U postu Zašto je prihvaćanje preduvjet za iscjeljenje pišem o važnosti prihvaćanja sebe – svojih stanja i emocija. Ideja da se moramo (ili možemo!) promijeniti ne drži vodu, a i ne donosi ispunjenje niti iscjeljenje. Prihvaćanje je prvi korak prema ljubavi prema sebi, a kroz to i prema vlastitom autentičnom životu.
Iako sam i sama koristila „radikalno prihvaćanje“ u kontekstu prihvaćanja sebe, ovaj izraz me se najviše dojmio kad sam ga pronašla u knjizi doktorice Ramani Durvasule „It’s not you“. Ona se specijalizirala za liječenje ljudi koji su odrasli u disfunkcionalnim, naročito narcisoidnim obiteljima, odnosno ljudi koji su kroz odnose doživjeli narcističko zlostavljanje. Kako ljudi koji razviju narcisoidnu obranu i narcisoidne karakteristike ličnosti doživljavaju svijet kao svojeg slugu i sebe ne mogu doživjeti kao krivca za bilo što, naslov njezine knjige „It’s not you“ (Vi niste krivi) pokazuje u smjeru liječenja nakon destruktivnog odnosa s narcisoidnom osobom/osobama.
U ovom postu bavim se također narcisoidnim poremećajima ličnosti i odnosima s njima, ali radikalno prihvaćanje, kao lijek za rane nastale iz takvih odnosa, vrijedi za svako toksično okruženje – bilo da se radilo o psihopatiji, alkoholizmu ili nekim drugim mentalnim poremećajima ili bolestima.
Narcisoidne osobe uvijek će zahtijevati od svojih podanika, odnosno ljudi s kojima su u odnosu, da se svijet vrti oko njih i njihovih potreba i očekivat će od drugih da te iste potrebe 24/7 ispunjavaju. U odnosu s narcisoidnom osobom vi služite isključivo zadovoljavanju njezinih potreba, a te potrebe su: uvijek biti u centru pažnje, uvijek biti najvažniji/a, uvijek biti u pravu, uvijek dobiti što želi, uvijek biti zbrinut/a, uvijek biti najbolji/najljepši/najpametniji. Kako bi ispunili svoje potrebe od vas će zahtijevati da im se divite, a ako vi to nećete dati svojevoljno, neće se ustručavati od toga da vas vrijeđaju, odbacuju, ismijavaju, minimaliziraju i da vam se rugaju (kako bi oni ispali bolji). Pored njih ćete se osjećati kao bezvrijedno biće koje živi s nekom vrstom božanstva oko kojeg se sve vrti. I upravo ta karakteristika, kojom umanjuju vrijednost druge osobe, izdvaja narcisoidnost od drugih poremećaja ličnosti.
Narcisoidni poremećaj se dijeli na dva glavna tipa. Ja sam imala sreće upoznati oba. Grandiozna narcisoidnost stvara bogove i božanstva, koja misle da su bolji od svih drugih na svijetu i da se pravila svijeta ne odnose na njih. U svijetu oko njih žive gnjide i beskorisni žderači koje treba iskoristiti i riješiti ih se. Takvi često govore kako na svijetu ima previše ljudi (a oni spadaju u skupinu koja je itekako potrebna svijetu) i kako treba smanjiti broj ljudi na svijetu (a oni, naravno, pripadaju maloj skupini koja ima pravo nastaviti živjeti). Oni krše pravila i zakone, jer se zakoni odnose na obične bezlične ljude, uzimaju si za pravo druge pelješiti, varati i krasti jer su iznad tih tričarija koje ih samo ograničavaju. Oni su ti koji upravljaju životima drugih i koji smatraju da su životi drugih čak i njihovo vlasništvo. Oni su ti koji napadaju, ucjenjuju i zahtijevaju. Oni su ti koji neće pošteno platiti uslugu koju su naručili i oni su ti koji će pametovati konobaru u restoranu i zahtijevati da ih posluži glavni chef. Oni će si dati za pravo govoriti drugima kako ne znaju raditi svoj posao i u svakom pogledu, svo vrijeme, će od svih biti pametniji.
Kad im se dogodi narcisoidna povreda, a to je trenutak kad se ne osjećaju dovoljno grandiozno jer: im netko nije dao pažnju koju zaslužuju, ih je tretirao kao običnog čovjeka, nije napravio nešto što su oni rekli… reagiraju eksplozivnim bijesom. Nitko nikada ne zna kad je točno pokazao premalo divljenja i klanjanja, pa se nikad ne zna kad će biti žrtva eksplozivnog bijesa. Drugim riječima, izljevi bijesa se nama čine nasumični. Ali nisu. Jedna kriva riječ, koja umanjuje važnost narcisoidne osobe, dovoljna je da grandioznog narcisa ubaci u totalni sveobuhvatni bijes koji se može iskaliti na bilo kome, najčešće na najbližima. I u tajnosti. Jer narcisi moraju zadržati status u društvu i rijetki su koji će agresivni bijes pokazati među ljudima čije im je mišljenje važno. U društvu, oni su šarmantni, karizmatični, vizionari, pametni, duhoviti, lideri i uglađeni muškarci/žene. Kod kuće oni su mahniti agresivci koji svoju obitelj smatraju svojim vlasništvom i robovima. Često smo se braća i ja šalili kako u drugim obiteljima djeca trče prema tati kad dolazi doma, a mi trčimo u suprotnom smjeru od njega – što je bio šaljivi dječji način iskazivanja dubokog straha od vlastitog oca.
Grandiozni tip je često poduzetan i proaktivan i želi se domoći statusa i moći, pa često uspijeva u životu – naročito jer mu nije strano krasti i varati, s obzirom da se pravila ne odnose na njega. On je onaj muškarac i ona žena koji zrače uspjehom i moći i poželjni su sudionici današnjeg društva.
Drugi tip su osobe s prikrivenim narcisoidnim poremećajem. Oni su, po unutarnjem ustrojstvu grandioznosti, identični grandioznom tipu. Oni jednako vjeruju kako su neka vrsta božanstva i da su posebni i drugačiji, i da im se drugi trebaju klanjati, ali im to u životu nekako nije uspjelo. Na neki način ih je život zeznuo i nije im pripala njihova titula. Ne dobivaju iz svijeta dovoljno pohvala o posebnosti čime su, zapravo, konstantno u narcisoidnoj povredi. Oni rade apsolutno sve isto kao i grandiozni tip – samo to rade u sebi. Oni ne zahtijevaju – oni manipuliraju, i to najčešće osjećajem krivice. Kad ne dobiju što žele dure se i emocionalno povlače i izazivaju osjećaj krivice kod druge osobe. Oni češće koriste narcističke udice – radnje kojima izazivaju snažne emocije kod drugih – kako bi drugi umjesto njih izrazili njihove potisnute emocije. Na primjer, započnu razgovor navodeći drugu osobu da kaže nešto o sebi, što onda oni podcjenjuju i ismijavaju čime u drugoj osobi dignu bijes ili ljutnju i onda kažu: „Ah, što se ti jediš? Zašto si uvijek ljuta?“. Bacaju udice kako bi drugi ljudi emotivno reagirali i kako bi ih oni mogli prozvati emotivnima, a oni sami ispadaju „bolji“, „sređeniji“ ili „moralniji“. Oni češće koriste i narcističko buljenje. Intenzivno promatraju svoje „protivnike“ (obično su to ukućani) kako bi prikupili što više informacija o slabostima svojih suparnika, kako bi bez riječi izvršili dominaciju, izrugivanje ili pritisak.
Dok se nisam susrela s ovim izrazima i objašnjenjima, uvijek sam se pitala zašto me moja mama tako intenzivno promatrala. Uvijek bi imala osjećaj da me gleda, što bi u meni izazvalo smrzavanje. To nije bio majčinski pogled pun ljubavi, nego je bio pogled osuđivanja i prosudbe. U njezinim očima se vidjelo prosuđivanje mojih postupaka, nekad je i bilo verbalne kritike (zašto sad tu čašu nosiš tam), ili, kad ne bih odmah napravila što hoće, pogled je služio kao pritisak. Ja sam se smrzavala jer sam htjela zaustaviti svaku aktivnost, jer sam znala i osjećala, da bi ta aktivnost bila omalovažavana, ismijavanja, odmahivalo bi se glavom i kolutalo očima. Ona je uvijek znala sve bolje od mene. Dan danas me pita, na primjer: „Kako ti pereš veš?“, pa kad bi ja rekla kako perem veš (stavljam kuglicu s tekućim deterdžentom, što ona vrlo dobro zna jer je dovoljno puta promatrala) onda bi ona iste sekunde odgovorila: „Jaaaa koristim deterdžent u prahu i to samo onaj od Ariala, uvijek sam…..“ i onda obično slušam pola sata o njezinim najboljim i najpametnijim navikama pranja veša. Ovaj način razgovora je isto vrsta udice – „nitko me ništa ne pita, onda ja moram postaviti pitanje ili potaknuti razgovor, pa ću to učiniti tako da se razgovor onda odmah usmjeri na mene“.
Ono što je glavna karakteristika narcisoidnog poremećaja, koja razlikuje taj tip ličnosti od svih drugih, je to da se drugu osobu u odnosu mora umanjiti. Na koji način to rade, zapravo i nije važan, da li je to otvoreno ili prikriveno. Glavne rane koje nastaju u odnosu s osobama s narcisoidnim poremećajem su osjećaj bezvrijednosti i osjećaj beskonačne krivice. Oni su veliki i važni i na svaku sitnicu eksplodiraju ili postanu hladni kao frižider (a vi ste krivi za njihove ekstremne emocije) i vi ste malo beznačajno biće u njihovoj službi. Vaše emocije, potrebe, mišljenja i stanja jednostavno nisu važni. Dapače, izvor su izrugivanja, ismijavanja i podcjenjivanja („Ah šta glumataš“, „Ako tako misliš onda s tobom nešto nije u redu.“).
S obzirom da smo mi u odnosu na njih mala bespomoćna i nebitna bića, mi sav naš trud, sav naš život, svu energiju, svu pažnju – usredotočujemo na njih – ne bili smo dobili barem malu mrvicu pažnje, mrvicu ljubavi, mrvicu poštovanja… Naš život se okreće oko njih, a mi mali gladni ljubavi sanjamo san o tome kako će se oni jednog dana probuditi i vidjeti koliko se mi trudimo biti dobri za njih. Obećavaju nam brda i doline, mi se u potpunosti zakačimo za njih, a onda nas ostatak života ostave u emocionalnoj pustinji i smiju nam se kako se batrgamo.
Postoje zli i toksični ljudi. A meni je trebalo gotovo 50 godina da tu činjenicu uopće vidim, a kamoli prihvatim. Richard Grannon kaže da kad odrastamo u toksičnom i narcisoidnom okruženju postajemo „slijepi na zlo“. U vanjskom svijetu, u vlastitom životu, ne prepoznajemo predatore i nasilnike, jer nam je takvo ponašanje normalno. Naš glavni osjećaj u odnosu na toksične ljude je zbunjenost. Nismo sigurni da li nam pokazuju ljubav ili nas žele uništiti. Jer, s jedne strane su se brinuli o nama i nekad imali izljeve ljubavi (tzv. narcističko bombardiranje ljubavlju) a s druge strane su uništili svaku nadu u nama da ćemo ikada išta vrijediti. Na predatore počinjemo gledati pogledom suosjećanja u nadi kako ćemo ih spasiti – a pritom budemo požderani. Naš identitet i samo postojanje budu nihilizirani. Poništeni. Zgoreni. Zgnječeni. Ugašeni.
I tu na scenu stupa radikalno prihvaćanje. Radikalno. Prihvaćanje. Prihvaćanje da nikad, baš nikad, nikad, nikad se oni neće promijeniti. Nikad se neće ispričati. Nikad neće doživjeti nikakve posljedice za svoje ponašanje. Nikad neće biti završetka. Nikad nas neće vidjeti ni čuti. Nikad nas neće priznati. Nikad baš nikad neće doći dobra vila i ispraviti nepravdu. I nikad neće biti konačnog iscjeljenja.
Kad radikalno prihvatimo ove tužne činjenice, tek onda možemo početi razmišljati o bilo kakvom oporavku. Dokle god se naš svijet vrti oko toga da se objašnjavamo s njima, uvjeravamo njih, borimo se protiv njih, branimo se od njih, ispričavamo se njima, tražimo od njih, dokazujemo se njima – nikakav pomak se neće dogoditi. Uvijek ćemo biti u istoj ulozi – i jednako bezvrijedni. Oni ne uzimaju u obzir naša objašnjavanja, ne uzimaju u obzir naše osjećaje, ne uzimaju u obzir naše želje – i jedino što ćete doživjeti u odnosu s njima je da ćete vi uvijek biti optuženi i umanjeni. Uvijek će bacati udice na koje ćete se loviti, uvijek ćete u glavi vrtiti nepostojeće razgovore s njima, uvijek ćete smišljati neko pismo koje ćete im htjeti poslati jer vas ne slušaju dok govorite, uvijek će oni biti u pravu, uvijek ćete se vi osjećati bezvrijedno. Sve dok radikalno ne prihvatite da se oni neće promijeniti i da se neće magično dogoditi neki čin ispravljanja nepravde.
Kad odrastamo u ovakvom okruženju osjećamo se kao da nas je život za nešto zakinuo. Osjećamo se kao da nam je život dužan nešto vratiti. Možemo cijeli život pokušavati ispraviti nepravdu kroz njih, sileći ih da nam daju to što nam nisu dali, a možemo cijeli život čekati neki magični događaj koji će ispraviti sve nepravde. A možemo i radikalno prihvatiti da se to nikad neće dogoditi. Nikad. Da nećemo dobiti bolje djetinjstvo, da se neće pojaviti dobra vila koja će nas iscijeliti, da se neće svi sveti spustiti da nam kažu kako smo posebni i voljeni, da se neće dogoditi čudo, da se nećemo jednog dana probuditi s osjećajem ljubavi i vrijednosti u srcu. Jer nećemo. Uvijek ćemo se osjećati zakinuto i nitko zbog toga neće ispaštati niti biti kažnjen. Oni nastavljaju živjeti svoj život nemajući blage veze što je s vama, niti ih to zanima. I neće im se dogoditi nikakvi događaji koji će ih „probuditi“ ili navesti da vam kažu „Oprosti što sam te gazio cijeli život“. Ne, najviše što možete dobiti je osjećaj duboke grižnje savjesti kad prekinete ili smanjite intenzitet odnosa i tapšanje po ramenu od vašeg Višeg ja. Ništa drugo.
I onda, ako uspijete prihvatiti navedene činjenice, onda će vas preplaviti ogromna tuga. Onda slijedi period žaljenja koji može potrajati. Tuga oko izgubljenog vremena, tuga zbog nepravde, zbog osjećaja nevoljenosti, prepuštenosti, odbačenosti. Tuga jer smo proveli život čekajući. Tuga jer smo živjeli ulogu, a ne autentični život. Tuga jer nas nitko nije podržao. Tuga jer smo nevidljivi u očima onih koji su nas trebali bezuvjetno voljeti.
Bit će tu i malo bijesa. I malo očaja. I sažalijevanja. I strahova. I usamljenosti. I plača.
I tu, baš tu, vam je potrebno radikalno prihvaćanje sebe. Radikalno prihvaćanje svih emocija, želja i strahova. Prihvaćanje svih obrambenih mehanizama i svih emocionalnih obrazaca koje smo razvili u okruženju koje je za nas bilo toksično i opasno. Kako smo se trebali braniti? Zdravim ponašanjem? Razumljivim razgovorom? Što smo trebali? Natjerati ih da nas vole? Pa pokušali smo. Trudili smo se. Bili smo bolji, poslušni, trudili smo se postići rezultate, udovoljavali smo im, slušali ih – i nismo uspjeli. Razvili smo tehnike kako bismo preživjeli u okruženju koje nas ne voli. I preživjeli smo. I to nije zdravo ponašanje. Jer nismo živjeli u zdravom okruženju. I zadnje što želite napraviti je da se zbog toga napadate. Da se napadate jer ste people-pleaser, ili zato što ste perfekcionist, ili zato što se ne možete opustiti, ili zato što idete preko svojih granica, ili zato što se osjećate bezvrijedno. To je zadnje što želite učiniti jer ćete učiniti upravo ono što su vam radili. Zato ćete se prestati napadati i početi ćete se prihvaćati. Radikalno prihvaćati, čak štoviše.
I tek onda ćete odlučiti da je vrijeme da izađete iz svoje uloge koju su vam nametnuli (o ulogama u disfunkcionalnim obiteljima pišem u postu Kralj, kraljica i luda šlapa). Uloge koje su vam mogli dodijeliti nisu samo žrtveno janje ili zlatno dijete. Mogli ste biti rob, sluga, sluškinja, ili ste mogli dobiti ulogu roditelja svojem roditelju. Razmislite koja ili koje su to uloge koje su vam dodijelili. I kad ćete odlučiti izaći iz njih, preplavit će vas strah. Jer izlazite iz nametnute uloge, nametnutog ega, u nepoznato. Ne znate tko ste jer nikad niste mogli razviti svoje Ja. Nikad vaše autentično ja nije smjelo proviriti glavu. Zakopali ste ga i vrijeme je da ga iskopate. Vrijeme je da radite stvari za sebe. Vrijeme je da počnete prepoznavati i vrednovati svoje emocije, potrebe i želje.
Ovaj rad na sebi će možda zahtijevati psihološku pomoć. Uzmite ju. Trebat ćete puno snage i energije za obraditi sve emocije. Uzmite odmor. Samo se nemojte napadati zbog toga što vam treba i što vam se dešava.
Ako i to uspijete, izaći iz uloge i pronaći svoje autentično ja i početi živjeti svoj život, a ne njihov – onda se neće dogoditi ništa spektakularno. Morate na to biti spremni. Jer ako ćete živjeti „samo zato da njima dokažete da možete biti sretni“ – opet sve radite u odnosu na njih. Niste izašli iz uloge. Sve dok slušate u svojoj glavi prigovore na njihovo ponašanje i objašnjavate se s njima i dokazujete se njima – i dalje živite njihove živote.
A ako uspijete izaći iz uloge, bez obzira na vašu posebnu ranu, počet ćete živjeti život običnog čovjeka. Radit ćete svoje stvari i ići za svojim željama. Nitko vas zbog toga neće slaviti. Nitko vam neće pružiti ruku jer ste u ponedjeljak došli na posao. Nitko vam neće odati priznanje za sve što ste prošli. Nitko vas na cesti neće slikati. Doživljavat ćete uspone i padove. Živjet ćete u neizvjesnosti kao i ostatak čovječanstva. Bavit ćete se nekim hobijima i imate nekoliko prijatelja. Doživljavat ćete gubitke. I nitko vam neće dati nikakvu medalju zbog toga. Vi ćete samo ići svojim poslom.
I voljeti sebe i svoj život.
Preporuka za rad na izbacivanju uloga i obiteljskog sistema iz vlastitog sustava: https://www.youtube.com/@jerrywise
Preporuka za rad na iscjeljivanju rana iz narcističkog odnosa: https://www.youtube.com/@RICHARDGRANNON
Photo by George Kourounis on Unsplash