Svatko, tko je doživio anksioznost u bilo kojem obliku, prošao je kroz pakao. Osjećaj umiranja, propadanja i prestravljenosti koji preplavi cijelo tijelo, najčešće u bezazlenim situacijama – kad sjedimo u autobusu i promatramo cestu, pijemo kavu, sjedimo na kauču. Sužava se vidni prostor, počinjemo se odvajati od realnosti, unutarnji tremor, znojenje, lupanje srca, osjećaj nestabilnosti, ubrzano i teško disanje. Generalizirana anksioznost, napadaji panike, socijalna anksioznost, razne fobije – ona dolazi u svim oblicima i situacijama. Zašto samo neki sretnici to doživljavaju, a drugi ljudi ne? Zašto psiholozi i psihijatri nemaju ni objašnjenje ni rješenje za anksiozne „poremećaje“ (uopće nisu poremećaji nego prirodno ponašanje našeg živčanog sustava)? Zato što ne postoji razumijevanje o tome što je to uopće anksioznost i od kuda dolazi.
Govore nam da radimo vježbe opuštanja i pijemo tablete za smirenje. Da smanjimo stres i više spavamo. Da pijemo vitamine i vježbamo jogu. Govore nam da idemo na terapiju i pričamo o djetinjstvu, izlažu nas situacijama kojih se bojimo. Neki nam govore da „samo izdržimo“. A nama srce padne u pete svaki put kad moramo proć kroz vrata ili sjesti u autobus da bi došli na tu istu jogu.
Generalizirana i/ili kronična anksioznost najčešće nastane nakon što smo doživjeli napadaj panike. Nije nužno uvijek tako, ali najčešće je. Nekima se to dogodi vrlo rano i cijeli život žive u nekom obliku i jačini anksioznosti, a nekima se to desi kasnije u životu. S obzirom da su sretnici koji to dožive posebno sretni, uz to oni često razviju razne druge kronične boljke, kao što su kronični bolovi, kronični umor, vrtoglavice, preskakanje srca, iritabilno crijevo, fibromialgija i slično. Ako imate neko od ovih stanja, dam se kladiti da imate i anksioznost. A ja se dam kladiti da i autoimune bolesti u podlozi sadrže elemente anksioznosti (zbog činjenice da je određen tip osobnosti skloniji autoimunim bolestima a koji je sličan tipovima osobnosti koji pate od anksioznosti).
Ja sam sretnica od malena. I imala sam dovoljno vremena ruminirati o razlozima moga stanja. Bilo je perioda apsolutne mirnoće, perioda čiste panike, perioda lagane anksioznosti, perioda normalnog funkcioniranja, perioda raspadanja. Sve se naizgled činilo potpuno random – bez pravila i obrasca. Nekad bi se nešto dogodilo što bi mogla povezati s pogoršanim stanjem, a nekad ne. I, nakon što sam se cijeli život pokušavala popraviti, misleći da sa mnom nešto nije u redu, odgovori su počeli dolaziti iz totalno neočekivanog pravca. Nisu počeli dolaziti zato što sam pokušavala razumjeti anksioznost – jer je bilo apsolutno nemoguće razumjeti i raspetljati samu anksioznost – nego kad sam počela razumijevati kronične bolove i neke druge simptome koji su me mučili.
Pa što je onda anksioznost?
Anksioznost se sastoji od 3 komponente:
- Anksioznost je (pokušaj) bijega od neugodnih emocija (za koje vjerujemo da se s njima nećemo moći nositi).
- U podlozi se nalazi preosjetljivi živčani sustav – preosjetljivi živčani sustav je uvijek u stanju bijega/borbe i osjeća neku vrstu opasnosti – a važno je naglasiti da taj osjećaj opasnosti većinom dolazi iznutra (unutarnji konflikti) a ne izvana (zato je teško povezati zašto nam se anksioznost nekad dešava a nekad ne)
- Trigeri – situacije koje nas „trigeriraju“ (u kojima počinje anksioznost ili se ona pojačava) dio su prediktivnog svojstva mozga/živčanog sustava koji nas pokušava održati na životu.
Prije nego počnem razglabati o svakom tom elementu, želim naglasiti da nas anksioznost ne želi ubiti niti nas želi onesposobiti – anksioznost i panika nas žele zaštititi (samo moramo otkriti od čega). Ovo je užasno važno, jer prvi poriv nam je da se protiv anksioznosti borimo i želimo ju uništiti i izbaciti iz sustava (što je nemoguće) i time samo pogoršavamo anksioznost. Anksioznost je reakcija sustava na nešto što ono smatra opasnim i želi nas od toga zaštititi. S obzirom da se najčešće radi o unutarnjim stanjima koja uopće ne percipiramo kao izvor opasnosti, čini nam se da nas nešto napada izvana. Ali to nije tako. Anksioznost se ne rješava izvana nego iznutra. Izuzetno je jednostavno, jednom kad se razumije, ali nije lako. Užasno je teško, ali je jedini put. Ovdje doslovno vrijedi: put iz pakla prolazi kroz vatru. Ne možemo se boriti s vatrom, moramo proći kroz nju. Pa krenimo.
Da li ste primijetili da se u trenutku napadaja panike ili anksioznosti u vama javljaju dvije reakcije – jedna je izuzetno snažna potreba da izađete iz situacije u kojoj se nalazite (pobjegnete iz autobusa, istrčite iz ureda, odete na wc sa sastanka…) a druga je potreba da se nešto učini. Sustav kao da viče: Učini nešto! Ovo je opasno! Poduzmi nešto!
To su dvije apsolutno najnormalnije reakcije. Problem je što bježimo iz bezazlenih situacija i problem je što poduzimamo krive poteze. Poduzimamo nešto, ali to nešto ne rješava problem. Poduzimamo to da idemo kod psihijatra (koji nam ne daje rješenje nego nam otvara priče koje nam stvaraju još veću nelagodu) ili guglamo simptome po internetu (i nalazimo samo horor priče drugih ljudi koji isto proživljavaju). Ono što se onda dogodi, što cijelu stvar pogorša, je to da postanemo frantični u traženju rješenja čime našem sustavu govorimo: „Ovo je užas, ovo je jako strašno, ovo je opasno.“ Naš sustav, koji nas osluškuje, zaključuje: „Ajme meni, ovo je strašno, moram se bojati.“ Neki će pomisliti da se radi o problemu s mozgom, da imaju neku živčanu bolest, neki će pomisliti da se raspadaju, da će poludjeti, da će se dogoditi nešto strašno – čime samo, već preosjetljivi sustav, dodatno opterećuju. I time anksioznost postaje jača i kronična. Već ionako preplašeni sustav osjeća još veću opasnost i pojačava strah, kako bi nas upozorio. Ulazimo u vražju spiralu (kojom nas drži u paklu 😉).
Tu sad još na snagu stupa i prediktivno svojstvo našeg živčanog sustava. Zamislite si da hodate po nekoj uličici i netko vas napadne. Dobijete batine ili vam ukradu torbicu. Kako ćete se osjećati slijedeći put kad idete po toj uličici i hoćete li ikad više hodati po toj ulici? A kako ćete se osjećati na ostalim ulicama? To je prediktivno svojstvo mozga. Mozak/živčani sustav pamti i predviđa, kako biste vi bili sigurni. Možda je osoba koja vas je napala imala crnu majicu ili neki lanac. I vi jednog dana hodate bezveze u nekom desetom gradu i bavite se svojim poslovima, i odjednom osjetite nelagodu. Vaš živčani sustav je vidio nešto što vi niste – vidio je neki lanac, ili sjenu, ili ga je nešto deseto podsjetilo na taj trenutak, i on vam kaže: „Uh, opasno je ovdje, bježi!“
To se događa i vama kad se nakon napadaja panike ili anksioznosti nađete u sličnoj situaciji. Zato ljudi koji pate od anksioznosti smanjuju svoj krug kretanja, jer sve više situacija postaje opasno. A to se dešava jer sustav postaje sve opterećeniji i sve više toga zamjećuje kao opasnost. Recimo da ste imali napadaj panike u autobusu. Sustav je to zapamtio (autobusi su opasni). No, onda se nađete u tramvaju pa sustav zaključi: „Hm, ovo je slično, ajmo mi za svaki slučaj se bojati“, pa vi osjetite nelagodu u tramvaju. Pa onda osjetite nelagodu u zatvorenom prostoru, i tako dalje, i tako dalje. Neki će strah povezivati s masama (pa neće ići tamo gdje se okupljaju ljudi), neki će se bojati u društvenim situacijama, neki će se bojati na mostovima, neki u tunelima. Sve ovisi gdje ste doživjeli strah i što je vaš sustav zaključio da je opasno. Ne odlučujete vi! Vaš živčani sustav odlučuje koja je situacija opasna a koja ne. Zato to izgleda tako suludo i sveobuhvatno.
Te situacije, za koje vaš sustav počinje zaključivati da su opasne, postaju trigeri. Triger može biti dugačak red u dućanu, može biti određena mjesta, ljudi, pa čak i vrijeme. Svatko od nas dobro zna u kojim situacijama se panika pojačava, i te situacije – naravno – izbjegavamo. Čime našem sustavu kažemo: „Da, da, imaš pravo, to je opasno“. A on kaže: „U redu, zapamtio sam“.
Kad ruminiramo o anksioznosti i samo time se bavimo, trčimo okolo i tražimo bilo kakvu vrstu olakšanja, našem sustavu šaljemo poruku: „Ovo mi je važno. Ovo je strašno. Ovime se moramo baviti.“ Strah od straha pojačava strah. I pritom naš sustav to ne radi da nas zatvori u kuću, nego da nas zaštiti. Ako mu mi šaljemo poruku da je nešto opasno, on pamti. On nas želi zaštititi. On nam želi dobro, pa makar to značilo da nas zatvori u kuću. Tako radi živčani sustav. [Ako želite pročitati više o neuronskim putevima, živčanom sustavu i prediktivnom svojstvu živčanog sustava preporučam da pročitate moj post Napokon bez boli)
Pa dobro, reći ćete, al zašto uopće nastane anksioznost? Što to sustav percipira kao tako opasno, da to sve skupa i započne?
Eh, to je malo zeznuto i zato je cijela stvar zeznuta. Moramo se vratiti daaaaleko u prošlost kad je naš živčani sustav razmišljao i djelovao umjesto nas, jer smo mi bili premali da razmišljamo ili djelujemo. U drugim postovima pišem o tome kako je naš ego zapravo naš živčani sustav. Mi kad smo mali ne možemo razumjeti psihološke igrice i kompleksnost života odraslih ljudi, a naš živčani sustav je tu da nas zaštiti i nauči kako da se ponašamo – kako bismo preživjeli. Jedini zadatak našeg živčanog sustava je da nas zaštiti i da mi preživimo. A dijete može preživjeti jedino tako da se poveže s roditeljima/odgajateljima.
Naš živčani sustav reagira na okolinu i uči nas kako se moramo ponašati da bi se naša okolina brinula za nas. Recimo da nešto napravimo što se našim roditeljima ne sviđa, dobit ćemo uvredu ili po guzici, i naš sustav će zaključiti: „Ovo više ne smijem raditi.“ Ili, napravit ćemo nešto što se našim odgajateljima sviđa, naš sustav će reći: „Ok, ovo je pozitivno, ovo možemo ponavljati.“ Ako se dovoljno dugo neko ponašanje sankcionira ili potiče, ono postaje automatsko. S vremenom, kako se svijest o nama samima razvija, mi počinjemo to ponašanje percipirati kao naš karakter i počinjemo ga prisvajati, identificirati se s tim ponašanjem. Postajemo people pleaser (što znači da smo se naučili brinuti za tuđe potrebe a ne naše – jer je to bilo sigurnije), postajemo nasilnik, mazohist, narcis, buntovnik, plesač, pjevač, ili kako ono ide Čorbina pjesma – i kritičar i političar, policajac ili pajac – bilo šta, bilo šta. Postajemo ono što smo morali postati kako bismo preživjeli u okolini u kojoj smo odrastali. I onda smo u jednom trenutku rekli: „To sam JA“. U tom trenutku smo se identificirali s našim ponašanjem i živčanim sustavom.
Da smo roboti, to ne bi bio problem. Ne bi postojao unutarnji konflikt koji stvara napetosti. Da smo roboti, preuzeli bi ponašanja koja su za nas dobra i tako bismo živjeli do kraja života sretni i veseli. No, nije tako. U nama postoji duša ili naša esencija, ili naš karakter, kako god želite. Da bismo postali people-pleaser moramo naše potrebe staviti na stranu. Potisnuti naše emocije, želje, potrebe. No, one nisu nestale. One su samo potisnute.
Ono što je bitno za razumjeti vezano uz anksioznost i potisnute emocije je da smo mi bili jako mala djeca kad smo počeli potiskivati emocije. A to smo činili zato jer smo tako mogli preživjeti. Najbolnije emocije koje dijete može iskusiti su osjećaj da nije voljeno, podržano i viđeno od svojih roditelja. Dijete ima samo jedan zadatak – povezati se sa svojim roditeljima (odgajateljima). To djetetu daje sigurnost. Ako se dijete ne može na siguran način povezati s roditeljem u njemu se javljaju emocije koje ono ne može podnijeti.
[Vezanje djeteta za roditelja vrlo je važna komponenta djetetovog razvoja koja se proučava u teoriji vezivanja (attachment theory) i koja s velikom sigurnošću može predvidjeti psihološke i socijalne probleme s kojima će se osoba nositi ovisno o vrsti veze koju je stvorila s roditeljem.]
Vrlo malo dijete ne može podnijeti osjećaj odbacivanja, nevezivanja, osjećaj napuštanja, ostavljanja, bezvrijednosti, nevoljenosti, osjećaj nevidljivosti, i slično. Dijete čini SVE da se poveže s roditeljem (pa makar to značilo da se odrekne svojih potreba). Tako će dijete (odnosno njegov živčani sustav) potisnuti emocije koje dijete ne može podnijeti i razviti ponašanja koja će djetetu donijeti preživljavanje.
40 godina kasnije, kad sjedite u autobusu, nešto je trigeriralo vaše emocije za koje mislite da ih ne možete nositi i podnijeti. I to nije bio autobus, nego nešto u vašem životu se dogodilo što je trigeriralo duboke emocije srama, krivnje, bijesa, tuge, osjećaj nevidljivosti, bezvrijednosti, nestajanja, nebitnosti… i vaš živčani sustav to doživljava kao opasnost (jer vjeruje da se vi s time nećete moći nositi i od toga vas štiti!!).
U trenutku kad vas preplavi strah i panika, vi želite pobjeći od emocija a ne situacije. Vi ne bježite od autobusa nego od dubokog osjećaja bijesa, ljutnje, srama ili očaja. Nešto u vašem životu, neki odnos, posao ili štogod, je treigeriralo duboke rane i potisnute emocije.
E sad, vi bježite a u vama se događa druga reakcija: Učini nešto!! Što je taj „nešto?“. Taj „nešto“ je ono što ste uvijek radili kako biste se zaštitili od tih emocija, ali to više ne pali. Vaš obrambeni mehanizam se upravo srušio, i to vaš sustav doživljava kao ogromnu opasnost.
Da ne bude tako apstraktno dat ću vam svoj primjer. Prije nekog vremena sam ostala bez posla i s obzirom da sam već bila u godinama i nisam imala drugu opciju, osjetila sam se jako bezvrijedno i očajno. Nedugo nakon toga me ulovila ogromna panika i anksioznost. Što mi je ona govorila? Govorila je: Učini nešto! ( da se ne osjećaš bezvrijedno). Prije, dok je moj obrambeni mehanizam dobro radio, to bi bio novi posao, novi ljudi, izlasci, udovoljavanje drugima, mijenjanje grada ili države… Radila bi nešto samo da ne budem sa svojim emocijama. Ali sad to nije radilo, jer je jedan dio mene zaključio da to više ne radi. A nemam drugu opciju. I taj unutarnji konflikt – nemogućnost potiskivanja i poduzimanja akcije da se potisnu emocije i (prisilna) potreba da se te emocije potisnu – stvorio je u meni paniku.
Nekad ćete čuti da je anksioznost zamaskirani bijes ili zamaskirana tuga. Da. Anksioznost je zamaskirana bilo koja emocija za koju naš sustav misli da ju je opasno osjetiti. Ako niste smjeli kao mali izražavati bijes, i to je dovelo do kazne, javljanje bijesa u vama će izazvati anksioznost (potisni to! Opasno je!). Ako niste mogli podnijeti usamljenost, bit će zamaskirana usamljenost, ili tuga, ili sram, ili očaj.
Kad je izvor opasnosti u nama, svaka situacija je opasna.
I onda kreće strah od straha, trigeri i prediktivno ponašanje i sve ono što sam navela što nas zacementira.
Izlaz iz pakla je činjenje onoga što je suprotno onome što smo činili. A to je prava vatra. Mi moramo učiniti to da se naš sustav iznutra ponovno osjeća sigurno. Moramo učiniti ono što je suprotno našoj nagonskoj reakciji. Moramo se prestati bojati naših napadaja, moramo prestati bježati od njih i našem sustavu polako davati do znanja da smo sigurni, da je sigurno osjećati to što osjećamo. Moramo prestati guglati simptome, prestati pričati o tome i početi tražiti svoj put i svoj život. Svoje autentično ja. Moramo početi osjećati i prihvaćati svoje emocije (ne ih mijenjati, nego ih prihvaćati). U konačnici, moramo se naučiti nositi i osjećati emocije koje smo jako davno potisnuli i kojih se bojimo. Moramo ući unutra i osjetiti sebe, svoje emocije, svoje želje i potrebe koje smo potiskivali i malo po malo, u suradnji s našim živčanim sustavom, pronalaziti načine stvaranja sigurnosti a koji su u skladu s našim pravim ja, i nisu jeka našeg programiranja i djetinjstva.
Ako ste, na primjer, razvili karakteristike people-pleasera, vaš živčani sustav će se osjećati sigurno dokle god se vi brinete o drugima. Ako u jednom trenutku vama to dopizdi i odlučite se “zauzeti za sebe” vrlo vjerojatno će vas obuzeti neka vrsta anksioznosti. Vaš sustav se boji da ako se vi zauzmete za sebe, da ćete biti odbačeni (jer je tako bilo kad ste bili mali), a vi to ne možete podnijeti (jer to niste kao dijete mogli podnijeti). Vi morate uvjeriti vaš živčani sustav da je sada sigurno zauzeti se za sebe i da ćete vi podnijeti ako vas netko odbaci (za to je odličan rad s unutarnjim obiteljskim sustavima (IFS)). Vi nećete odbaciti people pleasera, nego ćete naći načina kako možete ostati u odnosu, a da se ne morate odreći sebe. To se zove “reparenting” – vi doslovno učite dijete koje živi u vama zdravijim oblicima povezivanja i dajete mu do znanja da ste uz njega i volite ga. Vi postajete svoj otac/majka. Počinjete stvarati zdravu vezu sa sobom, ne odbacujete se, ne bježite od sebe i ne kritizirate se.Vidite se i potičete se. Ne želite mijenjati emocije, želite ih osjetiti i razumjeti, a s vremenom smanjiti njihov intenzitet jer ste vi sad odrasla osoba koja se može nositi s emocijama.
Iako se iz anksioznosti može izaći raznim tehnikama, cilj nije samo izaći iz anksioznosti, cilj je stvarati svoj vlastiti autentični život, što u nama stvara strah i jezu jer bi mogli biti zbog toga odbačeni. Ali to su vjerovanja malog djeteta koje čuči skriveno u nama i kojeg trebamo osloboditi, a to nije samo jedna tehnika ili samo jedan potez.
No, da biste ipak napravili prvi korak u vatru preporučam tehniku Shaan Kassama, jednog od Youtubera koji se bavi ovom tematikom.
On je osmislio tehniku ALARM, između ostalih tehnika, pomoću koje možemo početi iscjeljivati anksioznost i druge simptome vezane uz anksioznost (umor, nestabilnost, bolovi i sl.).
A znači Acknowledge – to je prvi korak. Primijeti i potvrdi postojanje simptoma. Kad vas ulovi panika, prvi korak je potvrditi simptom – lovi me panika.
L znači Label – nazovi to pravim imenom. U meni je panika, to je moj prenapregnuti živčani sustav koji misli da je u opasnosti.
A znači Accept – prihvati. Ne bježi od simptoma, nemoj ga mijenjati, promatraj ga i nemoj ga se bojati (koliko god je to u tvojoj moći! Možda će to za početak biti 5 sekundi).
R znači Refocus – okreni pažnju na ono što radiš i što želiš raditi (nastavi raditi ono što radiš, ne bježi iz situacije)
M znači Move on – cilj je živjeti svoj život a ne vrtiti se oko simptoma. Pronaći nešto što je važnije od toga kako se osjećaš. Nešto što ti je važno u životu.
Mora se proći kroz svih 5 koraka. Ako se samo prihvati, ne postoji razumijevanje, ako se samo odmakne pažnja, to je nošenje sa simptomima a ne rješavanje istih.
I onda učinite – ništa. Nemojte ruminirati o tome, stalno osluškivati, guglati simptome… Koliko god možete koncentrirajte se na svoj život i ono što želite raditi. Koliko god možete. Malo po malo. Nađite barem nešto što vam je važnije od toga kako se osjećate. Ako ćete čekati da prestanu simptomi prije nego ćete početi raditi što želite, načekat ćete se. Krenite bez obzira na simptome. Umjesto “what if” (što ako) imajte mantru “even if” – čak i ako. Čak i ako me tada ulove simptomi ja ću to napraviti.
Ovim postupkom se smiruje prenapregnuti i preopterećeni živčani sustav (smanjuje se odaziv bijeg/borba). Time se doslovno uči mozak da situacije nisu opasne. Kao što smo se do sad bojali situacija, sad ponovno za svaku situaciju učimo mozak da se ne boji. Ako mi uporno šaljemo mozgu informaciju da smo ok, da je sve ok, da ti simptomi za nas nisu ništa strašno, s vremenom će se sustav početi smirivati.
Da li je jednostavno? Je. Da li je lako? Nipošto. Ali ako isprobamo, kroz iskustvo ćemo steći povjerenje, sigurnost i olakšanje.
Rad s potisnutim emocijama je druga dimenzija. On je više u službi rasta nego smirivanja simptoma. Radom na emocijama za koje mislimo da ih ne možemo podnijeti radimo na sebi i svojem kapacitetu da podnosimo život i neizvjesnost. Svi perfekcionisti, kontrolori, people pleaseri, i drugi koji sebe okrivljuju za sve i od sebe očekuju da će riješiti i predvidjeti sve probleme – ne mogu podnijeti životne udarce i neizvjesnosti. Radom na sebi radimo na stvaranju i jačanju osnovnog osjećaja sigurnosti i sposobnosti. Tehnikama prihvaćanja i radom s unutarnjim dijelovima stvaramo osjećaj sigurnosti, suosjećanja prema sebi, ljubavi prema sebi, razvijamo svoje autentično ja i podižemo prag za nošenje s neugodnim emocijama koje svi imamo, samo su kod nekih jače potisnute.
To odgovara na pitanje zašto neki ljudi ne doživljavaju anksioznosti. Njihovi obrambeni mehanizmi su jači a emocije jače potisnute. Da li je to bolje ili lošije, neka svatko odluči za sebe.
Koliko vremena treba da se anksioznost izliječi? Onoliko koliko vašem sustavu treba da se počne osjećati sigurno. To je proces koji traje, sadrži uspone i padove, ali se može izaći na drugu stranu. Može se proći kroz vatru. Ozlijeđen, ali jači. Prihvaćanjem da smo povrijeđena, nesavršena i osjetljiva ljudska bića, koja imaju svoj rane i mane čini nas otpornijima, a ne slabijima.
Photo by Cullan Smith on Unsplash