Bila je to jedna najobičnija subota u proljeće 2018. godine. Otvorila sam oči nakon napornog radnog tjedna i ugledala zrake Sunca kako se probijaju kroz naslage prašine na prozoru. Otkotrljala sam se na bok i podigla u sjedeći položaj. Osjetila sam ogromnu težinu. Onu vrstu težine koja umrtvljuje tijelo, čini noge i ruke olovnima i opterećuje disanje. Nikad nisam osjećala veliki polet kod ustajanja, ali ovaj put je bilo posebno teško stati na noge.
Vikend je, a ja dobro znam što to znači. Nadoknaditi sve što se za vrijeme radnog tjedna ne stigne. A to je, otprilike, sve. Počistiti stan, otići u nabavku u najveću gužvu, oprati kupaonu, platiti račune… No, ovaj vikend je bio još teži od ostalih – vrijeme je za proljetno čišćenje. Prošli su me žmarci, oblio hladan znoj i uzdahnula sam kao da me čeka zelena milja. Jedva sam se ustala i zakoračila u dnevni boravak.
Zamazano suđe od jučerašnje večere sljubilo se sa sudoperom, prašina je neopterećeno lebdjela u zraku, osjećao se neugodan miris kuhanja, spavanja, psa koji je već čekao svoju jutarnju šetnju, zamazanog veša i dekica, ustajalog namještaja i požutjelih knjiga. Gdjegod sam pogledala vidjela sam zadatak. S gnušanjem sam okretala glavu. Paučina koja visi sa stropa i nestaje u listovima poslaganih biljaka, pseće dlake koje plešu valcer po podu, mucice zalijepljene za kuhinjski pod i pomiješane s uljem koje je špricalo sa šampinjona, prepune kante za smeće, razbacane šalice kave, police pretrpane kanticama i ostacima, hrpe lonaca naslagane po ormarima, stolovi zatrpani bilježnicama, knjigama, maramicama, usmrđen kauč prepun jastučića…a još nisam došla ni do kupaone.
Cijeli život sam smatrala da sam uredna i organizirana osoba. Moje knjige su bile posložene po temama, moji papiri su bili razvrstani u registratore, redovito sam prala veš, redovito preslagivala ormar, redovito čistila kupaonu, redovito bacala i razvrstavala smeće, redovito zalijevala biljke, promptno popravljala sve što je bilo potrgano. Sve bilježim, imam sistem. Kako se onda svaka tri mjeseca izrodi ovakav kaos? Zašto je sve tako… tako otužno? Zašto sam ja tako tužna?
Ramena su mi se sve više skupljala, sve pliće sam disala. Provjera stanja u sobi s ormarima. Potrebno je skinuti kutije s ormara i izvaditi ljetnu odjeću i obuću, oprati svu zimsku robu, oprati sav preko tjedna sakupljeni veš i ručnike, oprati zimsku obuću i pospremiti u kutije. Odnijeti kapute na kemijsko čišćenje. Izvjetriti ormare. Presložiti papire i registratore i nadoknaditi svu papirologiju. Presaditi biljke koje su preživjele. Oprati prozore, podove, kuhinjsku napu, frižider, izvaditi sve lonce i oprati police, maknuti sve knjige i prebrisati regale. Uzdahnula sam preopterećeno i slegla ramenima. Čeka me ozbiljan posao. „Kad bih samo mogla doći do toga da u jednom danu napravim proljetno čišćenje“, rodila se ideja u mojoj glavi.
Tog dana nešto je u meni puklo. Pred očima mi je bila scena kako apsolutno sve bacam kroz prozor i odlazim u novi život. Suzdržavala sam se da ne prođem kroz vrata i nestanem u nepoznatom smjeru. „Nije ni vrata za sobom zatvorila“, bio bi natpis u novinama. Ono kad se išetaš iz svog života koji je postao nepodnošljiv.
I nemojte misliti da imam posebno veliki stan ili da imam posebnu količinu novaca na raspolaganju. Ne, to nije moja minimalistička priča. Ja nisam jedan od onih minimalista koji stvore bogat materijalni život i onda osjete prazninu. Ne, ja nisam jedna od njih. Ja nisam posebno uspješna niti imam puno kvadrata. Moja minimalistička priča počinje iz sasvim drugih razloga. Moja priča počinje s ispraznošću, ne završava s njom. I pritom ne mislim da je bilo koja od priča lakša ili teža.
Ne mogu reći ni da nemam novaca i materijalnih dobara. Moja obitelj je bila dobrostojeća, možda malo previše dobrostojeća. Ali to se nije odražavalo na kvalitetu života. Sav novac se nemilice usipavao u beton i podno grijanje, a poštapalica je bila „Sad radimo i štedimo kako bi imali u budućnosti“. Uvijek se spominjala ta neka hipotetska budućnost u kojoj mi uživamo plodove teškog rada i odricanja. Naporno se radilo, zahtijevalo se najbolje, ništa nije bilo dovoljno dobro ako nije bilo vrhunsko, sve ispod iznadprosječnog nije bilo prihvatljivo. Dok se ulijevao beton u terasu i dok su se postavljale armirane žice za nadogradnju kuće, vrijeme je prošlo. Svi smo se raselili, uključujući obadva brata i mene, roditelji su se rastali, izgubili se svatko u svojim vrijednostima i otišli svatko svojim putem. U nekoj toj hipotetskoj budućnosti još uvijek žive, valjda, naši hipotetski odnosi.
Još dok je hipotetska budućnost bila aktualna u našim životima, 1995. godine, s 19 godina, otišla sam na studij u inozemstvo i počela se sama brinuti za sebe. Iako sam imala novčanu podršku do kraja fakulteta, s prvim poslom kojeg sam našla, ona je bila ukinuta. Borba je počela, a da nisam ni znala da sam u ringu. Dvanaest godina sam živjela kao stranac i borila se s predrasudama i papirologijom, da bi se na kraju razboljela. Vratila sam se u Hrvatsku iscrpljena i razočarana. Također nisam znala, ali sam i to retrospektivno saznala, da ću svoj život provesti brinući se sama za sebe bez obiteljske podrške. Svakodnevni odlasci na posao, plaćanje računa, čišćenje, kuhanje, spremanje, briga oko auta, servisi, gorivo, zvanje majstora, prepucavanje sa susjedima, putovanja, službeni dopisi, krediti, doktori, porezna rješenja, selidbe – sve je bilo na mojim plećima.
Već i prije odlaska u inozemstvo, bila sam vrlo samostalna. Sama sam učila, sama sam pisala zadaće, sama si radila gablece. Nisam bila zanemarena, jednostavno je sve drugo bilo važnije. Tata je imao važan posao, mama je bila zaokupljena, trebalo je non-stop nešto raditi po kući. Vikendom nas je tata budio u sedam ujutro jer se palila bušilica, rezalo se drvo. „Spavat ćete kad umrete“ govorio je. Trebalo je napraviti sjenicu za hipotetske goste, popraviti garažna vrata, iskopati u vrtu mjesto za fontanu. Uvijek se osjetila hitnost u zraku i nikad nije bilo vremena za bavljenje odnosima, zabavu, priču, šetnju, razgovor.
Ta hitnost se prelila i u moj osobni život, iako toga nisam bila sasvim svjesna sve do onog znamenitog dana 2018. godine kad sam se probudila zatrpana. Ja nisam bila zatrpana samo stvarima, bila sam zatrpana važnošću, hitnošću i idejama. Umjesto u beton ja sam ulagala u knjige. Nisam imala sjenicu, ali sam imala ručnike i posteljine za hipotetske goste. Smatrala sam kako je posao najvažnija stvar na svijetu, iako mi nije donosio ni najmanje veselja, a još manje važnosti. U potrazi za odgovorima, na pitanja za koja nisam ni znala kako glase, prošla sam desetke tečajeva i škola i promijenila sam desetke poslova. Svaki taj pothvat unio je još više ideja, pitanja, važnosti i popratne robe u moj život. Što knjiga, što pribora, teka, zabilješki, kontakata, obaveza, tema, isječaka, e-mailova, skripti, kuharica. S obzirom da sam redovito kuhala i pazila na prehranu i za to je trebalo potrepština… lonaca, kantica, kuhinjskog pribora, aparata i dodataka. Sve je bilo prekriveno dozom hitnosti, osjećajem obaveze, odricanja, zadataka. Moj život je bio zadatak kojeg je trebalo izvršiti, a ja u tome nisam bila uspješna. Kad bi se pokušala opustiti, osjećala sam pritisak.
Kad sam se taj dan probudila zatrpana hitnošću izvršenja proljetnog čišćenja, za kojeg sam znala da će trajati danima, za kojeg sam se pripremala, za kojeg sam uzela godišnji odmor – duboko u sebi sam osjetila da je preslagivanju zimsko-ljetne odjeće došao kraj. Došao je kraj i požutjelim knjigama, došao je kraj i loncima i poklopcima, došao je kraj idejama o mom životu, došao je kraj nezavršenim projektima, došao je kraj gomilama kutija i kantica. Došao je kraj penjanju po lojtrama, preslagivanju, arhiviranju, organiziranju, obavljanju, zahtjevima, idejama. Došao je kraj osiguravanju hipotetske budućnosti. Došao je kraj odgađanju života.
Prva runda
Kad sam krenula s mega-projektom raskrčivanja pojam „minimalizam“ još nije bio u mom vokabularu. Znala sam samo što želim postići i probijala sam se najbolje što sam znala.
Ne znajući s kim ulazim u ring, arogantno sam se poveselila prvim rezultatima. Prva runda je uvijek jednostavna i katarzična. To se materija poigrava svojim duhovnim protivnikom koji nema pojma kako materija funkcionira. Ne zna njezinu težinu, tromost, energiju, zavodljivost i ljepotu. Ne zna za psihološke trikove, jarke boje na koje se lovi kao bumbar, za unutarnje strahove i nesigurnost, za svoje navezanosti na status, ideje i uvjerenja. Ne zna da ga ona posjeduje.
U prvih tjedan dana bjesomučnog bacanja često sam odlazila na reciklažno dvorište, što mi je davalo dojam da napredujem. Prva runda se sastoji od podrapanih majica, gaća i čarapa, potrganih kantica, napola izgorenih svijeća, probušenih vrećica, praznih ambalaža, namirnica s isteklim rokom, ispražnjenih ili sasušenih kemijskih olovaka, raznih čepova, plastičnih boca, krema koje su se usmrdile, potrošenih krpica, peraljaka i spužvica. Ubacila sam još majice i hlače, koje sam vukla od faksa, odletjele su i pokoje zimske cipele, veste koje nisam nosila godinama, ali i poneki rekviziti za odbačene hobije, kao što su šivanje i pletenje. Bilo je tu i starih ručnika i deka. Čak sam i ladice prekopala i borila se s privjescima, pismima, razglednicama, poklonima, lančićima, keficama, gumicama, žaruljama, baterijama. Satima sam meditirala nad kutijama s odjećom, premetala na jednu, pa na drugu hrpu, isprobavala. Usput se neprekidno vrtjela mašina za veš, prozori su počeli propuštati svjetlost, lavabo u kupaoni se glancao. Iz dana u dan, iz sata u sat, bacala sam stvari za koje nisam znala ni da ih imam. Nakon deset dana prašina je bila obrisana, pod posisan, umjesto četiri kutije na ormaru stajale su dvije. Ljetna roba bila je posložena, košulje ispeglane, cipele zamijenjene. Uspjeh se vijorio zrakom, a ja sam stajala na postolju s pobjedničkom krpom u ruci.
Godišnji je prošao i vratila sam se na posao. U danima koji su uslijedili sumnjičavo sam promatrala stan. Iako je sve bilo urednije i čišće, činilo mi se kao da uopće nema razlike. I dalje je kuhinja bila zatrpana do zadnjeg centimetra, i dalje je bilo kutija posvuda, i dalje je bilo žutih knjiga, i dalje sam premetala dekice i biljke po podu, a nakon svega nekoliko dana prašine je bilo posvuda. Osjetila sam prve znakove poraza. Iscrpljenost, ispraznost, bezvoljnost, težinu…i ispucan godišnji koji mi je, činilo se, tek sad bio potreban.
Povremeno sam pročešljala kutije ili otvorila ladice i ugledala još koju sitnicu koja se mogla baciti. Više sam obraćala pažnju na nepotrebne stvari i odmjeravala važnost pojedinih predmeta. U dućanu sam malo više obraćala pažnju na to što kupujem. Oslobađala sam policu za policom, premještala, promatrala. Čak sam se odvažila baciti i pokloniti pojedine knjige i lonce. U međuvremenu sam raščistila i podrum. Napravila sam i organizacijske preinake oko odlazaka u kupovinu, čišćenja i papirologije, sve kako bi si oslobodila čim više vremena i smanjila broj obaveza. Pod svaku cijenu sam se htjela osloboditi, ali nisam znala točno kako.
Ubrzo je došlo ljeto, godišnji, pa jesen.
Kad je došao trenutak da ponovno skidam kutije s ormara, skoro sam eksplodirala. „Ne mogu više ovako!!“ vrištala sam u sebi. Nešto ozbiljno nije štimalo u mom životu, a ja nisam mogla pronaći tu prokletu stvar i baciti ju u smeće. Koliko god stvari sam bacala i dalje mi se nije sviđao moj izgled, moj život, moji odnosi, moj posao. I dalje sam bila tužna i dalje sam ganjala obaveze.
Izgubljena bitka, ali ne i rat
Minimalizam me vratio u život. Samom Božjom providnošću taj se pojam pojavio u Google pretraživaču jednog kišnog jesenskog dana, a čeljust mi se objesila već pri prvim otvorenim poveznicama. Kad upišete „minimalism“ u tražilicu, među prvim rezultatima pojavit će vam se The Minimalists, dvojica prijatelja koji su osjetili moć te filozofije i odlučili ju podijeliti sa svijetom na svoj način. Većinu ideja i znanja o minimalizmu sam pokupila od njih, barem što se tiče raščišćavanja, no, što se tiče obračuna s vlastitim uvjerenjima i prošlošću, ne bih daleko dogurala bez GP Walsha, duhovnog učitelja, i njegovog predivnog učenja naziva „Just allow it“ (eng. Samo dozvoli). Kombinacijom tih dvaju izvora stekla sam dovoljno snage i alata da postanem dobar sparing partner u borbi s početka priče. Iako mi nikada ne možemo „pobijediti“ materiju u materijalnom svijetu, možemo mi posjedovati nju, a ne ona nas.
Sadržaj u kutijama na ormaru sam počela gledati drugačijim očima. Ako je pitanje, koje sam si morala postaviti, bilo „Da li ova stvar donosi vrijednost u moj život“, onda se činilo kao da je netko drugi živio u mom stanu svih ovih godina. Poklonila sam, bacila, reciklirala ili prodala barem 80% svih svojih stvari. Ali, kad sam završila, nisam se toliko čudila količini stvari koje sam bacila, čudila sam se količini stvari koje mi nedostaju. Svaka stvar, za koju sam odlučila da mi donosi vrijednost, veselje ili ljepotu u moj život, nosila je određenu poruku o mojim vrijednostima, interesima i strastima. Kao da sam se prvi put pogledala u ogledalo i obratila pažnju na odjeću koju nosim, aktivnosti koje radim i kako izgledam. Odjednom sam se našla u sadašnjem trenutku.
U međuvremenu sam saznala da postoji drugačiji način kupovine od one na koju sam navikla. Ja sam navikla kupovati impulzivno i nagonski, iako sam vjerovala da kupujem razumno samo zato što sam u džepu nosila popis. Ali postoji i kupovina koja se naziva „intentional buying“, odnosno kupovina s namjerom. Takva kupovina podrazumijeva da smo vrlo dobro promislili o predmetima koje namjeravamo unijeti u svoj život, da nam oni donose vrijednost i veselje, i da će – prije svega – biti redovito korišteni.
Morala sam nabaviti nešto nove odjeće i obuće, kuhinjskih pomagala i lonaca i nekoliko komada tehnologije. Recimo da sam nadoknadila količinu od 10-ak %, što znači da sam u konačnici imala 70% manje stvari u stanu, ali 100% više stvari koje su mi nešto značile, koje sam koristila i koje su me veselile.
Voljela bih da mogu reći da sam nakon upoznavanja s minimalizmom za mjesec dana bila slobodna, sretna i ispunjena, ali na žalost to nije ni blizu istine. Ni nakon dvije ili tri godine se nisam usudila reći da sam minimalist. Imala sam nekoliko iteracija minimalističkog čišćenja i premještanja namještaja, ali sam znala da se još uvijek zavaravam. Znala sam da mi se potkradaju ideje i stvari koje nemaju veze s minimalizmom, znala sam da još uvijek nisam u potpunosti zadovoljna svojim životnim prostorom, znala sam da sam pod utjecajem ideologija koje mi nisu olakšavale i donosile vrijednost u život, znala sam da još uvijek radim besmislene poslove, da još uvijek tražim smisao, da se još uvijek borim s prošlošću i uvjerenjima, i znala sam da mi se u dućanu potkradaju besmislene stvari koje mi uopće ne trebaju.
Napokon, nakon otprilike šest godina, dogodilo se. Jednog sasvim običnog dana, ušla sam u stan i osjetila da je nešto drugačije. Onoj težini s početka nije bilo više ni traga. Osjetila sam olakšanje i dušu doma u kojem živim. Tada sam shvatila da sam postala minimalist.
Mislim da mi je trebalo toliko vremena jer sam imala puno više mentalne nego fizičke krame. A svaki taj mentalni šljam veže se za materiju i privlači još više mentalnog i fizičkog šljama. Nemoguće se oduprijeti besmislenim i bespotrebnim stvarima u blještavim dućanima ako postoji veća količina mentalnog smeća. Ako ne postoji jasnoća o vlastitim vrijednostima i sloboda od vlastitih uvjerenja, uvijek ćemo tražiti neku stvar da nam potvrdi našu vrijednost ili naše uvjerenje. Kad sam se usudila preispitati svoja najdublja uvjerenja, ona za koja sam smatrala da su istine, kad sam si dozvolila sumnjati u ono što zagovaram i kad sam se usudila promijeniti mišljenje, doživjela sam mentalni minimalizam. Kad „pobacaš u smeće“ sve ideje i pogledaš što stvarno znaš i što se stvarno tebi dešava iz prve ruke, shvatiš da si živio u zemlji mašte i bajki. Ono što je tu ispred nas jako se razlikuje od onoga što mislimo da vidimo, a što je samo projekcija iz glave.
Kraj svih proljetnih čišćenja
Minimalist ste postali u onom trenutku kad nemate više ništa za raditi osim slijediti vašu strast. Kad više ne trošite vrijeme na bezumni šoping, ne premećete stvari po stanu, ne konzumirate isprazne sadržaje, ne ubijate se u alkoholu i ne bježite od stvarnosti, ne gomilate stvari za hipotetsku budućnost, ne bavite se zamjeranjem, ne vodite besmislene razgovore, ne svađate se sa svima oko sebe, ne kontrolirate svoje ukućane, kolege i roditelje i ne glumite otirač. Kad ste minimalist oslobodili ste si vremena, i fizičkog i mentalnog prostora, da svoje dane na ovoj Zemlji koristite za ono što je vama važno i smisleno. S vremenom, prioriteti će se mijenjati, baš kao što ćete se i vi mijenjati, ali vi ćete znati da se zbog toga ne morate lupati po glavi jer ćete slijediti život, i nećete ga kontrolirati, zaustavljati, maštati o boljem životu, okrivljavati prošlost ili se ljutiti. Nećete se držati za uspomene i plakati nad prolivenim mlijekom. Nećete više biti lik iz holivudskog filma. Vi ćete znati da živite u sadašnjem trenutku kakav god on bio.
Moje zadnje proljetno čišćenje je završilo u 12. mjesecu 2018. godine. Tada sam imala san da ću moći proljetno čišćenje odraditi u jednom danu. Praćenje filozofije minimalizma premašilo je sva moja očekivanja. Nisam nikad poslije morala utrošiti ni dan na proljetno čišćenje. Da, naravno, ima dana kad malo više čistim, kad moram malo jače upregnuti, ali to je obično neki bezvezni dan, četvrtak ili ponedjeljak, nekoliko sati, zanemarivo. Kad ustanem ne čeka me težina ni zaostala prašina i nema nabacanih lonaca. S veseljem sjednem za stol i gledam kroz prozor ispijajući kavicu. I muž se promijenio. Otkako sam stavila sve na svoje mjesto sam od sebe češće ustane i počne čistiti. Nedavno se primio čišćenja nape – jer nije bilo ničeg drugog za čistiti! : ) (on ne zna da je, zapravo, minimalist!).
To me dovodi do vrlo važne napomene. Nemojte postati minimalist – terorist. Ne terorizirajte ni sebe ni druge. Ne minimalizirajte nikoga na silu. Minimalizam je filozofija, a filozofija je – rasprava, debata. Nekoga će privući, nekoga neće. Ne solite nikome pamet s naputcima o tome što bi trebao kupovati ili kako bi se trebao osjećati. Minimalizam nije religija, ne morate preobratiti svoju obitelj i prijatelje. Nikoga, apsolutno nikoga ne možemo kontrolirati (često ni sebe!) i natjerati da radi nešto što ne želi. Joshua Millburn, jedan od Minimalista, kaže da nikome nije govorio što radi, ali da ga je njegov prijatelj, buduća druga polovica Minimalista, pitao „Zašto si tako sretan?“. I tako je i on postao minimalist.