Jako poštujem Srđana Rojea. Pratim njegovo manifestiranje već godinama, ako ne i desetljećima. Čak sam jednom davno imala 1 na 1 seansu s njim, još dok je to radio, a i pohađala sam nekoliko njegovih tečajeva. I dalje ga pratim. No, njegova formula za manifestiranje meni nije radila. Zapravo, imala sam problema s provedbom, koliko god sam se trudila. Tek ću kroz godine saznati zašto je to tako. I u tom pogledu se sa Srđanom ne slažem.
Srđan se nikada nije deklarirao kao psiholog niti je njegov fokus na tome da se bavi ljudskom psihom i blokadama. Tako da i nije na njemu da rješava moj problem. On se isto tako ne bavi iscjeljivanjima i zdravstvenim problemima, tako da i nije čudno da se naši putevi malo razilaze.
On kaže da su naše misli, emocije, sjećanja i vibracija – posljedica naših definicija i uvjerenja. I u tome se apsolutno slažem s njim, da su definicije i uvjerenja uzrok kaskade ostalih elemenata. Ali se ne slažem s njime da je to početna točka niti da se ključ promjene nalazi ovdje.
Već sam nekoliko puta u postovima objašnjavala kako nastaju definicije i uvjerenja. Naša uvjerenja su, zapravo, energetske pretpostavke, koje su se u kasnijem djetinjstvu fiksirale kroz uvjerenja. Naš ego nije ništa drugo nego skup definicija i uvjerenja. Ali on je nastao u ranom djetinjstvu kroz energetske pretpostavke živčanog sustava. Mi nismo odlučili koja ćemo uvjerenja prisvojiti, to je naš živčani sustav učinio za nas dok još nismo ni znali za sebe.
Što je „energetska pretpostavka“? Kad smo jako mali nemamo ni svijest o sebi, nemamo razvijenu psihu, nemamo razumijevanje složenih koncepata, nemamo mogućnost sagledavanja šire slike. Mi djelujemo kao vrlo jednostavna mala bića koja uče iz ponašanja. Recimo da kao mala beba osjetimo glad. Počnemo plakati, to je naša reakcija na neugodan simptom u nama. I recimo da imamo majku koja se ne snalazi i ne zna dobro reagirati, pa ako nas dovoljno puta ne nahrani kad smo gladni, energetska pretpostavka će biti da „ako plačem kad imam ovu senzaciju nitko mi neće pomoći“. Onda ćemo plakati još jače. A onda ćemo u jednom trenutku odustati. Na energetskom / živčanom nivou „zaključujemo“ da naše potrebe neće biti ispunjene. „Ako tražim, neću dobit“. Čak i tako rane energetske pretpostavke mogu u nama stvoriti uvjerenje koje ćemo desetljećima kasnije još uvijek držati. Jer se radi o energiji, a ne mislima.
Svako naše uvjerenje utemeljeno je na zaključcima koji su doneseni na temelju našeg ponašanja i reakcije okoline. Još jedan primjer, ako me roditelji stalno kritiziraju moram naći načina da me prestanu kritizirati i da me vole. Trudit ću se sve više i više, kako bi dobila pohvalu, ili ću zaključiti da nikad neću dobiti pohvalu i da sa mnom nešto nije u redu. Kasnije, ako je reakcija okoline dovoljno dugo bila dosljedna, taj zaključak postaje uvjerenje. Ako sam dovoljno puta učinila isto (trudila se) i dobila isti odgovor okoline, u jednom trenutku će se iz toga dogoditi zaključak odnosno uvjerenje „Štogod napravim nije dovoljno dobro“.
Uvjerenje ne nastaje zato što smo mi to željeli, ili smo ga odabrali od svih mogućih uvjerenja, ili nam se učinilo posebno povoljno za naš život – ne, uvjerenje je automatski zaključak temeljen na DUGOGODIŠNJOJ interakciji nas i okoline. I pritom je jaaaaako važno naglasiti, da je ta interakcija emotivna, odnosno svaki put kad ćemo biti odbijeni osjetit ćemo emociju odbijanja koja će za nas biti jako bolna. Iskustvo života ide kroz emocije, a ne misli.
Kako ne bismo morali biti povrijeđeni svaki put u interakciji s okolinom počet ćemo razvijati obrambene mehanizme. Obrambene mehanizme isto tako ne odabiremo svjesno. Znači, prva po redu je energetska interakcija, zatim je proživljavanje bolnih emocija i onda dolazi obrambeni mehanizam, koji nas štiti od tih bolnih emocija. On kaže ovako: „Svaki put kad se ja trudim, moj otac kaže da to nije dovoljno dobro. Znači da nisam dovoljno dobar. To ne mogu podnijeti. Pravit ću se da jesam dovoljno dobar (stavit ću masku) i pravit ću se da nema bolnih emocija kako ih ne bi morao stalno proživljavati.“
Obrambeni mehanizam onda postaje na primjer: perfekcionist – „Bit ću najbolji na svijetu, onda će me svi voljeti“, people-pleaser – „Hvalit ću njih i brinut ću se za njih, jer onda oni mene hvale, onda me priznaju i vole“ ili problematično dijete: „Neću se uopće ni truditi, idem se napiti i drogirati“, ili agresivac: „Natjerat ću druge da mi se dive“. Koji obrambeni mehanizam ćemo upotrijebiti ovisi o našem karakteru, situaciji u kojoj jesmo, a možda nešto donosimo i sa sobom iz onog svijeta. Nije bitno koji obrambeni mehanizam odabiremo, bitno je to da on uvijek radi isto – štiti nas od bolnih emocija.
Znači, energetska pretpostavka (iskustvo kroz dugogodišnju interakciju) se kroz godine fiksira u uvjerenje koje glasi: „Ja ne vrijedim (kad se ponašam autentično)“.
Alternativno iskustvo kaže: „Vidim da me vole kad se brinem za njih“
Obrambeni mehanizam kaže: „Stavit ću masku: Ja se volim brinuti za druge ljude. Onda sam voljen (siguran) i nikad više neću osjetiti bolne emocije“.
Ništa od ovoga nije istina. To je „samo“ naše iskustvo. Ali iskustvo je nama, i našem živčanom sustavu, najvažnije. Ako smo, po iskustvu, naučili i uvjerili se da nismo vrijedni, vidjet ćemo samo takve situacije u životu. To je ono što kažu da projiciramo. Vidjet ćemo samo situacije kad nas opominju, kritiziraju i odbacuju, čak i kad objektivno to nije tako. Možda će netko samo nešto tražiti od nas, a mi ćemo to shvatiti kao kritiku.
I onda nakon 30 ili 50 godina iskustva ne-vrijednosti ne možemo samo tako reći: „Aha! Bilo je pogrešno uvjerenje. Kak sam glup. Idem to sad odmah promijeniti.“ Iza uvjerenja se nalaze godine i desetljeća iskustva, bolnih emocija i obrambenih mehanizama.
Naše psihološke probleme mi uporno pokušavamo riješiti kroz misli. A to je nemoguće. Analiziramo misli i na temelju analize zaključujemo kako bismo se trebali osjećati. Ego je skup uvjerenja koja smo sakupili kroz interakciju s našim okruženjem u kojem smo odrastali. Skup tih uvjerenja je za nas zakon. To je naša istina. To je naš život. Ako nekim čudom i uspijemo promijeniti uvjerenje, time smo promijenili naš život, a koliko ljudi znate kojima je to uspjelo? Jel vama uspjelo? Meni nije.
Srđan kaže da jednom kad vidiš uvjerenje koje nije točno da ga „samo onda odbaciš“. Kako ga točno odbaciš? S druge strane kaže, točno, da moraš krenuti raditi usprkos uvjerenju i da očekuješ da će biti otpora. To je točno. Jer će se živčani sustav buniti ako radiš protiv zakona i istine. Živčani sustav (uvjerenja) nas štite i ako idemo namjerno raditi suprotno od uvjerenja živčani sustav će to prepoznati kao opasnost i učinit će sve da nas spriječi u naumu.
No, gdje je tomu kraj? Prema Srđanu, ako dovoljno dugo ustrajemo počet će nam se otvarati situacije i sinkroniciteti koji će nam dati drugu realnost, drugo iskustvo. Koliko sam vidjela mnogi ljudi s tim imaju problem. Jer nije baš da sinkroniciteti počnu odmah padati s neba. Pa čak i ako padnu s neba i dalje se bojimo ići za njima. Uvjerenje nije nešto što se samo tako „odbacuje“, jer je to energetski obrazac (imprint) u našem živčanom sustavu. Neki imaju manje straha od autentičnosti, a neki, bogme, imaju čistu paniku, o čemu i sama mogu svjedočiti. Autentičnost je, za neke od nas, pitanje života i smrti (tako to percipira naš živčani sustav).
Ali, od čega nas živčani sustav točno štiti? Pa štiti nas na dva načina. S jedne strane nas štiti od negativnih emocija i duševne boli, a s druge strane sprječava odbacivanje, što nas čini sigurnima. Ne pada mu na pamet da promijeni poziciju i samo tako popusti.
Zato ne rade ni afirmacije. Ako se osjećate bezvrijedno i dovoljno si puta ponovite „Ja sam vrijedan“ živčani sustav će napraviti točno ovo: ništa. To uopće ne percipira niti ga zanima. Neće se čak ni buniti. Jer on zna da vi znate da ne vrijedite. Može vam 300x netko reći da vrijedite, ali vi znate da ne vrijedite. Vi imate to iskustvo. A ne riječi. I misli. I ideje.
Pa kako onda? Što sad pak s tim?
Proučavajući neka duhovna učenja i tehnike kao što su prihvaćanje i unutarnje pomirenje, naišla sam na sasvim drugačiji koncept. Isti taj koncept se pojavljuje i u medicini, naročito onoj vezanoj uz nova istraživanja mozga i neuronskih puteva.
A taj koncept kaže da su emocije primarne, a misli (i, posljedično, svjesna uvjerenja) su potpuno nebitni, ako govorimo o liječenju i iscjeljenju. Nama se možda čini da naše misli prethode emocijama, ali to i nije tako. Naše misli su, vrlo vjerojatno, produkt emocija. Odnosno produkt interakcije koja dovodi do emocija koje su onda potisnute obrambenim mehanizmom. Mi si u glavi objašnjavamo zašto imamo neki osjećaj, analiziramo i racionaliziramo, samo kako ne bismo morali osjetiti taj osjećaj. Osjetit ćemo ljutnju, ali ćemo ju prekinuti beskonačnim objašnjavanjima zašto se tako osjećamo, umjesto da ju samo dopustimo (pritom, naravno, ne mislim na izražavanje ljutnje nego na prihvaćanje senzacija ljutnje). Ako smo vrlo jako blokirali ljutnju, uopće nećemo ni percipirati ljutnju nego ćemo u glavi slušati beskonačan niz razloga zašto se ne bi trebali ljutiti.
Naše su misli totalni đank. One nam konstantno pričaju nešto. One su narator u našoj glavi. One nam opisuju okolinu, govore nam što trebamo raditi, ponavljaju nam što nam je netko rekao, podsjećaju nas kako moramo biti bolji, govore nam kako su drugi glupi, kritiziraju nas, traže od nas da se preispitujemo, opisuju boje automobila koje vidimo, ponavljaju recepte, prepričavaju serije koje smo gledali i tako dalje. One same po sebi ne mogu izazvati emociju. Probajte se naljutiti. Probajte si reći: „glupačo, debilu, kakva ti je to kosa…“ možda ćete se malo iziritirati ili, vjerojatnije, nasmijati, ali to neće dubinski promijeniti vaše raspoloženje. Ne. Tek kada uđete u određenu situaciju ili interakciju vaš će živčani sustav itekako početi reagirati. Kad ste u interakciji sa šefom, na primjer, on vas ne mora direktno vrijeđati, on može određenim tonom natuknuti kako ste vi nešto krivo napravili ili može spomenuti nekakve otkaze, a vi ste odjednom u totalnoj panici. Vi reagirate. Emotivno. Ili, ako počnete nešto raditi, što želite, ali se bojite to raditi kako ne bi bili ismijani, podići će se emocije, senzacije, nelagoda, umor, strah, nervoza, tjeskoba.
I da, to je vrlo dobro opisati kao otpor, jer je to otpor proživljavanju nelagodnih emocija. Vi se ne opirete pisanju, ili slikanju, zato što mislite da je to glupo, nego zato jer se nelagodno osjećate kad to radite – zbog emocija srama, krivnje ili straha. Nisu misli te koje su nelagodne, nego senzacije i emocije.
Nama se čini da se sve dešava u našoj glavi jer nam naši dijelovi pričaju priču o tome kako je sve to glupo i od toga nećemo moći živjeti, ali suprotna teorija kaže ovako: i prije nego smo se sjeli i počeli slikati imali smo potisnute osjećaje bezvrijednosti (od kojih nas obrambeni mehanizam štiti) i masku na licu koja radi sve kako bi se drugima svidjeli. Znači mi se branimo od osjećaja bezvrijednosti, a samim činom početka slikanja mi izazivamo živčani sustav. Ako je živčani sustav zaključio ovo: „Moje se autentično ponašanje sankcionira, moram se ponašati sukladno željama okoline kako bi bio siguran“ – svako autentično ponašanje će biti opasnost. Mi činom slikanja stavljamo naš živčani sustav u opasnost! Pa naravno da se buni. Jer on zna da će autentično ponašanje biti sankcionirano (izazvat će kritiku) i on zna da će to u nama izazvati emocije koje su potisnute i moraju ostati potisnute jer zna da ih ne možemo podnijeti!
Ali, što kad bi mi rekli ovako: „Ja sam sada veliki/a i mogu podnijeti osjećaj bezvrijednosti. Bring it on!“
Potisnute emocije, po novim istraživanjima, uzrok su kroničnih bolova i simptoma. Emocionalna bol se nalazi na istom mjestu u mozgu kao i fizička bol. Naš obrambeni mehanizam duboko vjeruje da je bolje da nas sve boli nego da iskusimo osjećaj napuštanja, odbacivanja i bezvrijednosti! On uistinu vjeruje da ćemo lakše podnositi fizičku nego emotivnu bol. Toliko mu je važno da emocije ostanu potisnute!
Zvuči glupo da mi logički znamo da se osjećamo bezvrijedno i da mi psihološki znamo da naše uvjerenje glasi da smo nesposobni, pa da ipak ne možemo doći do razrješenja! Kad bi osvješćivanje uvjerenja bilo ujedno i razrješenje uvjerenja, svi bismo bili zdravi i veseli. Ali to nije tako. Zato desetljeća psihoanalize neće učiniti ništa na emotivnom nivou. A naš emotivni nivo je ono kako se mi svaki dan osjećamo! Ako ja znam da se svaki dan osjećam depresivno to ne mijenja činjenicu da se osjećam depresivno! To je jasno kao dan, ali mi i dalje mislima pokušavamo razriješiti emotivni / energetski problem! To što svjesno znamo da izbjegavamo kritiku, ne mijenja na činjenici da će naš živčani sustav učiniti sve kako bi nas spriječio da napravimo nešto što volimo, pa makar nas zakucao za krevet. Naš živčani sustav želi da mi budemo sigurni, a ne sretni. Naša duša želi da budemo sretni, ali ona djeluje na duhovnom nivou, a ne na nivou živčanog sustava. Mi cijeli život opisujemo naše emocije umjesto da ih proživimo. Jer naš živčani sustav misli da će nas proživljavanje emocija ubiti. I to nije tako glupo kako se čini, jer u trenutku kad smo privi put osjetili te emocije, one su za nas bile nepodnošljive i mogle su nas ubiti.
Potisnute emocije mogu izazvati bolove u vratu i leđima, IBS, vrtoglavice, anksioznosti, fibromialgiju, bolove u abdomenu, pa čak i autoimune bolesti (a možda čak i 90% bolesti) – zašto onda potisnute emocije ne bi mogle spriječiti da se bavimo onime što volimo? Ako je u našem djetinjstvu bilo opasno biti autentičan, zašto bi to sada bilo drugačije (za živčani sustav)?
Ono što mi ovdje moramo učiniti najbolnija je stvar na svijetu. Nova generacija znanstvenika i naučnika koji se bave neuronskim putevima i psihosomatikom kažu da put iz problema vodi kroz sami problem. To znači, na primjer, ako patite od napadaja panike da u trenutku napadaja panike morate prihvatiti i proživjeti taj napadaj. Znači, potpuno suprotno od onoga što živčani sustav radi, što je naše logično razmišljanje i na što nas potiču misli. Kad dobijemo napadaj panike mi ga pod svaku cijenu želimo zaustaviti – što je nemoguće (!). Ako ga pokušamo zaustaviti patit ćemo dulje i jače. Opiremo mu se, bojimo ga se i mislimo da s nama nešto fizički nije u redu – stvaramo dodatni sloj panike. Kad bismo bili u stanju proživjeti napadaj panike on bi se brže završio i samim tim činom mi bismo našem živčanom sustavu rekli da je sve u redu i da se ne mora bojati vlastitih simptoma. Na taj način umirujemo živčani sustav. U suprotnom samo ga još više „plašimo“ i postajemo još više osjetljivi na paniku. Isto je s anksioznošću i isto je s depresijom isto je i s kroničnim bolovima.
Da li ste ikada doživjeli napadaj panike i probali ga „pustiti“ (bring it on!)? Ajme majko! To je najteža stvar koju ikada itko može napraviti. Za vrijeme napadaja mi smo u smrtnom strahu i mi bismo to samo trebali pustiti??? Da. Tako kaže znanost – a i iskustvo.
Ima onih hrabrih koji to uspiju i od prve prođu kroz najgori napadaj i skuže da je brzo gotov. Ali to kod većine nije tako. Počinjemo polako. Koliko možemo. Kažu čak da je dovoljno vizualizirati. Polako. Kad se pojavi simptom, barem 10 sekundi ga prihvaćaj i nemoj bježati od njega. Nije poanta da ga trpiš, nego da ga prihvatiš. Da vidiš da nije opasan. Da se prestaneš bojati. I onda će se, s vremenom, živčani sustav smiriti. Imat ćeš opet napadaj, pa ćeš proći kroz njega. I kroz još jedan. Sve dok jednog dana ne skužiš da ga više nemaš.
Isto je i s bolovima. Mi moramo djelovati usprkos bolovima, znajući da je s nama sve u redu. Moramo pokazati živčanom sustavu (i našim mislima koje su nusproizvod straha) da nam nije potreban još jedan MR, da nam neće puknuti kičma, da naši mišići nemaju neku tešku bolest i da nam ne fali kalcija. Jednostavno, kad smo prošli pretrage i uvidjeli da se ništa opasno ne dešava – onda tomu moramo početi vjerovati.
Nova znanost u medicini kaže da ako se bojimo određenog simptoma, taj simptom postaje još jači. Na primjer, ako se bojimo bolova u leđima, oni postaju sve jači. Ako smo uvjereni da nam je kičma slaba i da nas svaki pokret može paralizirati, bolovi će s vremenom biti sve gori. Isto tako ta znanost kaže – simptomi se pojavljuju kao distrakcija od potisnutih emocionalnih rana. Kad nas bole leđa bavimo se leđima, vježbanjem, fizijatrima, snimanjem i tako dalje. Jako smo daleko od potisnutih emocija. Zato je izlaz iz kroničnih bolova znanje da je s nama sve u redu i ponašanje u skladu s tim (više o ovome u mom postu Napokon bez boli i obavezno provjerite resurse na dnu posta). Doslovno dajemo do znanja živčanom sustavu da se ne bojimo i da smo u redu. Jako često se u takvim situacijama dogodi da odjednom nestanu bolovi, ali se pojavi recimo IBS. Živčani sustav je skužio da više ne palimo na bol, pa daje neki drugi simptom.
A sad dolazimo do emocija. Jedino što nas drži podalje proživljavanja emocija je strah. Bojimo se da ako slučajno dođemo u dodir s mržnjom ili tugom, da ćemo se raspasti i rasprsnuti, i da će nas sa špahtlom morati strugati sa zida. Koliko ste puta čuli da netko kaže da ima osjećaj da će poludjeti ako si dozvoli neku emociju? Da će završit u Vrapču. Svatko ima osjećaj da se dogoditi nešto strašno ako si dozvoli osjetiti emocije. Tako je to po dizajnu. Jedna od uloga našeg živčanog sustava je da potiskuje emocije i mi to ne možemo promijeniti voljnim činom. To je zaštitna uloga živčanog sustava koja nas je sačuvala dovoljno dugo kako bismo proslavili 40. ili 50. rođendan.
David R. Hawkins, poznati psihijatar koji je doživio iskustvo prosvjetljenja ističe upravo emocije kao ključ za buđenje. On kaže da se otpuštanjem emocija otpuštaju i misli vezane uz emocije. Znači nisu misli te koje proizvode emocije, nego su emocije te koje proizvode misli. Ako se otpusti tuga, otpuštaju se tužne misli.
Ali, što je to točno, po njemu, otpuštanje emocija (knjiga koja se time bavi zove se Letting go)? Zapravo se ne radi o „otpuštanju“ nego „dopuštanju“. I to dopuštanje se odnosi na emocije, a ne misli o emocijama. Ako želimo otpustiti recimo tugu, onda ne razmišljamo o tuzi nego osjećamo senzacije tuge. Osjećamo pritiskanje u prsima, bolove, stezanje, mokre oči, napinjanje, propadanje, tresenje i štogod naše tijelo želi. Kako god naše tijelo želi osjetiti emociju. Kad ju osjetimo do kraja, i ni na koji način ju ne prekinemo, otpustili smo ju. Kad se emocija proživi, ona se „istroši“, a mi osjetimo olakšanje. Tako znamo da smo ju otpustili.
Naravno, imamo tonu emocija u tonu slojeva i redovito moramo otpuštati emocije kako dolaze ili kako ih pozovemo, ali sa svakim do-puštanjem dolazi od-puštanje. Što više otpuštamo, to se osjećamo lakše, to manje misli imamo oko tuge, to više energije imamo za kreativnost. On kaže da se na taj način možemo osloboditi i od ega, ali ne moramo odmah ići s tim očekivanjem u otpuštanje. Jednostavno krenemo dopuštati. Osjetit ćemo olakšanje, to je sigurno, a to će nam dati motivaciju da idemo dalje. Počinjemo stvarati novo iskustvo. O tome se radi. O stvaranju novog iskustva za živčani sustav u kojem je sigurno osjećati emocije. Zato ništa ne silimo i idemo polako. Polako se učimo otpuštanju i dopuštanju. Polako ispuštamo paru, kao na ekspres loncu.
Kad ćemo biti u stanju osjetiti i doživjeti emociju u trenutku kad ona nastane – moći ćemo reći da živimo život. Moći ćemo reći da smo autentični. Radit ćemo ono što volimo jer ćemo moći podnijeti osjećaje koje ta aktivnost nosi, a možda ih uopće neće ni biti.
Cilj nije promijeniti uvjerenje, cilj je nemati nikakva uvjerenja, nego odgovarati na situaciju u stvarnom vremenu onako kako se ona razvija (živjeti u sadašnjem trenutku).
I zato je prihvaćanje najvažnija vještina u životu koju možete naučiti.
I medicina kroničnih bolesti, i duhovne prakse, i IFS i drugi novi klinci govore o prihvaćanju kao najvažnijem preduvjetu za napredak. Bilo medicinski, duhovni ili psihološki. Ne možemo mijenjati nešto na silu, ne možemo se kritizirati i očekivati da će to donijeti promjenu, ne možemo se stalno boriti sa životom – u jednom trenutku moramo stati i prihvatiti svoj život takav kakav je. Sve emocije, strahove, senzacije, panike, bolove – i dati našem tijelu do znanja da smo sada prisutni.
Da li će nas to odvesti na duhovni put nijevažno. Ne morate se prosvijetliti niti duhovno uzdignuti da biste se voljeli i da biste iscijelili bolove. Pritom „voljenje“ izjednačavam s „prihvaćanjem“ i „suosjećanjem prema sebi“. Bitno je da se volite, i prihvatite, iskreno, iz srca. Ne možete voljeti druge ako ne znate voljeti sebe. Ako niste autentični, ne možete voljeti autentično. Možete voljeti prividno, uvjetovano ili manipulativno. Ako se ne bojite proživjeti potisnute emocije i prizvati ih u svijest, onda vas živčani sustav ne mora stalno čuvati od neugodnih situacija i trigera. Onda idete svježije u svijet. Malo trjezniji. Malo smireniji. Malo više svoji.
Nije lako dopustiti i prihvatiti napadaj panike, nije lako dopustiti mržnju prema nekome koga biste trebali voljeti, nije lako osjetiti napuštanje, bezdan, strah, tjeskobu, očaj. Živčani sustav nas od toga štiti upravo zato što je to za nas tako teško. Ali to su naši autentični osjećaji, za koje se pravimo da ne postoje. A oni su tu. Uvijek. U pozadini. Vrebaju. I što ih više potiskujemo to djeluju strašnije i opasnije. Dok se, bježeći od njih, u potpunosti ne odvojimo od sebe i postanemo karikatura. Dok ne postanemo kruti, predvidivi, teški za suradnju, agresivni ili žrtve. Dok nam život ne postane jedna beskonačna projekcija jedno te iste priče koju si svaki dan ponavljamo. Eckhart Tolle to lijepo ilustrira: „OH, MOJ ŽIVOT. To je problem kojeg je potrebno riješiti.“
U slijedećoj epizodi ću se pozabaviti konkretnim tehnikama prihvaćanja, a do onda možete baciti oko na slijedeće resurse:
Knjiga „Emocionalno pročišćavanje“ Johna Ruskana https://knjiga.hr/emocionalno-prociscavanje-john-ruskan-1
Letting go od David R. Hawkinsa https://planetopija.hr/kategorija/strana-knjiga/tema/personal-development/letting-go-02367080-0f08-42c4-8fc9-93e3dd3b7f80
A ako imate iskustvo kroničnih bolova preporučam:
Howard Schubiner – Oslobodite se bolova – https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/oslobodite-se-bolova/
Nicole Sachs – Mind your body – https://www.knjizara-dominovic.hr/mind-your-body-proizvod-54176/
Oboje autora surađivali su s dr. Sarnom – https://znanje.hr/product/kako-iscijeliti-bolove-u-ledjima/204556
I, naravno, velik broj podcasta s tim ljudima koji su dostupni na Youtube-u.
Photo by Ümit Yıldırım on Unsplash