O kroničnim bolovima i ostalim kroničnim boljkama…
U današnjem postu ćemo preispitivati uvriježeno tradicionalno mišljenje (ono što klasična medicina naziva „činjenicom“) da svaka bol u tijelu mora imati fizički uzrok.
Dr. Howard Schubiner posvetio je svoju karijeru istraživanju veze između tijela i uma. U ovom slučaju je um = i psiha i (fizičke) živčane veze u mozgu (neuronski putevi).
U ’60. i ’70. godinama prošlog stoljeća dr. John E. Sarno skovao je termin Tension Myositis Syndrome (TMS) – sindrom koji se odnosi na bolove u vratu, leđima, zdjelici i udovima, ali i na gastro-intestinalne i dermatološke probleme, odnosno stanja kojima nije dokazan jasan fizički uzrok. U svojim istraživanjima i liječenju dr. Sarno je pomogao tisućama pacijenata da se oslobode kronične boli, educirajući ih o vezi između tijela i uma. Prema TMS-u uzrok kroničnih bolova nije fizička ozljeda (iako ona može biti pokretač), nego je uzrok u našem poimanju i pristupu boli. On je tvrdio da se potisnute emocije i sukobljene energije u nama manifestiraju kao bol u tijelu. Educirao je pacijente o pravoj prirodi ozljede i bolova i o tome kako se, kad se otkrije pravi emocionalni uzrok boli, ti bolovi (simptomi) povlače. Osnovna terapija je izgledala tako da pacijent promijeni svoj odnos prema boli, odnosno, da prestane vjerovati u tradicionalna objašnjenja uzroka i posljedice, i da se počne ponašati kao da boli nema.
Konkretno, to znači da jednom kad je isključen fizički uzrok boli, pacijent se počinje ponašati normalno, kao da boli nema, i ujedno pokušava prepoznati emocionalnu bol koja se nalazi iza fizičke boli. Na primjer, osoba s kroničnim bolovima u lumbalnom dijelu leđa (donjem dijelu leđa) nakon što proživi ozljedu kičme (a nekad to nije ni nužno) ostatak života provodi u strahu od toga da ne pogorša bolove ili ne „potrga“ kičmu. Čak i ako je bilo ozljede, ta ozljeda zacijeli, ali osoba živi u uvjerenju kako joj ta stara ozljeda i dalje stvara bolove i probleme. Ta osoba počinje izbjegavati „nagle pokrete“, prestane se baviti sportom, ne nosi „teške vrećice“, izbjegava propuh, boji se promjene vremena i s vremenom sve više smanjuje opseg pokreta. Osoba vjeruje da će, ako se bude normalno ponašala, „otvoriti“ staru ranu ili prouzrokovati novu ozljedu.
Iza tog straha postoji stoljeće medicinskog uvjeravanja kako svaka bol ima fizički uzrok i kako smo mi krhka bića s krhkom kičmom koja u svakom trenutku može zakazati. Pojavom radioloških snimanja kao što su CT i MR, stvar se dodatno pogoršala. Čovjek bi osjetio bol u kičmi, poslali bi ga na CT ili MR i pronašli „izbačeni“ ili „zgnječeni“ disk, protruzije, ekstruzije i druge degenerativne promjene na diskovima, čime bi zaključili da je uzrok problema u tom disku ili nekom živcu.
Iako postoje stvarne dijagnoze upalnih i degenerativnih promjena i stanja na našim kralježnicama koje mogu uzrokovati bolove (kao što su lomovi uslijed ozljeda, apscesi, pritisnuta leđna moždina, tumori kralježnice i slično) dijagnoza ispupčenog diska ili ekstruzije ili protruzije ne spada u takve dijagnoze. „Zgnječeni“ kralješci, ispupčenja ili „izlijevanja“ diska dio su normalnih degenerativnih promjena koje nastaju kako starimo. Dr. Sarno je provodio opsežna istraživanja u kojima je uspoređivao ljude s bolovima u kičmi s onima bez bolova i ustanovio je da više od 80% ljudi koji nemaju bolove u leđima imaju jednake promijene na kralježnici kao i ljudi koji imaju bolove. Uz to, neki ljudi koji imaju snažne bolove u leđima uopće nemaju nikakve promjene na kralježnici.
Naziv „tenzijska mioza“ ili „tenzijska bol mišića“ zapravo implicira da bol dolazi iz zgrčenih mišića na određenim područjima tijela, a ne iz same kralježnice. Tu tenziju, bolove, u mišićima stvara naš mozak, um, jer se bori s nekom potisnutom emocijom, stresnim događajem ili odnosom. Uz to, strah od ozljede i povrede dodatno stišće naše mišiće koji se još jače grče. U principu, pacijenti kod kojih nije pronađen fizički uzrok boli u kralježnici (što je više od 80% pacijenata), dobivali su jednu jedinu terapiju – edukaciju o tenzijskoj miozi. Ljudi koji su stvarno uvidjeli da je njihova kičma u redu i da promijene u kičmi nisu uzrok boli, počeli su se normalno kretati, sagibati i baviti se sportom i bol je nestajala. Također, dr. Sarno ih je poticao da pronađu situacije u svojim životima koje izazivaju potisnute emocije, naročito mržnju i bijes, i da ih „uvedu u svijest“ i prepoznaju da je grčenje i stiskanje način blokiranja emocija. Nekad je bilo dovoljno da bi ljudi koji su desetljećima patili od kroničnih bolova povezali svoje bolove sa situacijom koja se dešavala u vrijeme nastanka boli – i bolovi bi se razriješili. Često bi ti ljudi prijavljivali da bi im se bol povukla i ponovno vratila na nekom drugom mjestu. Za to je dr. Sarno rekao da je to dokaz da ta bol nastaje u umu a ne u tijelu, jer prava fizička ozljeda ne može boljeti malo lijevo, malo desno ili samo kad pada kiša.
Dr. Howard Schubiner je kao mladi doktor pozvan da surađuje s dr. Sarnom i ostatak svoje karijere je proveo u ovom fascinantnom području. Dr. Schubiner se naročito posvetio kliničkim ispitivanjima i istraživanjima kako bi dobio „fizičke dokaze“ da bol može postojati i kad nema ozljede.
Na tisućama pacijenata vršio je ispitivanja, snimao mozak i isprobavao tehnike, kako bi dobio dokaze koji bi kasnije pacijentima pomogli da vjeruju u istinitost njegovih tvrdnji. (Izbaciti iz nekoga stogodišnje vjerovanje i nije tako lako.) Dr. Schubiner je uspio dokazati da fizička bol nastaje u mozgu, a ne u povrijeđenom tkivu. To znači da kad se udarimo u prst, bol ne nastaje u prstu nego u mozgu. Prst – odnosno tkivo u prstu – šalje mozgu signal o povredi (nagnječenje, lom, istegnuće…) i mozak odlučuje da li će i koju količinu boli poslati.
Dr. Schubiner navodi u svojim intervjuima i knjigama primjere ljudi koji su imali fizičku ozljedu i nisu imali bol, kao i ljude koji nisu imali fizičku ozljedu i imali su bol. Kao primjer da bol ne mora postojati usprkos ozljedi navodi operacije koje su se održavale na pacijentima koji nisu bili anestezirani nego u hipnotičkom stanju ili ljude s fantomskom boli. A za primjer nastajanja boli koja nema fizički uzrok navodi čovjeka koji je radio na baušteli i pištoljem za čavle si je probio cipelu. Čovjek je vrištao i savijao se od boli i svi ljudi su mu uskočili u pomoć i hitno ga prevezli u bolnicu gdje su mu skinuli cipelu i vidjeli da je čavao prošao između dva prsta i nije ni dotaknuo tkivo. Nije bilo ozljede. Njegov mozak je zaključio da se dogodilo nešto strašno (prema reakciji čovjeka koji se jako prestrašio) i poslao je bol. Pokazat će se da je strah od boli (bolesti) jedan od glavnih uzročnika nastajanja i održavanja boli.
Koliko god je to samo po sebi bilo revolucionarno otkriće, dr. Schubiner je dokazao još nešto, nešto puno važnije, a to je da emocionalna bol nastaje na istom mjestu u mozgu kao i fizička. Znači da se emocionalna bol može manifestirati kao fizička i da ona nastaje u mozgu.
Kod nastajanja kroničnih bolova može i ne mora postojati fizički uzrok, ali kod održavanja kroničnih bolova uvijek je emocionalni faktor onaj koji to radi. Na primjer, recimo da ste stvarno doživjeli neku ozljedu. Često se kao primjer uzima trzajna ozljeda vratne kralježnice u prometnoj nesreći. U vratu se nije dogodio lom niti neka veća ozljeda koja bi uzrokovala dugogodišnju bol, ali mi vjerujemo da je to tako jer o tome slušamo cijeli život. S obzirom da to vjerujemo – mi se bojimo – i potpuno smo fokusirani na vrat, bol i pokrete. Našim ponašanjem i strahom šaljemo signal opasnosti mozgu, a mozak vjeruje da je u opasnosti i zauzvrat stvara još boli. Mi vjerujemo da smo ugroženi, krhki i potrgani, i mozak nam pomaže da smanjimo opseg kretanja kako bi nas zaštitio. On vjeruje nama.
Koliko god paradoksalno i kontra-intuitivno zvučalo, upravo je naš strah od boli taj koji održava bol. Dr. Schubiner ima dva pravila koja uvijek ponavlja pacijentima – kao prvo – sve rane zacjeljuju, kao drugo – ožiljci ne bole. U ožiljcima nema živaca koji bi mogli poslati signal u mozak. Jednom kad rana zacijeli mi se možemo dalje ponašati kao da ništa nije bilo, ali mi to ne radimo jer se bojimo. Jer tako vjerujemo.
Naše tijelo će se prilagoditi ozljedi. Recimo, ako smo slomili nogu neko vrijeme ćemo više opterećivati drugu nogu i druge dijelove tijela (ruke na štakama ili zdjelicu). Čak i ako se nastavimo „nahereno“ kretati nakon što rana zacijeli, to ne može biti uzrok boli u nekom drugom dijelu tijela. Naše tijelo se prilagodi svemu. Naše vjerovanje se ne prilagođava.
Ono što se dešava u mozgu kad smo u petlji bol-strah-bol je da stvaramo neuronske puteve boli u mozgu. Mozak jednostavno postane „naučen“ na bol. Ako mi vjerujemo da će nam promjena vremena uzrokovati bol, kad vidimo promjenu vremena mozak će poslati bol. To je tako zvano prediktivno svojstvo mozga. Ako nas je pri prošloj promjeni vremena boljela glava, mozak predviđa da će nas boljeti glava jer je promjena vremena i onda nas boli glava. Svaka bol koja reagira na neke nebulozne trigere je naučena bol. Ne smijem se sagnut, ne smijem kihnut, ne smijem sjediti na povjetarcu… i slično. Mi smo neprekidno koncentrirani na bol, borimo se protiv boli, frustrirani smo zbog boli, skeniramo okruženje i samo vidimo trigere, smanjujemo kretnje zbog straha od boli – mi smo opsjednuti boli i bol nas zato opsjeda. 😊
Dr. Schubiner kaže da mu je najveći izazov ljudima objasniti neuronske puteve jer ako kaže da je izvor njihove boli „u glavi“ već ih je izgubio. Kad nekome tko desetljećima leži u krevetu zbog neizdržive boli kažete da je „sve u njegovoj glavi“ uistinu djelujete kao šarlatan. Ali simptomi koje ta glava šalje nisu izmišljeni ni umišljeni. Kaže da ljudi s boli uzrokovanom neurološkim putevima nekad imaju puno veće i jače bolove i simptome od ljudi koji imaju stvarne ozljede. Jačina boli koju mozak može poslati i raznolikost simptoma koje može prouzrokovati su apsolutno nevjerojatni i to je ljudima teško vjerovati. Bolovi jesu stvarni, oni imaju uzrok, ali taj uzrok nije fizička ozljeda ili slabo tijelo.
No, ako ste kao ja, i trpite godinama neizdrživu bol kojoj nije nađen uzrok (kod mene je to bila bol u vratu i ramenima) očajni ste i jadni i želite isprobati sve. Ja sam već mislila da ću poludjeti od boli i bilo mi je nezamislivo da tako moram živjeti do kraja života. A u principu – pain management (upravljanje boli) – ono što nam savjetuju doktori – nije ništa drugo nego trpljenje boli do kraja života.
Dr. Schubiner je prvi, kojeg sam ja čula, da je rekao da nismo potrgani i da ne moramo trpiti bol do kraja života.
On kaže da neki odmah prepoznaju sebe u njegovim predavanjima i vrlo brzo osjete napredak ili čak nestanak boli (meni je bol gotovo u potpunosti nestala, ali se počela seliti po drugim mjestima na tijelu 😊). Mnogi trebaju puno uvjeravanja i edukacije. Kaže da je najvažniji korak uistinu napraviti sve moguće preglede kako bi se isključio fizički uzrok. Nitko ne želi olako mahnuti rukom i previdjeti neku ozbiljnu bolest ili oštećenje. Ali, kaže, a i ja se slažem, ako neka bol traje godinama fizički uzrok bi se do onda već otkrio. Nešto bi se u toj boli mijenjalo, pojavili bi se drugi simptomi – nešto bi izašlo na vidjelo. Ali ako sve rane zacjeljuju, a bol je prisutna dvije dekade nakon nezgode – nešto tu ne drži vodu.
Kaže da mnogi ljudi dožive „aha“ trenutak u svom životu kad im sve sjedne na mjesto. Za primjer daje čovjeka koji je imao bol u leđima i bilo mu je teško stajati. Čovjek je jedan dan ušao u apoteku i vidio ogroman red ispred sebe. U tom trenutku mu se bol udvostručila. I u tom trenutku je shvatio da bol dolazi iz mozga. On je predvidio da će od dugog stajanja osjećati jaču bol i samom pomisli se bol pojačala. Ili, neka žena je počela primjenjivati tehnike i bol joj se smanjila na jednom mjestu, ali se pojavila na drugom mjestu i to povremeno, čime joj je postalo jasno da je fizički uzrok nemoguć.
Svaka bol koja se mijenja za vrijeme dana, koja „putuje“, mijenja intenzitet i lokaciju – ukazuje na to da se radi o bolesti neuronskih puteva a ne fizičkoj ozljedi ili bolesti.
Da svaki čovjek reagira drugačije dr. Schubineru je bilo jasno od prvog dana kao i da će se morati boriti s uvredama i predrasudama. To je slično kao i kad je Caroline Myss izjavila da je lupus posljedica nezauzimanja za sebe. Ljudi jednostavno ne mogu prihvatiti da um, psiha, mozak može izazvati takve manifestacije, bolesti i bolove. Danas se malo otvaramo prema tim mogućnostima, naročito s pojavom neurupsihoimunologije ili neuropsihoendokrinologije. Počinjemo prihvaćati da naš um (i mozak) može imati utjecaja i na naš imunitet i na žlijezde, i na bolove, i na, zapravo, svaki proces u našem tijelu.
Dr. Schubiner je vrlo oprezan kad govori o psihosomatskom sindromu i bolesti neuronskih puteva. Ograđuje se od autoimunih bolesti, iako kaže da je njegov pristup uvelike pomogao pacijentima s „pravim“ bolestima kao što su rak ili autoimuna bolest. To nije njegovo područje istraživanja i oko toga se jasno ograđuje. No, kao što pišem u drugim postovima, samo netko tko je prošao iskustvo bolesti može reći za sebe da li smatra da njegova psiha ima utjecaja na tu bolest, što ja za sebe svakako mogu reći.
I sad dolazim do dijela koji me posebno zainteresirao. Dr. Schubiner kaže da postoji određen tip ljudi koji češće pati od kroničnih bolova. To je drugi dio njegovog rada. S jedne strane on preporuča reprogramiranje neuronskih puteva (prihvaćanje simptoma i stvaranje sigurnosti u sustavu putem, na primjer, afirmacija i vizualizacije, kako bi se smanjio alarm opasnosti u mozgu), a s druge strane se bavi emocionalnim otpuštanjem, tehnikama emocionalnog rada, jer emocionalne rane mogu uzrokovati fizičku bol, kako je, uostalom, tvrdio i dr. Sarno.
On nabraja ove karakteristike ljudi koji češće obolijevaju od psihosomatskog sindroma (sindroma poremećaja neuronskih puteva): people-pleasing, samo-kritičnost, perfekcionizam, kontrola. On kaže da ljudi s tim crtama ličnosti imaju aktivniji mozak, odnosno osjetljiviji su na opasnost i više se boje svojih simptoma. U postu o krivnji i sramu pišem upravo o nastanku „preosjetljivog mozga“ i kako je to povezano s navedenim karakteristikama. Sustav koji je od malih nogu „nabrijan“ na opasnost reagira puno snažnije na fizičke simptome i emocionalne izazove. Što ne čudi da njihov mozak lakše stvara neuronske puteve boli.
On kaže da je najvažnije kod pacijenata s kojima radi saznati što im se u životu dešavalo prije nastanka simptoma i priznati njihove rane i probleme. Neki od njegovih pacijenata prvi put u životu razgovaraju s doktorom koji ih pita što se u njihovim životima događa, i pokazuje suosjećanje i razumijevanje. Ono što ti ljudi najviše trebaju je da ih netko vidi i čuje, i da netko potvrdi da je njihova patnja stvarna. To što oni imaju osjetljiv mozak – nije njihova krivica. To je najnormalnija reakcija na život koji su živjeli. I opet, ono što ti ljudi trebaju shvatiti je da nisu potrgani i da je s njima sve u redu. Upravo ono o čemu pišem u svim postovima na 50 različitih načina.
Prihvaćanje i voljenje sebe daje mozgu signal da je sve u redu i da nismo u opasnosti. Kad prihvaćamo bijes ili tugu ili strah, kažemo mozgu da je ta emocija u redu i da nije znak za alarm (a ako se borimo protiv toga mozak to interpretira kao opasnost). U radu s dijelovima (IFS, tehnika koju i dr. Schubiner često koristi) sve što radimo je to da prihvaćanjem stvaramo osjećaj sigurnosti u sustavu.
Sve više ljudi prijavljuje da im je prihvaćanje i proživljavanje simptoma pomoglo da prevaziđu depresiju, anksioznost, vrtoglavice nepoznatog uzroka, fibromialgiju, kronični umor ili iritabilno crijevo. Sva stanja za koja i dr. Schubiner kaže da su posljedica „prestrašenog mozga“, odnosno utabanih neuronskih puteva. A naš mozak je fleksibilan, odnosno danas se to kaže da je mozak „plastičan“ i može naučiti nove neuronske puteve i može promijeniti stare. Pritom je važno naglasiti da stari putevi ne nestaju u potpunosti. Drugi putevi preuzimaju vodstvo i mi stare više ne koristimo. Zato nije čudno ako se nekad bolovi vrate. To je samo znak da smo ponovno pokrenuli stare neuronske puteve i to nije tragedija. Sama svijest o tome vratit će nas na nove i s vremenom će se stari sve manje aktivirati.
Neuronski put nastaje kad nešto ponavljamo. Na primjer, kad učimo voziti automobil. U početku pratimo svaki pokret, ali s vremenom mozak se nauči i mi počinjemo voziti automatski. To je posljedica naučenih neuronskih puteva. Zato se kaže da nikad ne možemo zaboraviti voziti bicikl. Možemo malo „zahrđati“, ali čim krenemo ponovno će se pokrenuti stari neuronski putevi i mi ćemo voziti kao da nikad nismo prestali.
Neuronski putevi se pritom ne mogu u potpunosti promijeniti, ali se mogu zaboraviti. Recimo, ako ste učili strani jezik u osnovnoj školi, a niste ga koristili 30 godina velika je vjerojatnost da su vam ti neuronski putevi zahrđali i da se nećete ničega sjećati. Ali i s 30 ili 50 možete naučiti novi jezik. Jer mozak uči. Isto tako, ako ste imali povredu mozga, funkcije koje je taj dio vršio preuzet će drugi dijelovi mozga.
Moja mama je imala jako veliku nesreću prije 30 godina. Pala je na glavu s terase i strgala kičmu i glavu. Imala je operaciju mozga i rekli su nam da ako se ikada probudi, da će biti biljka. Moja mama ne samo da se probudila nego još i danas samostalno hoda i radi sve što je radila i proteklih 30 godina. Oni kažu da ju je spasilo to što je ljevak. Da li je to istina ili se samo njezin mozak preraspodijelio – ne zna nitko. Činjenica je da ona nema trajnih posljedica osim što je izgubila njuh i malo ju „zanaša“ kad hoda, što je možda posljedica starosti a ne ozljede.
Naš mozak ima ogromnu moć i snagu, ali ju mi moramo znati iskoristiti. Prvi i osnovni i jedini zadatak našeg mozga je da nas štiti. Ako razumijemo tu funkciju mozga, razumijemo i njegovu poziciju. Ako se mi nečega bojimo i dajemo mu do znanja da je nešto za nas opasno, on će nas od toga štititi. On ne zna da se mi toga želimo riješiti, jer mi samo o tome čitamo, pričamo i razmišljamo. Očigledno je to za nas važno. A ako je važno i nama, važno je i njemu.
Isto tako, na primjer, ako počnemo učiti neku novu vještinu, čini nam se da odjednom vidimo samo stvari povezane s tom vještinom. Primjećujemo odjednom knjige na tu temu, čujemo ljude kako o tome pričaju, vidimo plakate. No, nije se dogodilo ništa čudno, samo smo našem mozgu rekli: „Čuj, ovo mi je sada važno“ i mozak prestaje filtrirati informacije o tome, a nama se čini da tih informacija nije ni bilo sve do sad : ). Mozak prerađuje bilijune informacija u svakoj minuti, i filtrira sve što je nevažno za nas i naš opstanak. Mi smo ti koji mu kažemo što je važno, pa tako i što je sigurno. Ako mu kažemo iznova i iznova da je sigurno biti u našem tijelu, on će to naučiti i podržati nas. Ali, kao i za vožnju bicikla, potrebno je vrijeme i vježba.
Dr. Schubiner je izdao nekoliko knjiga, od toga je zadnje izdanje njegove knjige Unlearn your pain izašlo 2026. godine. Kod nas je prevedeno četvrto izdanje iste knjige pod naslovom „Oslobodite se bolova“ nakladnika Planetopija. Osim navedene knjige, izdao je i knjigu Unlearn your anxiety and depression. Knjiga „Kako iscijeliti bolove u leđima“ dr. Sarnoa dostupna je kod nas kod istog nakladnika.
Image by macrovector on Magnific