Ponukana jednim razgovorom s mojom prijateljicom odlučila sam se još malo posvetiti krivnji i sramu. Prije nego uronite u ovaj post, pozivam vas da pročitate prvo postove Krivnja i sram, Emocije su ključ života i Kratki tečaj prihvaćanja. Čini mi se da u tim tekstovima nisam dovoljno naglasila važnost razumijevanja krivnje i srama, i kakve oni veze imaju s prihvaćanjem.
Zašto je toliko važno razumjeti krivnju i sram? Zašto tvrdim da je važno prihvaćati sve emocije takve kakve jesu, ali to nigdje izričito ne kažem za krivnju ili sram? Da, i krivnju i sram treba prihvatiti, jer te emocije su tu, prisutne su. Situacija je takva kakva je. No, razlika u odnosu na druge emocije je u tome što krivnja i sram nastaju kao posljedica neprihvaćanja sebe i svojih okolnosti, uključujući i druge emocije.
U proteklih 20 godina uronili smo u svijet beskonačnih mogućnosti. Internet i globalizam „otvorili su nam vrata u svijet“. Onda se po putu pojavio koncept manifestiranja, u kojem je dovoljno naručiti iz svemira štogod poželimo i to će nam pasti u krilo, samo ako naručimo „ispravnim tonom“. A još su se pojavile i društvene mreže na kojima vječno promatramo živote drugih ljudi, koji, čini se, imaju bolje živote od naših.
Odjednom se čini da je moguće postati milijarder preko noći, a to što mi to nismo uspjeli naša je vlastita krivica. Nismo sposobni. Netko od prijatelja je svake godine na nekom egzotičnom putovanju, a mi to ne možemo. Sami smo si krivi. Da bi manifestirali idealnog muškarca ili ženu, moramo biti u savršenoj vibraciji i sami smo si krivi što nas odbijaju. S nama nešto nije u redu. Ne otvaraju nam se prilike za posao, sami smo si krivi. Krivi smo jer smo izabrali krive roditelje. Krivi smo čak i za vlastite emocije. Ako nismo vječno sretni i radosni, nećemo moći manifestirati sreću. Ako nismo u „vibraciji“ samopouzdanja, pregazit će nas. Ako prema ljudima koje bi trebali voljeti osjećamo mržnju ili prijezir, s nama nešto nije u redu. Krivi smo i ako smo se razboljeli. Osjećamo se krivo jer se osjećamo opterećeno djecom ili starim roditeljima. Osjećamo se krivo kad smo umorni, iscrpljeni, pa čak i gladni.
Kad smo uvjereni kako smo si sami krivi za sve nedaće ovog svijeta isto tako vjerujemo da su si i drugi sami krivi. I onda vidimo sve što oni krivo rade, i mislimo si da kad bi samo poslušali naš savjet o tome kakvi bi trebali biti, da bi im se sve riješilo. Krivljenje drugih dovodi do toga da im ne želimo pomoći ni kad su u stvarnoj potrebi. Jer su si sami krivi.
Sve je krivo. Ništa nije kako treba. Konstantno ispravljamo, popravljamo, kontroliramo i maltretiramo sebe i druge, kako bi stvari bile onakve kakve mi mislimo da bi trebale biti.
Ako malo bolje promotrite svoje misli (a misli su, zapravo, verbalni proljev ega) uvidjet ćete da se vaše misli vrte oko toga kako ćete nekome objasniti kako ste vi super, kako ćete nekoga uvjeriti da s njim / njom nešto nije u redu i kako ćete ih izmanipulirati da naprave što vi hoćete. U glavi vodite razgovore s ljudima kojima zamjerate, optužujete ih za nepravdu koju su vam napravili, vidite sebe kao pravednika i kao žrtvu. To se vaš ego bori protiv osjećaja da je manje vrijedan. Vaš ego želi biti poseban, važan, u pravu, bolji, drugačiji, pametniji, i tako dalje. U pozadini ega je jedno veliko ništavilo protiv kojeg se on tako brani. Ono čega se najviše plašimo je nepostojanje i nevažnost. Ali to su strahovi ega. Jer iza ega nema ništa. Ego sam po sebi nije ništa, nego skupina uvjerenja i pretpostavki. Zato se on buni kad netko ima prednost ili kad netko dobije ono što pripada (po njegovom mišljenju) njemu. Teološki gledano, vjerujemo da smo odvojeni (od Boga) i sami protiv cijelog svijeta i svemira. To je, također, vjera ega.
Ako trenutno nemate misli o svojoj pravičnosti i važnosti, onda u glavi imate monolog unutarnjeg kritičara, koji vam govori da ste sranje, bezveze, glupi, jadni, nesposobni i sami si krivi za svoju mizeriju.
A ako ste si sami krivi za sve, onda se morate sramiti. Pa, evo nas i kod srama. Ako nemate kulu umjesto jednosobnog stana, sram vas bilo. Ako ne idete na skijanje, sram vas bilo. Ako ne idete na godišnji i ne jedete tajlandsku kuhinju u Babu-Dabiju, sram vas bilo. Ako nemate Gucci torbicu, sram vas bilo. Ako imate malo više mesa na bokovima, sram vas bilo. Ako ne zarađujete ko Bill Gates, sram vas bilo. Ako nemate partnera, sram vas bilo.
Emocije krivnje i srama su suprotnost od prihvaćanja. Ako ne prihvaćate sebe kakvi jeste garantiram vam da ćete 24/7 osjećati krivnju i sram, i uz to ljutnju i frustraciju, i bijes.
Pozivam vas da odmah sada zamijenite krivicu razumijevanjem, i vidite da li će vam to promijeniti unutarnji osjećaj napetosti. Umjesto da se okrivite za nešto što ste rekli, recite si: „Razumijem zašto sam to onda rekla“. Ako se osjećate jadno i krivo što nemate bolji posao, recite si: „Razumijem zašto nemam bolji posao“. Ako osjećate sram jer je vaš auto 10 godina stariji od susjedovog, recite si: „Razumijem zašto trenutno nemam bolji auto“. Ako se osjećate krivo jer ste iscrpljeni zbog obaveza prema djeci ili roditeljima, recite si: „Razumijem zašto se osjećam iscrpljeno“.
Da li osjetite razliku? Ako ne prihvatite sebe takvi kakvi jeste, sada, u ovom trenutku, sa sadašnjim emocijama, stanjima i okolnostima, osjećat ćete napetost i unutarnju borbu. Ponovno naglašavam da prihvaćanje nije rezignacija. Prihvaćanje sebe ne znači da ne smijete mijenjati svoje okolnosti. Prihvaćanje sebe znači da sada, u ovom trenutku, prihvaćate okolnosti takve kakve jesu – jer to one sada jesu – i svoje emocije u odnosu na te okolnosti! To znači da prihvaćate – i razumijete – stvarnost ovog trenutka. Ne borite se sa sobom i ovim trenutkom. Kad se prestanete boriti, onda možete poduzeti akciju. Dokle god se borite sa sadašnjim trenutkom vi ga prisiljavate da bude nešto što nije. Silite mačku da laje. To ne ide. To ne radi. To ne funkcionira i nikad neće.
Byron Katie je, nakon vlastitog buđenja, osmislila program kojeg naziva Rad (The Work). U suštini njezinog rada se nalazi prihvaćanje trenutka takvog kakav je, jer on to je, jer je sada tako. Ne postoji „trebalo bi biti drugačije“, „on bi trebao ovo ili ono“ jer to sada nije drugačije i on sada ne radi ovo ili ono. Drugi dio rada se sastoji u tome da se maknemo iz vlastite percepcije, vlastite perspektive o nekoj situaciji. Mi vjerujemo da je naše viđenje neke situacije jedino ispravno i ona nas poziva da vidimo situaciju iz drugog ili više kutova. Da se probudimo iz sna i pravičnosti vlastitog ega.
Pokušat ću sve ovo što sam napisala prikazati kroz (vlastiti) primjer. Recimo da imate starog oca, s kojim niste u dobrim odnosima. On je već star i dosta slab, fizički, ali je mentalno jednako jak kao i prije 30 godina i jednako se prema vama ponaša. Izuzetno ste ljuti na njega. Kroz život se niste slagali s njim, nije vam davao podršku, možda vas je i omalovažavao. Osjećate društvenu i moralnu potrebu da se brinete za starijeg oca (kako god ta briga izgledala – da ga obilazite, zovete ili fizički pomažete). Međutim, ne volite biti u njegovoj blizini i ne želite ništa od toga raditi. Ljuti ste i non-stop se s njim prepucavate i svađate. I 24 sata dnevno vodite unutarnji razgovor s njim u kojem ga pokušavate uvjeriti da ste vi važni i u pravu.
I šta sad? S jedne strane vaš moralni kompas nalaže da se djeca moraju brinuti o starijima, i imate ooogromnu grižnju savjesti kad to ne činite (drugim riječima osjećate krivicu), a s druge strane vama je dosta svega. Kako sami niste doživjeli sličnu brigu od njega, ljutite se jer on to sada traži od vas, bez da se imalo promijenio u odnosu na vas. On vas ne čuje, ne vidi, jednako vas omalovažava, zahtjeva, oduzima vremena, manipulira, očekuje i zove.
Potpuno je nebitno što ćete napraviti. Da li ćete prekinuti odnos, da li ćete smanjiti intenzitet odnosa, da li ćete mu pomagati ili platiti nekome da mu pomaže, da li ćete se javiti na telefon ili nećete. Nebitno. Bitno je što vi želite napraviti i kako se pritom osjećate. Ako želite prekinuti odnos s ocem, ali se zbog toga osjećate kao čudovište, provest ćete ostatak života predbacujući si. Ako želite smanjiti intenzitet, on će to osjetiti i zvati još više, pa ćete se osjećati izluđeno. A ako potratite tonu vremena na brigu oko njega, predbacivat ćete si što se niste zauzeli za sebe i svoj život.
I upravo ovdje se nalazi sva snaga prihvaćanja. Vi ne morate prihvatiti oca i njegovo zanovijetanje. Vi morate prihvatiti vaše prave emocije u odnosu na oca. Ako ga mrzite, i prihvatite tu mržnju, ako si dopustite osjetiti mržnju, uvidjet ćete da je to emocija kao i svaka druga. Ako ćete se htjeti okriviti za tu emociju, osvijestit ćete da je potrebno razumijevanje. Razumjet ćete zašto se tako osjećate prema ocu. Prihvatit ćete vašu povijest s ocem. Ne okrivljavate ga za to kakav je bio, nego razumijete zašto ste se vi tako osjećali uz takvog oca. Razumjet ćete da niste mogli bolje, niste trebali bolje i da niste krivi za to kako se vaš otac ponašao prema vama, niti za vaše emocije prema njemu. Ako uistinu prihvatite i razumijete zašto osjećate mržnju prema njemu, na temelju toga ćete moći donijeti odluku.
Mržnja je samo emocija, i ta mržnja nije prisutna u vama 24 sata na dan (za razliku od krivice). Ta mržnja nije cijela istina o vama niti je jedina emocija koju imate. Vi možete voljeti vaše dijete, biti najbolji otac ili majka, i dalje mrziti nekoga. Jer je to emocija koja je prisutna. Ona se želi izraziti. Kad se izrazi (dopusti) i prihvati, ona se povlači. Ostajete „trijezne glave“. Vaša je odluka da li želite provoditi više vremena s ocem, usprkos tome što ga mrzite, ili ne. Da li želite provoditi više vremena na svojim aktivnostima ili sa svojom obitelji, ili s očevim zahtjevima. Pritom vi niste odbacili niti okrivili oca. Priznali ste sebi svoje osjećaje i dali ste razumijevanje i sebi i njemu bez okrivljavanja. On je takav kakav je. Vama to ne odgovara. Niste se mogli s njim povezati. Vaša je odgovornost raditi s osjećajima nepovezanosti, ljutnje, gubitka, nedostatnosti. On to ne može, i nikad neće, popraviti. Ali i on je imao razloga zašto je takav. I to je u redu. Nije kriv. On je takav.
Ako kažemo da je kriv, automatski kažemo da je on loša osoba koja je vas namjerno zeznula. Ako kažemo da je takav i da razumijemo da je takav, i prihvaćamo, onda samo kažemo da nam se njegovo ponašanje ne sviđa. Nekad, možda, će vam se desiti da osjetite i ljubav prema njemu. Ali voljeti se može i na daljinu. : ) Vi niste loša osoba ako se zauzmete za sebe, ako osjećate neprijateljstvo i ako se ne želite angažirati. Vi samo sebi morate priznati realnost situacije. Tek kad ste prihvatili, tek kad u potpunosti razumijete što osjećate, dozvoljavate si to i ne odbacujete se zbog toga, moći ćete odrediti intenzitet druženja s ocem. On će raditi pritisak, on će zahtijevati, on će zvati, i ok, možda ćete se porječkati, ali u sebi vi ćete znati da niste loša osoba, znat ćete zašto se osjećate kako se osjećate, suosjećat ćete sami sa sobom i poklopit slušalicu.
Prihvatiti situaciju takva kakva je znači prihvatiti oca takvog kakav je i svoje osjećaje prema njemu. Ti osjećaji ne moraju biti pozitivni i radosni, i vi niste loša osoba ako ne osjećate divnu i bezvremensku ljubav prema njemu. To ne znači da niste sposobni za ljubav i da s vama nešto nije u redu. Priznajete sebi svoje rane i cijelu povijest s tom osobom – cijeli paket. Svaki put kad otac nekaj zamekeće i zahtijeva – manje će vas trigerirati ako ste načisto sa svojim emocijama. Ako odbijate osjetiti mržnju ili čekate da se otac promijeni – svaki put kad vas nazove vi ćete eksplodirati. Branit ćete se, objašnjavati, manipulirati, svađati se – jer ćete htjeti mijenjati situaciju. Vi želite da vas on napokon vidi. Ali on to ne može. Možete vidjeti samo vi sami sebe.
Dati sebi dozvolu za osjećanje je drugi naziv za prihvaćanje. Smijete se osjećati jadno, manje vrijedno, napušteno, ljuto, bijesno, tužno – smijete. Čak i kad sve izvana izgleda super, vi se smijete osjećati jadno, razočarano i nevoljeno. Nitko to ne mora znati osim vas. Ne morate plakati pred grupom da bi dokazali da možete osjetiti tugu. Vi ju morate vidjeti i pustiti. Nitko drugi. Vi ste taj koji sebi daje dozvolu. Vi ste taj koji suosjeća. Vi ste taj koji vidi i čuje.
Isto tako, vi možete i drugima dati pravo da se osjećaju kako se osjećaju. Vi niste krivi za tuđe emocije i ne morate se ispričavati za svoje postupke (naravno, ako stvarno niste nekome naudili!) koji u drugima uzrokuju možda negativne emocije. Mala djeca nauče osjećati krivicu za emocije svojih roditelja, ali vaši roditelji i vaši partneri su odvojene osobe koje same moraju naučiti nositi svoje emocije. Ne možete ih zaštititi od loših emocija. Ne možete se postaviti naglavačke kako vaše dijete ne bi osjetilo razočarenje ili kako se vaš otac ne bi durio. I iako ništa ne možete učiniti po pitanju vašeg oca koji se duri, dijete možete naučiti prihvaćati emocije tako da ih priznate i date im podršku. Ako vaše dijete osjeća razočarenje, onda mu ne kažete: „Ma joj, nije to ništa“, nego mu kažete: „Razumijem te zašto se tako osjećaš. Sigurno te to povrijedilo“. Prestajete manipulirati tuđim osjećajima i stanjima. Dajte im pravo da se osjećaju drugačije od vas. Ili, još bolje, dajete im pravo da se osjećaju drugačije od onoga kako vi mislite da bi se oni trebali osjećati.
To ne znači da ćete raditi što hoćete jer vas nije briga za druge, nego ćete prestati tražiti od drugih osoba da osjećaju bilo što drugo od onoga što već osjećaju. Ako vam osoba kaže da se osjeća povrijeđeno, onda joj ne kažete da je to krivo, nego pokušate razumjeti zašto se tako osjeća. Želite vidjeti njihovu perspektivu, prihvatiti, uzeti u obzir i naučiti. Onda taj odnos postaje odnos iz ljubavi i razumijevanja, a ne iz straha i manjkavosti. Onda ne očekujete da drugi ispuni sve vaše potrebe i zahtjeve, nego vidite osobu takva kakva je. A kad ju vidite takvu kakva je, tek onda možete donijeti odluku o tome da li želite odnos s tom osobom. I kakav.
I tako, s vremenom, prihvaćate i onda polako počnete kužiti tko ste i što ste i što vam, zapravo, treba. Možete imati svađu s partnerom, ali razumijete da to nije cijela istina o vama i vašem odnosu. Kažete si: „Razumijem zašto sam tako reagirala“, „Razumijem zašto se osjećam povrijeđena“, „Biram vidjeti drugi put“, „Biram vidjeti istinu o ovoj osobi“, „Ona nije kriva, napravila je grešku“, „On ne može bolje“. I slično. Niste loša osoba, samo se u tom trenutku niste znali bolje nositi situacijom. Osjećali ste se napadnuto, nevoljeno i neshvaćeno. Možete li prihvatiti da se osjećate nevoljeno, napadnuto i neshvaćeno? Možete li razumjeti od kuda to dolazi? Možete li si dati podršku? Suosjećanje? Tek kad sebe možete razumjeti i dati si podršku, možete razgovarati s drugima iz mjesta ljubavi. I oni imaju jednake unutarnje borbe. I tek kad ste potpuno trijezni u odnosu na svoje emocije možete odlučiti hoćete li nastaviti s nekim odnosom, aktivnošću ili poslom.
Isto tako, nema apsolutno nikakvog razloga da se sramite. Čak i da završite pod mostom, kako vam to ego hoće prezentirati, vi i dalje vrijedite i razumijete zašto se to dogodilo. Ljudi se ne znaju nositi sa situacijama, životom, emocijama – moramo li ih zbog toga okrivljavati? Moramo li ih odbacivati? Ako si je netko sam kriv što je beskućnik, nećete mu pomoći na cesti? Nećete dati euro-dva? Pa i ako ne date, niste loša osoba. U vama je strah da će vas ta osoba izmusti ili prevariti. U redu je! Imate razloga za to. Vjerujete da vas se može pokrasti ili da si je ta osoba sama kriva za svoju situaciju. Own it! (Onda to tako recite! Priznajte emocije i stavove!). A nemojte napadati tu drugu osobu i biti pravednik ili policajac. Vi ne znate što je ta druga osoba prošla. Vi samo morate priznati svoje emocije, a ne se praviti bolji i pametniji od drugih.
Probajte zamisliti, samo na pet minuta, da ste prihvatili svoj život takav kakav je. I da je on dobar život. I da je to vaš život. I da ste dobri kakvi jeste. I da volite i da ste voljeni. I da se ne morate popravljati. I da niste neuspjeh. I da ste napravili najbolje što možete. Zamislite da se ne morate nikome objašnjavati, da ne morate lagati jer se sramite, da ne morate nositi masku, ispunjavati zahtjeve, brinuti se što drugi misle i osjećaju. Možete li osjetiti motivaciju koja se iza toga javlja? Iza krivice i srama nalazi se motivacija i želja za životom. U tome je moć prihvaćanja.
Kad prihvaćate stvari takve kakve jesu, onda imate polazišnu točku. Onda nećete zahtijevati od sebe nemoguće samo kako biste ispunili očekivanja drugih, nego ćete raditi ono što možete i želite – u ovom trenutku. Onoliko koliko možete. S onime što imate.
Kad vidim da me stari zove po peti put u roku 10 minuta oko iste stvari, jer je to njemu „jako hitno“, da, počnem bacat telefon i psovat. Ali, ipak neću napraviti odmah to što traži od mene. Nek čeka. Nek pita nekog drugog. Nek se duri. Ja se mogu nositi s njegovim durenjem i sa svojim emocijama oko toga. Prije bih se sva uzneverila u strahu da će se moj tatica naljutiti na mene. Osjećala bi se krivo ako ne bi iste sekunde izvršila zadatak. Ja mu sada ne „vraćam“, ja samo uzimam u obzir moj raspored, moje vrijeme i motivaciju. Napravit ću. Danas, sutra ili preksutra. Moram skuhat juhu i odgovorit na mailove. Moram do dućana, napisat neke dokumente i malo odmorit : ).
Ja znam kako se osjećam, ne moram si više govoriti da sam loša osoba zato što se ljutim. Nisam više ljuta na sebe, ne osjećam se krivo što se ponašao prema meni kao robu i služavki, i ne osjećam se krivo što on ima emocije koje sam ne zna nositi. Ako će ikad htjeti pomoć, pravu pomoć, razgovor, iskrenost, ako će mu trebati da ga otpratim – dapače, ali za deranja, divljanja i manipulacije više nisam dostupna. Jedino s čime sam se trebala pomiriti je – gubitak. Gubitak djetinjstva u kojem nisam imala oca kakav mi je trebao. Jbg. Sama sam si kriva 😉😂
Photo by Dav Hovhannisyan on Unsplash