da ste u stanju sada osjećati emocije, da ste u stanju sada se zauzeti za sebe, da ste u stanju preživjeti bez vaših roditelja. Treba iskusiti i prihvatiti gubitak sebe, gubitak djetinjstva, žal za onime što je moglo biti, tuga zbog onoga što je izgubljeno. To su sve emocije. To nisu radnje, to su emocije. Emocije gubitka, tuge, srama, bijesa, čežnje, očaja i straha. Te dijelove u vama treba pomiriti, a ne ih ubiti. Jer ne možete ih maknuti, možete ih samo transformirati. A svaka transformacija započinje prihvaćanjem.
U konačnici, nijedan ovaj glas nije vaš pravi glas. Oni su dijelovi vas. Postoji u vama nešto što je pravo „ja“, „Više Ja“ kako se to zove u duhovnom svijetu. Vaša duša nije ograničena kritikom niti ovisnošću. Ona je čista. Čista radost, ljubav, prihvaćanje i suosjećanje. To je ono što ste vi u duhovnom svijetu, u onom svijetu, u drugom svijetu. Ali vi sada niste ni u drugom ni u onom svijetu, vi ste u ovom svijetu. I došli ste nešto iskusiti. I iskusili ste nešto što se bojite iskusiti. Iskusili ste bol, gubitak i patnju. Ali vi ste u potpunosti sposobni iskusiti te emocije, i u potpunosti ste sposobni suosjećati sa sobom. Svi, baš svi, koje sam slušala na temu bolesti i bolova, ističu suosjećanje prema sebi kao ključni faktor izlječenja. Morate iskusiti bol i suosjećati sa sobom, a ne se napadati zato što ste u boli i patnji. Time si samo nanosite dodatnu bol.
Kad se uspijete povezati s Višim ja, i pogledati sve svoje dijelove i suosjećati s njima, i kad ih razumijete i podržavate ih – stvarate unutarnje pomirenje. Više nema borbe. Svi imaju pravo postojati. Svi se osjećaju prihvaćeno i viđeno. Svi imaju pravo nešto reći, svi imaju pravo postojati. I onda razgovarate s njima kao sebi ravnopravnima. Razgovarate s njima onako kako ste željeli da roditelji razgovaraju s vama kad ste bili mali (a možda i sad). I onda donosite odluku o tome što ćete učiniti. Ne zato jer se štitite, ne zato jer ste se identificirali s nekim dijelom, nego zato jer to želite učiniti. Ako se brinete za nekoga iz obrane, onda to ne radite jer to želite nego zato što morate. Željeti nekome pomoći i pomoći nekome iz straha od odbacivanja je razlika između života iz ljubavi i života iz straha. I ako ne želite nekome pomoći, ne znači da ste loša osoba, nego ste odlučili da je u tom trenutku vaš prioritet drugačiji.
Ako ste people-pleaser, kao i ja, vi ovo morate čuti, kao i ja, tisuću puta ako treba: vi niste odgovorni za sreću druge osobe, vi niste odgovorni za život druge osobe. Vi niste tu da drugima omogućite njihovu svrhu, nego da živite svoju svrhu. Vi niste tu da druge spašavate. Vi se niste dužni odreći svog života kako bi se druga osoba osjećala bolje i izbjegla svoje neugodne emocije.
Tužna činjenica je da nitko nije odgovoran za naše potrebe i nitko nije dužan ispunjavati naše potrebe (bilo bi lijepo da to roditelji čine dok smo mali, ali to nije zagarantirano). Mi smo dužni ispunjavati naše potrebe. To je tužno, ali vuče za sobom jednu pozitivnu posljedicu – a to je da se niste dužni nikome opravdavati za svoje potrebe. Nitko vam ne mora „dopustiti“ vaše potrebe, jer one nisu njihova odgovornost. Vi se ne morate ni opravdavati ni ispričavati ako želite biti sami, ako želite čitati, plesati, kupati se u hladnoj vodi, pjevati, slikati ili skakati. Ne morate se ispričavati ako za nešto nemate volje ili vas boli glava baš na dan kad ste dogovorili kavu. Nećete biti sebični, jer prvo morate naučiti biti sebični, a to za people-pleasere nije lako : ) Svi mi želimo davati, dijeliti, pripadati i sudjelovati, želimo ići na kave, želimo ići na odmor, želimo se družiti, želimo pomoći, želimo dati. Potrebno je samo naći granicu između davanja jer mislimo da moramo i davanja jer želimo davati. Tko od nas želi provoditi vrijeme s osobom koja nas omalovažava? Jesmo li mi loše osobe ako to ne prihvatimo? Jesmo li loše osobe ako se branimo od agresivnog ponašanja? Jesmo li loše osobe ako odbijamo sudjelovati u aktivnostima koje nas iscrpljuju? Jesmo li loše osobe ako želimo biti u prirodi? Jesmo li loše osobe ako trebamo osam sati sna? Jesmo li loše osobe ako trebamo subotu za sebe?
Uvijek sam govorila kako bih voljela da je moja majka bila sretna, jer bi ja onda bila sretna. Ja nisam imala dozvolu biti sretna, ako je moja mama tužna. A ona je uvijek bila tužna, zabrinuta, odsutna. Jasno mi je davala do znanja da je njezino emotivno stanje važnije od mojeg i da svako moje suprotstavljanje znači mogućnost oduzimanja ljubavi i pažnje. Znala se na mene duriti danima i nikad ne bi popustila. Ispričavala sam se do iznemoglosti i molila za oprost. Ja sam bila odgovorna za to kako se osjeća. I dan danas jesam. Barem ona tako misli. Naravno, ne svjesno. Ona bi me nazvala da mi se „požali“. Kad bi joj htjela pomoći, odbijala je. „Samo sam se htjela požaliti, ti me uvijek slušaš“. Čak i kad bi joj mogla pomoći, ona je odbijala. Jer je željela ostati u mizeriji. „Ne želim te opterećivati, ali…(ipak ću te opteretiti)“. Jasno mi je govorila da moje emocije nisu u redu i jasno je izražavala emocionalno odbijanje i ignoriranje na moje potrebe za važnošću. Na moje uspjehe je gledala kao na svoje. Nije hvalila mene, nego sebe, jer sam ja „njezina“. Kad bi ja slavila rođendan, ja sam njoj morala čestitati što me rodila.
Danas ju razumijem, nije se bila u stanju nositi sa životom. Nije nikada imala prilike pogledati u sebe i razumjeti se. Nije se osjećala viđeno i voljeno. Ali to ne mijenja na činjenici da me nikad nije vidjela i da me kažnjavala zbog mojih osjećaja i potreba. Ona mi to nikad neće moći ni dati ni vratiti. Ona mi nikad neće pružiti utjehu koja mi je tako očajnički bila potrebna. I to je gubitak. Gubitak kojeg nisam mogla osjetiti desetljećima. Gubitak protiv kojeg se borilo cijelo moje tijelo. Suočavanje s gubitkom i onime što nikad neće biti nešto je najteže s čime sam se morala suočiti. Da me moja majka i moja obitelj nikad nisu vidjeli i podržavali. Guranjem glave u pijesak samo sam si priskrbila bolove i bolesti. Doživjela sam gubitak koji nikad neću moći nadoknaditi. I to je iskustvo gubitka. Emocije koje idu uz to su toliko teške da nije čudo da me moj živčani sustav od toga štiti. Ali, negdje se u meni nešto prelomilo. Nastaviti živjeti u boli za mene više nije bila opcija. Odricanjem od sebe i uništavanjem svojeg tijela nisam dobila ništa. Ništa nisam dobila time što sam se razboljela niti što sam bila neispunjena. Svo to odricanje mi nije donijelo ništa. Pa što onda imam za izgubiti?
Photo by takwa abdo on Unsplash