Minimaliziranje

Slušajući podcaste o minimalizmu naišla sam na priču o ženi koja je rekla da nikako ne može postati minimalist, jer bi onda morala baciti svoje knjige, koje obožava. Čula sam, također, kako su jednog minimalista ismijavali jer ima više od četiri vilice.

Kad prvi put čujemo za minimalizam zamišljamo prazan prostor s jednim ili dva stolca, dvije žlice, ormar s jednom majicom i jednim hlačama i par cipela pored ulaza. Proučavamo prostor oko nas i razmišljamo o broju vrećica za smeće koje će nam trebati i vrijednim predmetima koje ćemo morati pobacati.  

Ideja da sve izbacim iz stana u smeće, moram priznati, bila mi je primamljiva. Nisam mogla osjetiti veselje ni u čemu i nijedna stvar mi nije pričinjavala zadovoljstvo. Sve što sam vidjela u stanu je bila količina posla i vremena koje mi je trebalo da sve to održavam, čistim i perem. Štogod sam dovukla u stan nije me veselilo. Osjećala sam krivnju i sram zbog stvari koje sam kupovala. Odjeća i obuća u ormaru mi uopće nije pristajala i nosila sam tri od petsto trideset i tri odjevna predmeta. Nosila sam iste traperice, iste tenisice i istu trenirku svaki dan.

Ja sam bila spremna. Kad sam čula da postoji drugačiji put osjetila sam tračak slobode i nade – i dobila sam „dozvolu“ da napravim ono što sam i željela – da pobacam sve. Tek tada sam si dozvolila osjetiti mržnju prema stvarima koje su me podsjećale na prošla vremena i koje su zahtijevale od mene da budem drugačija. Sa stvarima sam si nametala ideje i zahtjeve i ljutila sam se što ih ne mogu ispuniti. Shvatila sam da živim u vremenu koje više ne postoji i da se nadam vremenu koje nikako da dođe. Prošlost koju sam imala nije bila bajna, ali sam barem tada bila mlada, a budućnost koju sam zamišljala je bila uvelike drugačija od sadašnjosti. Uspjeh kojemu sam se nadala činio se sve nedostižniji, a mladost koju sam pokušala zadržati izmicala mi je sa svakim danom koji je prošao. Živjela sam u balonu ideja, želja, frustracija i nada.

Danas, kad god u dućanu pregovaram s nekim predmetom sjetim se tog trenutka beznađa, i slobode koju sam osjetila, kad sam, napokon, izgovorila: „Ovo mi ne treba“. Osjećaj slobode ostao mi je urezan u sjećanje i vraća se svaki put kad vratim predmet na policu – slobodna od nagona da si popunim prazninu. Praznina nije nestala, tuga nije utihnula, zamjeranje nije iščezlo – samo se fokus promijenio. Svaki dan iznova se podsjećam na ono što ja želim i volim. Kad zaglibim u unutarnjem monologu ili se usredotočim na nečije ponašanje, samo se pitam „Što ja želim?“ i fokus se prirodno preusmjeri na moje vrijednosti i interese. Iste sekunde nestaje potreba za kontroliranjem i vraća se želja za smislenim djelovanjem. „Kakve veze ima ovaj predmet s mojim interesima? Kakve veze ima ovo ponašanje a mnom?“, pitanja su koja mi automatski dolaze.

Proces „minimaliziranja“ me nezaustavno vraćao u sadašnjost. Počela sam primjećivati svakidašnje navike, preferencije, osjećaje i interese. S jedne strane sam se osjećala odlično, s druge strane prestravljeno. Bila sam zapuštena i osjećala sam se neispunjeno, ali sam osjećala i nalet energije i snagu da se pokrenem. Počela sam primjećivati u čemu sam dobra i sve dobro što sam ostvarila u životu. Shvatila sam da moje poimanje uspjeha nema veze s uspjehom kojemu sam se cijeli život nadala. Shvatila sam da imam predivne prijatelje, zanimljive interese, talente i sposobnosti – sada. Počela sam češće meditirati i prihvaćati. Osjetila sam pomak. Prvi put u životu sam osjetila prisutnost sebe same u svom životu.

Kad sam se pogledala u ogledalo kao da sam se prvi put vidjela. Sve što sam imala u ormaru nije mi pristajalo i nisam to voljela nositi. Ono što jesam voljela nositi bilo je iznošeno i puno rupa. Svi predmeti u mom stanu su čekali bolja vremena ili su bili suveniri i podsjetnici na stara vremena. Ništa nije bilo upotrebljivo. Ništa nisam voljela. Ništa nije bilo vrijedno.

Poznata izreka kaže: „Kupujemo stvari koje ne trebamo, novcem koji nemamo, da bi impresionirali ljude koji nam se ne sviđaju.“ To sam bila ja – sto posto ja, sto posto vremena.

Kad sam počela kupovati stvari koje volim i koje mi pristaju, počela sam se osjećati bolje. Kad sam počela koristiti aparate koji su godinama skupljali prašinu, počela sam više kuhati i tražiti recepte. Kad sam pobacala sve polu-potrošene kreme, počela sam se više mazati kremama koje volim. Kad sam pobacala sve knjige koje su me opterećivale ili koje sam jednom pročitala – ostale su one koje redovito otvaram i u kojima pronalazim vrijednost.

Svaka stvar je manifestacija vrijednosti, interesa i ideja. Zato je minimalizam tako predivan alat jer povezuje nematerijalno i materiju. Ne moramo ništa znati o našim vrijednostima i idejama, ne moramo sjediti satima i razmišljati o smislu života – dovoljno je da promotrimo stvari, ljude i aktivnosti u našem okruženju i svakodnevnom životu – i naš sadašnji osjećaj prema njima. Minimalizam potiče na akciju i vraća nas u sadašnji trenutak. Sve što kupimo ili već posjedujemo iskaz je nas samih. I ako zaključimo da neki predmet nema vrijednosti za nas, znači da ne iskazuje našu vrijednost. Znači da nije dio naše vizije za život. Jednostavno je i predivno počistiti sve što nije odraz nas samih kako bi otkrili jedinstvenu osobu koja jesmo. Svakodnevno se podsjećamo naših vrijednosti i vraćamo se u vlastiti život.

Naravno da nećemo baciti ono što nas veseli, naravno da nećemo brojati vilice, naravno da nećemo spavati na drvenoj dasci – spavat ćemo u udobnom krevetu, slušat ćemo muziku koju volimo i nositi odjeću u kojoj si izgledamo dobro. Natjecanje s drugima može dati poticaj da se riješimo viška stvari, ali teroriziranje, brojanje i prozivanje ne pomažu nikome. Ne želimo biti najbolji minimalist, želimo živjeti smislenim životom.

Načini minimaliziranja

Ryan Nicodemus, druga polovica Minimalista, želio se čim prije riješiti nepotrebnih stvari pa je sve što je imao spakirao u kutije, kao da se seli, i mjesec dana iz kutija izvlačio samo ono što mu treba. Kefica za zube, ručnik, čaša – svaka sitnica morala je biti izvađena iz kutije. Sve što je ostalo u kutijama nakon mjesec dana poklonio je, prodao ili bacio.

To je pomalo ekstreman pristup za moje poimanje, ali možda je baš pravi pristup za nekoga tko je spreman. Kopanje po stvarima i premetanje s jedne na drugu hrpu zamagljuje osjećaje i velika je vjerojatnost da će se neopaženo provući podle podsvjesne upute „ovo ću još nositi“, „ovo mi je za svaki slučaj“ ili „nikome ovo ne smeta“.

Drugi način koji spominju je natjecanje s jednom ili više drugih osoba. Jedan dan bace (minimalno) jednu stvar, drugi dan dvije, treći dan tri i tako dalje. Ovaj pristup daje malo više vremena za pripremu i opraštanje od stvari, a potiče druženje i interakciju.

Ja sam to radila stihijski i mrcvarila sam se mjesecima, jer je mrcvarenje moj životni put. Krenula sam od garderobe pa se nastavila probijati kroz kuhinju i dnevni boravak, dok nisam prošla sve prostorije. Kad su pojedine prostorije bile počišćene, krenula sam se rješavati namještaja i premještati ga. Naravno, nakon prvog velikog čišćenja svaka slijedeća iteracija je bila puno brža, kraća i efikasnija. Nisam imala jasnu viziju, pa sam često „isprobavala“ kako bi „osjetila“ prostor i uvela poboljšanja. S vremenom sam shvatila da je to normalno. Vrijednosti i interesi sramežljivo isplivavaju na površinu pa ih je potrebno nježno uklopiti u život. Kod mene vrijedi: „Samo bez naglih pokreta“. Promišljam, sistematiziram i ne žurim se. Ali jednom kad je složeno kako želim, složeno je „zauvijek“. Retrospektivno gledano, vrlo slični učinak bi imala da sam odmah sve upakirala u kutije i vadila ono što mi treba kroz mjesec dana.

Kod raščišćavanja garderobe može se primijeniti „sezonsko pravilo“ odnosno pravilo „šest mjeseci“. Pravilo glasi da, kad procjenjujemo odjevni predmet, provjerimo da li smo ga nosili u proteklih tri mjeseca i da li ga planiramo nositi u sljedeća tri mjeseca. Time je pokriveno šest mjeseci, odnosno dvije sezone. Postoji i klub 333. Radi se o osobama koje kombiniraju 33 odjevna predmeta kroz 3 mjeseca. To uključuje svu odjeću, obuću pa čak i nakit. Online zajednica ljudi u klubu 333 izmjenjuje iskustva i ideje kako i koje predmete kombinirati, sve u cilju smanjenja odjevnih predmeta, ali i, a to je još važnije, kako odabrati odjevne predmete koji nas najviše vesele i nositi ih svaki dan (i osjećati se odlično svaki dan).

Ja napravim inventuru svaki put kad je promjena vremena, bilo na početku zime ili početku ljeta. To je ono vrijeme kad sam u prošlosti selila i premetala kutije. Ako nešto nisam nosila cijelu zimu, sigurno neću ni slijedeću. Isto vrijedi i za ljeto. Obično u to vrijeme odvojim dva ili tri predmeta koja mi više ne služe.

Za raščišćavanje garderobe dobro je i pravilo 1:1 koje, zapravo, vrijedi za kasnije održavanje reda, ali se slično pravilo, npr. 1:5 ili 1:10 može upotrijebiti za efikasno čišćenje na početku. Ako ste kao ja, uvidjet ćete da vam nedostaje odjevnih predmeta koje volite nositi. Pa kad kupite novi predmet kojeg namjeravate redovito nositi, izbacite iz ormara jedan, pet ili deset odjevnih predmeta iste vrste. Ovo pravilo je izvanredno za održavanje. S vremenom postane prirodno kupovati odjevne predmete koji nam stvarno trebaju, što znači da je neki stari odjevni predmet već „dao svoje“ i možemo ga otpustiti.

Digitalni svijet

„Stvari“ u digitalnom svijetu ne zahtijevaju fizičko održavanje. Cijena prostora za pohranu danas je zanemariva. Imamo terabajte i terabajte prostora na kojem možemo držati svaku sliku koju smo ikada snimili ili digitalnu knjigu koju smo preuzeli s Interneta. Čini se kao da uopće nije važno što smo sve pohranili i da nam to ne stvara nikakav pritisak. Pa ipak, stvari nas mogu opterećivati čak i kad ih ne vidimo (zato nije dobro sve što želimo maknuti iz prostora preseliti kod roditelja u podrum ili u iznajmljeno skladište).

Ono što vrši najveći pritisak u svakodnevnom životu nisu digitalne knjige, nego društvene mreže, video-servisi, portali – odnosno digitalni „društveni svijet“. Ovisnost o igricama i društvenim mrežama danas su priznate bolesti modernog doba. Ništa manje nisu problematične ovisnosti o reality- show-ovima ili serijama. Mogućnost održavanja pažnje smežurala se na tridesetak sekundi, ako i toliko. Novine su postale žuta štampa, a vijesti medij za senzacionalizam. Veze koje gradimo krhke su kao i veza s Internetom.

Tkogod se želi pozabaviti smislom života morat će odrediti svoj odnos prema tehnologiji. Suludo bi bilo pokušati izbaciti tehnologiju i online sadržaje iz života, jer su oni isprepleteni s poslovima i karijerama. Ali dozvoliti da nam svaki korak ili svaku misao kontrolira tehnologija dehumanizira nas i stavlja u položaj primatelja sadržaja bez svijesti. Uskoro bismo trebali u potpunosti prepustiti naše razmišljanje umjetnoj inteligenciji jer je naša ljudskost postala najslabija karika koju treba likvidirati. Nama se u djelovanje „miješaju emocije“, što je istina, ali to nas ne čini beskorisnim štetočinama nego ljudima.

Tehnološke utopije pojavile su se s razvojem tehnologije modernog doba i u vrijeme prvih znanstveno fantastičnih filmova. Iako je primamljivo „živjeti u oblacima“ budućih civilizacija, naša stvarnost još uvijek je tu, na Zemlji, u rovovima. Kad živimo u virtualnom svijetu za svaki klik dobijemo bod ili lajk, i mali dopaminski high. Svaki lajk potvrđuje našu vrijednost, a naš trud se „isplati“ prelaskom na sljedeći level. Što manje osjećamo vlastitu vrijednost, to ćemo više vremena provoditi online, jer ovisnosti koje imamo vezane su uz neispunjene potrebe, a društvene mreže i online igre prividno (i lakše) ispunjavaju naše potrebe. Virtualni svijet omogućava privid povezivanja i privid važnosti. Granica između zabave i ovisnosti je zamagljena i prilično smo pristrani i slatkorječivi prema sebi dok se opravdavamo zbog još jednog sata provedenog na mreži.

Koliko, i da li ćete, minimalizirati svoju prisutnost na digitalnim medijima ovisi, kao i sve ostalo, o vama. Možda morate poslovno boraviti na društvenim mrežama, a možda i živite od društvenih mreža, naravno da to onda nećete izbaciti (osim ako to ne želite). Ja sam odavno zatvorila sve društvene profile i nisam nikad bila ovisna o društvenim mrežama. Čini se da će mi u budućnosti trebati za posao, ali ne osjećam paniku zbog toga. Moja digitalna ovisnost je bila vezana uz „istinu“ koju sam željela pronaći. Nisam više mogla podnijeti laži i neistine koje se serviraju u medijima, pa sam si dala za zadatak da pronađem istinu. Bila sam na svim poznatim i nepoznatim stranicama i kanalima, na svim mogućim jezicima i bavila se svjetskim problemima. Tek kad sam prestala, shvatila sam koliko je to bio uzaludan pothvat. Nikakvu vrijednost za svoj život nisam pronašla na tim portalima. Kad sam prestala pratiti alternativne vijesti, prestala sam pratiti i mainstream vijesti. Prestala sam čak pratiti i YouTube videe s raznim psihološkim savjetima (to je bio ekvivalent mojem bjesomučnom kupovanju knjiga). Ništa od toga mi nije pomoglo da živim bolji život. Sada biram isključivo materiju koja me zanima i koja mi donosi vrijednost.

Ovisnosti

Svatko za sebe mora odrediti granicu između ovisnosti, zabave i smislenog života. To se odnosi na sve ovisnosti, ne samo digitalne. Ovisnosti, virtualne ili stvarne, dolaze u svim veličinama i oblicima – ovisnost o gomilanju, ovisnost o izlascima, ovisnost o partnerstvu, ovisnost o šopingu, ovisnost o telefoniranju, ovisnost o radu, ovisnost o alkoholu, cigaretama ili drogama, ovisnost o digitalnim mrežama, ovisnost o televiziji, ovisnost o tabletama za smirenje… Nazivamo ih našim demonima iako to nisu demonske sile u nama, nego se javljaju kao odgovor na neispunjene potrebe i neugodne emocije u nama. Potrebe i neugodna stanja pokušavamo „ubiti“, „zaboraviti“, „progutati“ ili „prespavati“. Ako ih ne uspijemo „pobijediti“ „snagom volje“, osjećamo se jadno i poraženo. Ali, uopće se ne radi o tome da nemamo snagu volje, nego nismo (još) našli bolji način da se nosimo s neugodnim emocijama i posljedicama neispunjenih potreba.

Nekad će sâmo definiranje vrijednosti i smislenijeg života riješiti, ili barem smanjiti, neke ovisnosti, ali, u većini slučajeva, dok ne zamijenimo ovisnička ponašanja nekim drugim ponašanjem, koje će za nas biti vrijedno i interesantno, put manjeg otpora će uvijek pobjeđivati. Mali koraci su oni koji čine razliku. Japanska filozofija Kaizen uči nas da mali koraci dovode do velikih promjena. Bolje je kontinuirano napredovati malim koracima, nego čekati promjenu ili raditi velike korake. Veliki koraci često previđaju čimbenike u procesu i mogu dovesti do nepredvidivih problema.

Mark Scheeren, Michelle Dunbar i Steven Slate u knjizi The Freedom Model obrađuju temu ovisnosti o alkoholu, čiji se koncepti mogu itekako primijeniti na ostale ovisnosti.  Umjesto da naše ponašanje nazovemo ovisnošću (nešto što je izvan naše kontrole) bolje ga je definirati kao navike (koje su u potpunosti pod našom kontrolom). U jednom trenutku smo se zbog neke aktivnosti osjećali dobro, pa smo ju, ponavljajući ju, usvojili kao naviku. Naviku smo toliko puta ponovili da smo ju (mi i okolina) prozvali ovisnošću. Naša podsvijest usvojenu naviku povezuje s „nagradom“ bez obzira što smo u međuvremenu postali svjesni da nam ta navika ne donosi ništa osim problema. Kad počnemo prakticirati nove navike, one su, ispočetka, za nas teške, ali s vremenom se osjećamo bolje prakticirajući ih. U prirodi čovjeka je da radi ono zbog čega se bolje osjeća. Kako sve češće biramo bolji osjećaj novih navika, otpuštamo stare. Svijest o tome da želimo prakticirati bolje navike dodatno ih utvrđuje.

Da li ćemo pobrisati profile, napraviti mjesečni detox od digitalnog svijeta ili ćemo upravo zbog novootkrivenih vrijednosti pojačati online prisutnost – u potpunosti je pod našom kontrolom. Isto vrijedi za sve ostale ovisnosti. Pitanje je bilo, i ostaje, što nama daje vrijednost i što oplemenjuje naš život.

Brkanje vremena

S obzirom da naše potrebe nisu bile ispunjene u prošlosti kad su „trebale“ biti ispunjene, vraćat ćemo se u prošlost i pokušavat ćemo ih ispuniti iz sadašnjeg trenutka. To činimo zamjeranjem, bijesom, razgovorima koji bi trebali nešto „riješiti“ (svađama), ogovaranjem, manipuliranjem i žaljenjem i to, najčešće, u odnosima koji nemaju veze s našom prošlošću. Uspomene koje čuvamo rijetki su trenuci kad su naše potrebe bile zadovoljene. Obično se radi o stvarima koje smo imali kad smo bili sretni ili su bile iskaz nečije ljubavi i privrženosti. S druge strane živimo u vječnoj iluziji da će naše potrebe biti ispunjene u budućnosti. Ne pada nam na pamet da nećemo u budućnosti biti sretniji i ispunjeniji. Svaka Nova godina ispunjena je željama da bude bolja od stare. Očekujemo kako će nam život iscijeliti rane i nadoknaditi sve ono što nismo imali. Nikad nismo u sadašnjem trenutku i nikad ne prihvaćamo sadašnji trenutak jer u ovom trenutku potrebe nam nisu zadovoljene i ne osjećamo unutarnji mir. U budućnosti se nalazi savršeni trenutak u kojem se osjećamo cjelovito i voljeno.

Predmeti nagomilani u životnom prostoru vezani su ili uz ispunjenje potreba u prošlosti ili uz ispunjenje potreba u budućnosti.

Bacanje hipotetske budućnosti

„Moram se zdravije hraniti“, „Od ponedjeljka počinjem vježbati“, „Ovu zimu ću pisati“, „Od 1.5. prestajem pušiti“, „Od sutra ne jedem slatko“, „Moram više meditirati“.

Hipotetska budućnost nalazi se u našoj glavi, ali i u garderobi, kuhinji, spavaćoj sobi, dnevnom boravku, kupaoni, garaži…

To je, ne tako daleka, budućnost u kojoj smo sretni i bavimo se aktivnostima koje volimo. Pišemo, slikamo, zdravo se hranimo, družimo se, bavimo se sportom, šetamo psa. Pritom izgledamo odlično i nosimo tri broja manju odjeću a ispod majice nam se naziru trbušni mišići. Za malo dalju budućnost priredili smo u glavi vikendicu na moru, brod za pecanje, hobije, putovanja i Bucket listu.

„Sagradi i doći će“, poznata je rečenica iz filma „Polje snova“. Vjerujemo da, ako pripremimo sve stvari koje ćemo koristiti u budućnosti, da će se ona, magično, ostvariti. Ako kupimo pribor za slikanje, sigurno ćemo slikati. Ako kupimo opremu za vježbanje, sigurno ćemo vježbati. Ako kupimo bicikl, sigurno ćemo ga voziti. Onda krenemo, dan, dva, tri, ali nam se uskoro „život“ prepriječi na putu. Onaj „stvarni“, mučni život. Tako stvari, koje su trebale unijeti veselje i vrijednost u život, postaju manifestirani podsjetnik svega onoga što nismo uspjeli napraviti.

Odgađamo sve što bi nas veselilo i donijelo vrijednost u naš život jer smo opterećeni stotinama drugih aktivnosti koje nam nisu važne, ali su (možda) hitne. U knjizi 7 navika uspješnih ljudi Stephen R. Covey dijeli aktivnosti u četiri kvadranta po važnosti i hitnosti:

1. važno i hitno, 2. važno i ne-hitno, 3. nevažno i hitno, 4. nevažno i ne-hitno. Cilj je provoditi najviše vremena u drugom kvadrantu, baviti se aktivnostima koje nisu hitne, ali su važne. Naravno, nevažnim aktivnostima se uopće ne bi trebali baviti ili bi ih trebali spriječiti djelovanjem u drugom kvadrantu. Naslućujete, većinu vremena većina ljudi provodi u ostala tri kvadranta. Najviše u prvom i četvrtom. U prvom odgovaramo na mailove i jurimo na sastanke, a u četvrtom gledamo televiziju i premećemo se po kauču, „odmaramo se“. On također navodi važnost razumijevanja kruga utjecaja i kruga preokupacije – najviše se bavimo stvarima i situacijama nad kojima nemamo nikakav utjecaj i kontrolu (preokupacijama), a najmanje onime nad čime imamo kontrolu – nama samima i našim ponašanjem. Cilj je povećati krug utjecaja, kroz, na primjer, pozitivne aktivnosti u zajednici, a smanjiti utrošak energije na situacije nad kojima nemamo nikakvog utjecaja, što uključuje i ponašanje drugih ljudi.

Hitnost i privid važnosti svakodnevnih aktivnosti odvlače nam pažnju od onoga što nam je uistinu važno. S obzirom da ono što je nama važno uglavnom nije hitno, ostavljamo to za „kraj“. Surfanje po portalima i mrežama spadaju u kategoriju hitnog i nevažnog, i ne-hitnog i nevažnog. Naš utjecaj na svjetsku politiku jednak je nuli, ali ćemo potrošiti nekoliko sati lamentirajući o političkoj situaciji ili aktualnoj medijskoj svađi, hapšenju ili izjavama javnih osoba. Kad nam „život ovisi“ o izjavi princeze za britanske novine ili o tome koliko je posjetitelja bilo na koncertu u Areni, gubimo energiju potrebnu za djelovanje u  vlastitom životu. Moramo si popit tableticu za smirenje jer je netko poznati kupio nešto, što si mi nikad nećemo moći priuštiti. A onda ćemo si, umorni i iscrpljeni, popiti pivce za živce i „isključit“ se pred televizorom dok se ne onesvijestimo. Takav bi nam život trebao biti i poželjan, jer tako žive likovi serija i filmova uz koje se gromoglasno smijemo.

Bavljenje aktivnostima koje nisu hitne, ali su važne, zahtijeva vremena, a rezultati nisu odmah vidljivi. Prema Coveyu, jedna od najvažnijih aktivnosti drugog kvadranta je pisanje vlastite misije o životu, koja uključuje vlastite vrijednosti i načela, kao i slijeđenje tih istih načela i vrijednosti. Svejedno radi li se o stvaranju boljih veza ili kreativnom izražavanju ovakve aktivnosti imaju dugoročno pozitivan utjecaj na naš život.

Bavljenje budućnošću (i prošlošću) nevažno je i ne-hitno, i ujedno izvan našeg kruga utjecaja. Možda nama djeluje važno i hitno, ali nije, budućnost će doći žurili se mi ili ne. I to ne onakva kakvoj se nadamo. Izjave poput: „Moj život nije trebao ispasti ovako“ ili „Što mi se dogodilo?“ nisu nimalo neuobičajene.

Mogu samo potvrditi rezultate načina života u oblacima. Prvih četrdeset godina sam tražila sebe, a sljedećih deset sam pokušavala saznati što mi se dogodilo u prvih četrdeset. Iako sam vjerovala da „radim na sebi“, zaboravila sam uzeti u obzir život koji mi se odigravao ispred očiju. Poricala sam ograničenja koja sam imala u nadi da će budućnost donijeti razrješenje, a analizirala sam prošlost u nadi da će se magično popraviti ako samo budem dovoljno dugo o njoj razmišljala. Nisam radila s onime što imam, nego sam maštala o onome što nemam.

Stvari za hipotetsku budućnost uključuju, ali nisu ograničene na:

• Preuska odjeća koja čeka bolje dane
• Odjeća za „posebne prilike“ koja nije nošena više od pet godina ili nije nikad nošena
• Odjeća koja se nimalo ne uklapa u naš stil niti ju volimo nositi
• Odjeća koja žulja ili grebe, ali lijepo izgleda i činila nam se kao dobra prilika
• Obuća koju nosimo jednom godišnje tek toliko da ju „proluftamo“
• Obuća koju nikad nismo nosili, ali je predivna i odlično izgleda na polici
• Kuhinjski aparati, kao što su sokovnici i blenderi, koji su „zakopani“ na kuhinjskim policama i koje ćemo koristiti u budućnosti kad ćemo se zdravo hraniti, kao i posude za zelene sokove koje ćemo onda nositi na posao
• Posebni beštek, salvete i setovi tanjura za buduće zabave i goste
• Hrana kojoj je istekao rok dok smo se pripremali da ju uvrstimo u jelovnik
• Torbe i ruksaci koje ćemo koristiti za buduća putovanja i planinarenje
• Bilo kakav pribor ili sprave za: hobije kojima se nismo bavili godinama (slikanje, crtanje, pisanje, šivanje, gobleni, pletenje, obrada drveta, popravljanje…), sport i vježbanje koje ćemo uskoro uvrstiti u svakodnevicu, do-it-yourself alati za samostalni rad po kući koje ćemo koristiti kad se napokon primimo uređenja kuće ili okućnice, kuharice od bake koje planiramo proučiti već dvadeset godina
• Stvari „za svaki slučaj“: rezervni ručnici i posteljine, dvjesto majica „za po doma“, vijci i dijelovi aparata i namještaja iz prošlog stana koji će dobro doći, neiskorištene teke, prazni registratori, sve što smo dobili na poklon a već imamo
• Društvene igre za društvo koje ćemo imati u budućnosti
• Duplići: novčanici u raznim veličinama, remenje, satovi, torbice u svim veličinama, sedam sunčanih naočala, deset vrećica za dućan
• Knjige i časopisi koje ćemo pročitati kad nađemo vremena
• Jastuci za meditiranje i podloške za jogu koji će nam trebati kad se krenemo dizati u pet ujutro
• Većina stvari iz podruma ili s tavana
• Budući projekti i ideje pohranjene na tvrdom disku u obliku digitalnih knjiga i isječaka…

Od svih stvari za hipotetsku budućnost najteže sam se odvojila od hipotetskih hobija kojima sam se htjela baviti i pribora kojeg sam kroz život selila iz stana u stan. Daleko najteže mi je bilo priznati samoj sebi da se tim hobijima nikad neću baviti. Ne zato što neću imati vremena, nego zato što me, zapravo, ne privlače. Vizija „savršenog“ stana u mojoj glavi uključivala je biblioteku i atelje. I, da, imala sam police natrpane knjigama od poda do stropa i da, imala sam hrpu pribora za slikanje i crtanje. No, požutjele knjige i blokovi za crtanje pričali su drugačiju priču od moje. Ne kažem da se neću nekad baviti tim hobijima, ali dokle god ne primim olovku u ruke i nešto ne nacrtam, neću ni pomišljati na to.

Često sam mijenjala interese i područja rada, zbog čega sam se jako kritizirala. Željela sam se „skrasiti“ i „biti stručnjak“ u svom polju. Divila sam se ljudima koji mogu godinama, pa čak i desetljećima, ostajati u jednom području. Divila sam se i ljudima koji danima mogu sjediti nad jednom slikom ili ilustracijom. Ja sam željela biti ti ljudi. A ne ja. Ja koja mijenjam interese kao gaće i ja koja se dižem svakih pet minuta od stola. Činjenica da sam „gutala“ filozofiju i psihologiju mi nije značila ništa. Kao ni činjenica da sam stalno nešto švrljala i pisala. Nisam ni trepnula dok sam učila raditi s tehnologijom i programima. Ali to je sve, za mene, bilo „bezveze“ i za „usput“ dok tražim pravu aktivnost.

Talenti koje imamo su nam toliko prirodni da ni ne primjećujemo da ih koristimo niti primjećujemo da ih drugi nemaju. Toliko su nam „normalni“ da ih smatramo nevažnima i dosadnima. Jedini način na koji ih možemo primijetiti je da slijedimo interese, a ne da ih odbacujemo jer nisu „konzistentni“ ili se „ne isplate“. Umjesto da slijedimo interese i aktivnosti koje nam prirodno dolaze, gledamo okolo što je „uspješno“ i „priznato“ i tugujemo jer mi to ne možemo postići (iako duboko u sebi znamo da to ni ne želimo). Nikad nas neće interesirati nešto za što nemamo talent. I nikad nećemo razviti talent za nešto što nas ne interesira.

Mi ne percipiramo naše svakodnevne aktivnosti i ne vidimo čemu dajemo prioritet, dok to ne osvijestimo. Sadašnji trenutak ne laže. I nije u mašti. Sadašnji trenutak govori tko smo i što radimo. Bez obzira koliko nam je neka ideja privlačna, pitanje, koje si moramo postaviti, je: „Želim li ja to stvarno raditi?“.

Ako nešto ne radim sada, znači da to, zapravo, ne želim raditi (a mislim da bi trebala) ili mislim da je to nevažno. Na meni je da odredim koja je od tih dviju opcija istinita, i odlučim se što ću s tim učiniti – sada. Ili će mi to postati važno ili ću to odbaciti zauvijek. Na taj način ću se riješiti hipotetske budućnosti.

The Minimalists, koji već dugi niz godina pomažu ljudima da se riješe viška stvari, imaju tezu, koju ja samo mogu potvrditi, da nitko nije požalio što se riješio neke stvari. Njihova teza glasi 20-20-20. To znači da ako nam nešto zatreba, a što smo možda bacili, možemo nabaviti u roku 20 minuta, u krugu od 20 kilometara, za manje od 20 dolara. Zvuči kao da ćemo svakih pet minuta trčati u dućan po nešto što smo bacili, međutim, u godinama otkako su se „minimalizirali“ Minimalisti su svega dva ili tri puta morali iskoristiti to pravilo.

Nećemo sigurno baciti nešto što je samo po sebi uistinu vrijedno niti nešto što je nama vrijedno. Bacit ćemo bezvezarije koje smo nagomilali zbog ideja o savršenoj budućnosti i koje nam vrlo vjerojatno nikada neće zatrebati.

Kad sam se riješila hipotetske budućnosti izvadila sam sokovnik, koji je stajao ispod sudopera i kojeg sam koristila jednom u šest mjeseci, i stavila ga na „najbolju“ policu, pored blendera i sjeckalice. Odonda sve aparate koristim svaki dan. Izgleda da sam uistinu vidjela vrijednost u svježim sokovima. Ako mi ikad zatreba olovka i blok za crtanje, pravilo 20-20-20 će to, zasigurno, lako riješiti.

Otpuštanje želje za boljom prošlošću

Srđan Roje u predavanju o definicijama nas potiče na redefiniranje uobičajenih pojmova. Na primjer, redefinicija pojma uspjeh mogla bi biti „Uspjeh je kad radimo ono što volimo“. A definicija zamjeranja mogla bi glasiti „Želja za boljom prošlošću“.

Kad razmišljamo o prošlosti prisjećamo se ili lijepih trenutaka iz prošlosti ili zamjeramo ljudima, sebi i životu jer prošlost nije bila onakva kakvu smo ju priželjkivali. Zamjeramo roditeljima zbog naših neispunjenih potreba, ljutimo se na sebe jer nismo postupili drugačije i ljutimo se na prijatelje i partnere koji su nas iznevjerili. Covey u knjizi 7 navika uspješnih ljudi svrstava ruminiranje o prošlosti u četvrti kvadrant i u krug preokupacija. Prošlost je prošla i više ništa ne možemo učiniti da ju promijenimo, a ujedno se nalazi u kategoriji nevažnog i ne-hitnog.

Držati se za prošlost još je gore od razmišljanja o hipotetskoj budućnosti, jer u hipotetskoj budućnosti još uvijek možemo, hipotetski, nešto učiniti.

Velike se polemike vode među minimalistima o bacanju uspomena i načinima nošenja s prošlošću. Uspomene su nam jedinstvene i imaju sentimentalnu vrijednost, koja nam je neprocjenjiva. Prošlost nas čini „onime što smo danas“. Među uspomenama nalaze se podsjetnici na prve ljubavi, pokloni, pisma, razglednice, spomenari, dnevnici, prvi CD/VHS, fotografije, stari ključevi, privjesci, suveniri, predmeti koje smo donijeli iz raznih hotela ili sa zabava – ako bismo redefinirali uspomene, mogli bismo reći da su to „Dokazi da smo živjeli“.

Mi ne pregledavamo svaki dan kutiju s uspomenama i rijetko vadimo stare fotografije. Te nam stvari služe isključivo kao dokazi. Potrebu da ih izvadimo dobivamo kad upoznamo nekog novog i želimo ga/ju uključiti u naš život. Onda vadimo dokaze o privrženosti drugih ljudi prema nama i pokazujemo svoju posebnost i jedinstvenost.

Uspomene nisu samo sentimentalni ostaci našeg postojanja spremljeni u kutijama, one su i u svakodnevnim predmetima. Šalice koje smo dobili na poklon, pribor za hobije kojima smo se bavili, školske knjige i eseji, rječnici i enciklopedije, sportski rekviziti za tenis kojeg smo igrali s petnaest godina i kad nas je trener pohvalio, knjige koje smo „gutali“ u literarnoj fazi, buntovnička odjeća koju smo nosili u srednjoj školi, suveniri iz gradova koje smo posjetili, smiješni tregeri ili kravate koje smo nosili onaj dan kad smo se s ekipom napili, kapa koju smo nosili one zime kad smo upoznali družicu, termosica koju nam je poklonila mama, vesta koju nam je poklonila prijateljica za dvadeseti rođendan…

Neupitno je da ti predmeti imaju važnost u našem životu. Pitanje je, da li imaju vrijednost u našem sadašnjem životu? Oni su nepobitni dokaz da smo postojali i da smo nekome nešto značili. Oni su trenuci zaustavljeni u vremenu koje prolazi i koje nam izmiče iz ruku. Odbaciti ih značilo bi izbrisati nas „s mape“ i naći se u lebdećem položaju u vakuumskom prostoru. Pa ipak…

Svatko od nas je imao i pomalo problematičnu prošlost. Potrebe nisu bile ispunjene, bilo je suza i plača, morali smo se opraštati od ljudi i mjesta za koja smo se vezali, bili smo izdani, ostavljeni, doživjeli smo nepravdu. Uspomenama pokušavamo pokrpati rupe i popraviti prošlost.

Bogato radno i životno iskustvo, život u inozemstvu, putovanja, neobični predmeti i suveniri činili su okosnicu moje pozitivne prošlosti. Sadašnji „bljakasti“ život uronjen u rutinu rada i spavanja činio se kao bijedan rezultat bogate prošlosti. Svakodnevno preživljavanje i zarađivanje bilo je neusporedivo jadnije u usporedbi sa slobodnim duhom kojeg sam jahala za vrijeme fakulteta. Željela sam nazad. U mladost, slobodu, zaljubljivanje, neopterećenost. Željela sam ponovno biti važna, posebna. Ali, svako vraćanje u prošlost neminovno me podsjećalo i na teške trenutke kad sam se borila s napuštenošću i strahom.

Nakon mjeseci mrcvarenja učinila sam ono što Minimalisti preporučaju – uslikala sam sve uspomene i bacila ih. Slike s uspomenama češće pregledavam nego što sam otvarala kutiju, a osjećaj mi je pritom isti. Kao da bih ikada mogla zaboraviti trenutke slobode, veselja i mladosti. Kao da bih ikada mogla zaboraviti koliko mi moje prijateljice znače, kao da bih ikada mogla zaboraviti prvu ljubav, prvu vožnju automobilom ili prvu teretanu u koju sam se učlanila.

Kad pobacamo dokaze o postojanju ponovno se susrećemo s prazninom i prolaznošću. Ako smo samo materija, ostajemo ovdje zarobljeni s našim stvarima zauvijek. Ako smo duh koji nastavlja živjeti poslije smrti, naša sjećanja otići će s nama. U oba slučaja nijedan predmet ne možemo ponijeti sa sobom. Mislim da mi je svijest o tome bila presudna za opraštanje od predmeta opterećenih duhom prošlosti.

Predmeti koje nisam mogla baciti su vrijedni predmeti, kao što su prstenje i zlatni lančići, a nikako, baš nikako se nisam mogla odvojiti od svog prvog laptopa i prve video-kamere. Jednostavno nisam mogla, veza je prejaka, previše je simbolike i preveliku su vrijednost imali u mojoj prošlosti. Ali, s obzirom da su jedini preostali, mogu biti na vidljivom mjestu i donositi vrijednost u moj život – danas.

Možda nam ne trebaju dokazi da smo živjeli, možda nam trebaju svjedoci. Ljudi koji nas okružuju i s kojima se povezujemo, i s kojima stvaramo zajednička iskustva. „Volite ljude, koristite se stvarima, a ne obrnuto.“

Svakodnevni papirići

Telefonski broj majstora kojeg mi je preporučio susjed i koji će mi dobro doći, posjetnice, loyalty kartice desetaka dućana, letci s reklamama za dostavu hrane, obrasci za glomazni otpad, upute u slučaju katastrofe, upute za čišćenje aparata od kamenca, naljepnice za popuste u dućanima, termini za doktore, računi, obavijesti, ambalaža od vrećica za usisavač ili kutije za patronu kao podsjetnik za slijedeću kupovinu, upute za pripremu čaja, zapisi i ideje, skice, podaci o bojleru, flyeri sa sajma knjiga, radno vrijeme dućana na godišnjem odmoru, lista filmova za pogledati…

Količina informacija koje svakodnevno prerađujemo nepregledna je. Papirići, Post-it-i, podsjetnici, letci, ispisane liste i tablice – gomilaju se na hrpi s računima i poštom. Kad sjednemo obraditi hrpu nepovezanih i nabacanih informacija ne znamo od kud početi ni gdje ih pohraniti. Znamo gdje ćemo pospremiti plaćene račune i zdravstvenu dokumentaciju, ali što s ostalih milijardu informacija?

Blagoslovljeni bili mobitel s kamerom i online servisi za pohranu podataka.

Razvrstavajući nepreglednu džunglu digitalnih informacija odlučila sam odvojiti podatke koji su mi važni od onih koji i nisu tako važni, ali mi ponekad trebaju. Online servisi za pohranu podataka nude dovoljno veliku količinu besplatnog prostora na koji sam pohranila podatke koji mi trebaju, ali nisu tako važni. Ti podaci su pohranjeni samo online i ako se nešto neočekivano dogodi neću plakati ako ih izgubim. Ne zauzimaju mi prostor na tvrdom disku i ne stvaraju mi nered među podacima koji su mi važni. Poslovni podaci spremljeni su i na tvrdi disk i na posebno cloud mjesto koje je sigurnije i ima sigurnosnu kopiju.

Ne toliko važni podaci dostupni su mi uvijek putem aplikacije na mobitelu i oslobodili su me papirića zauvijek. Bilo da sam zapisala podatak ručno i uslikala ga, pronašla ga na Internetu ili primila putem poruke – brzo i jednostavno ga pohranjujem i uvijek ga lagano pronalazim.

Podijelila sam podatke u slijedeće mape:

• Ambalaža – uključuje slike ambalaža koje mi trebaju za nadopunjavanje zaliha, a koje rijetko koristim (npr. tip vrećica za usisavač, tip patrone za pisač…), tu su i slike proizvoda koje planiram nabaviti s cijenama iz raznih trgovina, kao i slike ambalaža vrste mačje hrane za susjedinu mačku u slučaju da ju moram pričuvati, ambalaža dodataka prehrani, bar kodovi i slike proizvoda koje sam trebala i možda ponovno zatrebaju, slike ambalaža proizvoda koje kupujem za prijateljice…
• Zapisi – ovdje pohranjujem slike raznoraznih zapisa kao što su liste, skice ili analize uglavnom osobne prirode i samo za moje oči
• Kartice – sve moguće i nemoguće loyalty i ostale kartice – npr. zdravstvena kartica od muža ako moram nešto za njega pokupiti ili kartice od dućana koje često posjećujem
• Računi – ova mapa spremljena je i lokalno na disku a sadrži slike računa, upute i garantne listove predmeta koji su pod garancijom
• Dokumenti – ovdje ima svega, od slika prometnih dozvola, uputa za korištenje (kako se pere filtar ili čisti kamenac uređaja), do bankovnih računa na koje ponekad moram nešto uplatiti i dokaza o uplatama, slike obavijesti po bolnicama (radna vremena ili upute)…
• Literatura – ovdje se nalaze gotovo sve digitalne knjige koje imam a tu pohranjujem i članke i dokumente sa zanimljivim informacijama na koje naiđem surfajući Internetom
• Recepti – recepti na koje naiđem surfajući, slike recepata na koje naiđem u časopisima, zapisani recepti koji mi povremeno zatrebaju
• Vizitke i kontakti – ovdje su slike svih posjetnica i flyera koje sam ikad primila kao i brojevi telefona ili e-mail adrese majstora, mehaničara, vodoinstalatera, bankara, doktora, taksista, apoteka…
• Box – ovdje spremam podatke koji su privremeni i koje ću zasigurno uskoro obrisati – obično vezano uz posao ili nešto što moram prenijeti s mobitela u računalo ili obrnuto

Na ovaj način sve su mi informacije svugdje dostupne, a upravo te informacije najčešće trebam kad nisam kod kuće. Bilo da sam u dućanu i trebam loyalty karticu ili mi baš zatreba prometna dozvola ili ambalaža patrone za pisač jer sam ugledala akciju.

Zalihe

I? Kako vam ide sa zalihama poslije pandemije? Ruksak za hitne slučajeve je ažuriran? Baterije u svjetiljci su pune? Tank je pun goriva? Ima dosta konzervi graha?

Posljednje dvije konzerve tune premećem po polici. Tko zna jesu li još jestive. Teoretski bi trebale biti, ali iskustvo u protekle tri godine mi govori da iako piše na namirnici da nije istekao rok, isti ne garantira ispravnost. Bilo je tu pljesnivog graha, ukiseljenih maslina, čudnih mirisa, užegnutog ulja. Kao onaj dječak iz filma AI netko (nešto) će gledati moje konzerve dugo nakon što svijet propadne.

U doba apokalipse količina stvari „za svaki slučaj“ eksponencijalno raste. Kad putujemo na odmor jednaka količina stvari nam treba za 3 kao i za 10 dana. Kad putujemo u nepoznato ista količina stvari nam treba za 3 kao i za 3.333 dana.

Ako ste ikada gledali emisije o „preperima“ možda ste primijetili da su oni usko specijalizirani. Jedni se pripremaju za nuklearni rat, pa su mjerač radijacije i izvor čistog zraka od krucijalne važnosti. No, stvari se mijenjaju kad se „prepaju“ za solarnu baklju, meteor, propast bankarskog sustava ili erupciju supervulkana. Opet je drugačije ako dođe do epidemije ili ako naglo dođe ledeno doba i nađemo se u oku superoluje. Čak i oni razumiju da se mora zažmiriti na jedno oko i da nije moguće osigurati sve za sve moguće scenarije. Izbezumljeno šarafe metalne ploče po zidovima iako i sami znaju da to nije dobra stvar ako te zatrpa, recimo, lava. No, sigurnost ne pita razum.

Život je kombiniranje stotina tisuća varijabli bez mogućnosti da se na njih utječe. Naš sigurnosni sustav radi u turbo modu u svakom trenutku svakog dana, a naš um nas pokušava na sve upozoriti. Baca slike o mogućim nesrećama naših najbližih, srce nam podrhtava pri najmanjem trzaju ili nepoznatom zvuku (susjedu padne čekić na pod), objašnjava nam da iako je sada toplo u svakom trenutku može zahladiti, u pozadini se prisjeća vijesti o poskupljenju ili nestašici plina, izbacuje slike punih bolnica, ili, one koje nama najviše zaokupljaju pažnju, umiranja ljudi uslijed ratova, bombardiranja, potresa, poplava. Mediji nas futraju slikama užasa i horora koji se dešava po svijetu, predviđanjima stručnjaka o trećem svjetskom ratu, topljenja polova, nestašice hrane – sve mi to konzumiramo jednako kao i reklame između tih objava.

Nakon žestoke borbe između panike, konzumerizma, zdrave pameti i straha, sjela sam sama sa sobom, zatvorila oči i izvrtjela scenarij evakuacije iz stana u hitnom slučaju. Imala sam dovoljno prilike doživjeti uživo ili vidjeti na televiziji kako to izgleda kad krene kaos. Čak sam izvukla ruksak i počela stavljati stvari. Stavila sam dvije veste i čarape i ruksak je bio pun. Izvadila sam te dvije veste i čarape i spremila ruksak. To je bilo to od „prepanja“.

Stvari „za svaki slučaj“

Ako želite čuvati i gomilati stvari za svaki slučaj, onda čuvate po jednu stvar za svaki slučaj. Onda morate imati za svaki slučaj barem jednu stvar. Onda morate uzeti debelu tekicu i enciklopediju, sjesti i nabrojati slučajeve u kojima bi vam mogla zatrebati neka stvar, bilo koja stvar, a koja vam sada ne treba, i pripremiti se za taj slučaj. Primjer bi bila haljina koju ste imali na svadbi 1992., a žao vam je baciti za „svaki“ slučaj. Ovdje to znači da ju čuvate za svaki slučaj svadbe iz 1992. Kad ste bili tih dimenzija, kada ste ju tako skupo platili, i kad vam se tako jako svidjela.

U ovakvim situacijama čak ni ne razmišljamo o slučajevima katastrofe, nego banalnim situacijama. Čuvamo stare bluze, stolnjake, posteljine i istrošene ručnike za nevidljive goste koji nam stalno dolaze, kutijice, vrećice, bižuteriju, stolce za vrt koji nemamo, tajice za teretanu iz ’64., trakice, špage. Još bolje i produktivnije je čuvati za svaki slučaj stvari koje s vremenom gube vrijednost – kao što su sprejevi, baterije, boje (razne), selotejp, remeni (elastični), i slično.

Ako baš morate čuvati stvari za svaki slučaj, onda čuvajte stvari za svaki slučaj. Pritom mislim na jednu stvar koja se može koristiti u (gotovo) svakom slučaju. Zato kod kuće imamo škare, švicarski nož, iglu za šivanje, mobitel, i slično. Ako možete nabrojati barem 10 situacija u kojima bi vam neki predmet mogao zatrebati, i zatrebao vam je unazad mjesec-dva, onda nađite mjesto za njega i čuvajte ga.

(Bez) stvari u slučaju katastrofe

Minimalistička filozofija kaže da štogod da se desi, mi imamo resurse reagirati na tu situaciju. I tu se ne radi o slijepom prepuštanju i namjernom izlaganju opasnosti. Ako krećemo na put po 40°C onda ne uzeti vodu znači biti glup, a ne imati povjerenje. Čak i ako ne uzmemo vode, velika je vjerojatnost da ćemo po putu naići na benzinsku pumpu ili će nam netko dati vode, ako dođe do toga da puzimo po asfaltu.

Za slučaj katastrofe se, na žalost, ne možemo pripremiti. Čak i ako imamo bunker, možda ćemo u tom trenutku biti na drugom kraju zemlje. Ako imamo doma spreman ruksak, možda ćemo baš tada biti kod susjeda na kavi. Svatko od nas, ako živi nekim prosječnim životom, u kući ima zaliha hrane za barem nekoliko dana i robe za nekoliko godina. Svaka katastrofa koja traje dulje od 3-4 dana je ona vrsta katastrofe koja zahtjeva pokretanje dodatnih resursa koje nikako ranije ne možemo ni pripremiti ni mobilizirati. A ti resursi dolaze u obliku ljudi. A ne stvari.

No, to ne znači da ne smijemo imati više od jedne tube paste za zube ili jedne role toaletnog papira. Jedno su zalihe, a drugo je potrošna roba. Ako si želimo olakšati život i osloboditi vrijeme za bavljenje smislenijim aktivnostima, sigurno nećemo po svaku rolu papira trčati u dućan niti ćemo svaka dva dana prati majice jer ih imamo dvije.

Kako se riješiti stvari

„One man’s junk is another man’s treasure“ – ono što je nekome smeće, drugome može biti blago. Poklanjati potrganu plastičnu kanticu nema smisla, ali puno je ljudi koji si ne mogu priuštiti najosnovnije stvari, koje mi uzimamo zdravo za gotovo.

U razvijenijim, ili osvještenijim, zemljama Zapada postoje opcije poklanjanja stvari u dobrotvorne svrhe. U Hrvatskoj se stvari u dobrotvorne svrhe prikupljaju najčešće u slučaju katastrofa. Pritom čak nije moguće pokloniti bilo što, nego određene predmete i određenu hranu.

Nevjerojatno je da „second hand shop-ovi“ u Hrvatskoj ne primaju robu iz Hrvatske, nego ju uvoze. Postoje pojedine akcije ili udruge koje se bave prikupljanjem odjeće, ali ako se želimo riješiti većih količina robe, na žalost, možda ćemo ju morati baciti.

Premještanje stvari u podrum roditelja ili u iznajmljeno skladište najgora je opcija. Ili jesmo ili nismo spremni otpustiti. Niti smo ih poklonili niti smo ih počeli koristiti. Zadržali smo svoje smeće i preselili ga u tuđi prostor.

Srećom, na reciklažnim dvorištima potrebiti ljudi pronalaze stvari koje im trebaju, pa bi bilo dobro svu robu prije bacanja oprati i lijepo složiti. Čitavi i iskoristivi predmeti mogu se odložiti na vidljiva mjesta na dvorištu i brzo će biti pronađeni. Ostavljanje obuće ili aparata na pragu kuće znak je da ih želimo pokloniti. Možda nemamo organizirani sustav zbrinjavanja potrebitih, ali su potrebiti svuda oko nas i možemo naći načina da dođemo do njih.

Staretinarnice i antikviteti također ne preuzimaju sve i svašta, ali vrijedne i uščuvane knjige i antikviteti uvijek će naći svojeg vlasnika. Objave na društvenim mrežama, u oglasnicima ili mail kolegama na poslu i poznanicima dobre su opcije.

Ono što je gotovo sigurno je da ćete osjećati grižnju savjesti kad bacate stvari. Naročito one koje „se ne bacaju“. Zapamtite taj osjećaj. Sjetite se koliko ste naporno radili da si to priuštite i sada stojite na smetlištu i tu stvar bacate. Zamislite koliko je resursa potrošeno za tu stvar koja sada vama više ništa ne znači. Naročito osjetite koliko ste se vezali za neku nebitnu stvar s kojom sad na smetlištu pregovarate. Zapamtite dobro, jer će vam pomoći da ostanete minimalist.