Što ako je sve što smo ikada učili o životu i postojanju krivo? Što ako je sve što je ikada „dokazano“ fizikom, kemijom ili biologijom krivo? Što ako naše premise o postojanju uopće nisu točne? Što ako mi uopće nismo materija? Što ako mi uopće ne vidimo materiju nego sanjamo slike?
Cijeli svijet i čitavo čovječanstvo se bazira na premisi da živimo u materiji. Što kada bismo preispitali osnovnu premisu postojanja?
Upravo to se u svijetu dešava, ne samo zato što su se tradicionalne istočnjačke filozofije uvriježile na zapadu, nego zato što smo postali zasićeni materijalističkim pogledom na svijet koji nam ne objašnjava apsolutno ništa o našem postojanju. Zasitili smo se laganja sami sebi. Naši osjeti i naša percepcija nam govore nešto sasvim deseto od onoga što nam se servira kao objašnjenje. Stoljećima nas uvjeravaju kako je nešto žuto i mi provodimo desetljeća studirajući žutu boju, gradimo karijeru na žutoj boji, ali nam je sada dosta, umorni smo od laganja i počinjemo osluškivati glasove koji šapuću: Hej, meni se čini da je ovo plava boja, a tebi?
Ako želimo biti zdravi, onda se moramo početi brinuti za svoje tijelo, ali ako se želimo iscijeliti onda moramo početi preispitivati sve što smo ikada naučili o postojanju i materiji. Jer zdravlje i iscjeljenje nije jedno te ista stvar. Kad smo zdravi funkcioniramo u materijalnom svijetu, a kad smo iscijeljeni funkcioniramo u našem životu. Rekli su vam da ste nakupina mesa koju će pojesti crvi, da li vi vjerujete u to?
Svatko od nas će se morati probuditi i upitati se – što ja vjerujem? Što je moja istina? Jer, činjenica je da samo mi znamo što je istina za nas. Predali smo našu moć svijetu koji nema pojma o ničemu. Očekujemo od svijeta da nam kaže kako se osjećamo i da nam odredi našu vrijednost. Apsolutno sve odluke i sva znanja smo predali svijetu oko nas, koji je izokrenut i šizofreničan s elementima psihoze.
Mi ne znamo ništa o ovom svijetu oko nas. To je prva činjenica s kojom se moramo pomiriti. To je prva unutarnja istina kojoj moramo pogledati u oči. Sve što ste ikada mislili ili „znali“ o svijetu rekao vam je netko drugi. Vi to ne možete provjeriti.
Jedino što možete provjeriti i jedino što može biti istina za vas je ono što se nalazi u vama. A ono što se nalazi u vama je svijest o vama. Ništa drugo. Vi znate da postojite vi. Sve ostalo je upitno i može biti iluzija. Kad gledate iznutra prema van, jedino u što možete 100% biti sigurni je da postojite vi. Sve drugo je otvoreno za debatu. I to je premisa od koje morate krenuti.
Kad izreknete „Ja postojim“ jedina je istina koju ćete ikada izreći. Taj „ja“ koji postoji živi u svom svijetu i u njemu postoje istine koje vrijede za vas. Ono što nam se dogodi je da nam dođe netko izvana i počne nas uvjeravati u nešto za što mi znamo da nije istina. Ali nas od malena dresiraju i s vremenom počinjemo vjerovati drugima, a ne sebi. Konflikti koje osjećamo u nama sukob je naše istine s „istinom“ koju su nam nametnuli. Mi imamo naše autentično „ja“, naš karakter, dušu, kako god to hoćete nazvati, koje je ubijeno pritiscima izvana. Kako bi preživjeli u ovom nasilnom i agresivnom svijetu, morali smo napraviti kompromise sa svojim autentičnim „ja“. Neki od nas su se djelomično kompromitirali, dok su se drugi u potpunosti odrekli sebe.
Iscjeljenje se dogodi kad shvatite da ste vi svoja jedina istina. Kad vidite naučena ponašanja kao naučena i kad otkrijete svoj autentični izražaj, onda počnete postojati u svijetu kao vi, a ne kao vaš avatar.
Moramo izaći iz uloge avatara i otkriti našu autentičnost. Nitko ne živi vaš život osim vas. Nitko nema vaše emocije, nitko ne zna kako se osjećate – nitko, osim vas. Ako vi ne želite osjetiti svoje emocije, ako se vi ne želite boriti za ono što je vama važno – tko će? Tko će umjesto vas donositi odluke o tome što bi vas trebalo usrećiti? Tko će odlučiti kakav život je za vas ispunjujuć? Tko će vam reći koje vrijednosti morate slijediti? Tko vam mora reći što da u životu radite?
Uopće se ne moram dotaknuti svijesti i vjere, ne moram spominjati Boga ili Višu silu kako bi vam prenijela poruku jer vi u sebi znate da je to istina. Ne morate tražiti svoje Više ja, ne morate vjerovati u Boga, ne morate meditirati sto godina i ne morate studirati filozofiju kako biste znali da postojite i da imate život. Vi imate život. Živi ste. Čitate ove retke, znači da ste živi.
Štogod da se dogodi kad umrete, nije važno. Važno je samo ono što radite danas. Ne znamo što se dešava kad umremo, ali znamo da živimo sad. Iscjeljenje se dešava u trenutku kad shvatimo da je to istina, da smo živi i da postojimo. Kad prestanemo tražiti odgovore tamo vani. Kad počnemo voljeti svaki naš atom i svaku našu minutu života. Kad prihvatimo sebe, sve svoje dijelove, sve svoje mane i vrline, svu svoju ljudskost i naš život takav kakav je i kad prestanemo tražiti od drugih dozvolu za život – tada se iscjeljujemo.
Iscjeljenje = unutarnje pomirenje = ljubav prema sebi = svjesnost o sebi = buđenje = spoznavanje vlastite prirode.
Ja vjerujem da smo mi svijest. Vjerujem da je sve svijest. Vjerujem u Boga, koji je svijest, vjerujem u besmrtnost, vjerujem u dušu koja živi vječno. Ali to sam ja. Jer ja u sebi osjećam svijest, osjećam prisustvo Boga i osjećam besmrtnost. Ja vam to ne mogu dati, a to možda i nije vaša istina. I nije na meni da namećem svoju istinu drugima. Samo ja znam što ja volim. Samo ja znam što ja želim. Samo ja znam kako se osjećam. I ako ću sebe napadati zbog toga, jer mi netko drugi nameće svoju istinu, onda ne živim svoj život. Onda je taj poklon bačen i neiskorišten. Što uistinu ostaje nakon što ja odem s ovog svijeta? I kome je to važno? Meni ili drugima?
Zašto obolijevaju ljudi koji povlađuju drugima? Zašto tijelo odricanje od svoje autentičnosti smatra opasnošću? Zašto nas tijelo napada kad se ne branimo i ne govorimo svoju istinu? Čini se kao da u nama postoji neka svijest koja odbacivanje autentičnosti smatra najvećim zlom koje sebi možemo napraviti.
Čim počnemo prihvaćati sebe takve kakvi jesmo i čim počnemo razumijevati i poticati sve naše dijelove javlja se u nama netko tko je sposoban prihvatiti, netko tko je hrabar, tko voli, tko se raduje, tko je kreativan. Možda je to Bog u nama koji se želi manifestirati u svijetu i stvarati. Benevolentan Bog koji je milosrdan i dobroćudan. I zato nas uvijek iznova tjera, kroz izazove i probleme, da se pokažemo u našem pravom svijetlu. Doslovno.
Photo by Greg Rakozy on Unsplash