Volim slušati TOP radio. Sviđaju mi se voditelji, muzika je baš za mene i moju generaciju, nema puno reklama, vijesti traju 30 sekundi i imaju dobre teme.
Prije nekog vremena Barbara Kolar je obrađivala temu djece i nasljedstva ponukana izjavom Stinga kako svojoj djeci, kojih je nakucao 6, neće ostaviti ništa. „Ja sam sam izgradio svoju karijeru“, reče on, „i ne vidim razloga zašto bi mojoj djeci išta poklanjao, neka oni sami nađu svoj put“, nešto u tom stilu. I onda se povela rasprava o tome.
Da li treba svojoj djeci išta dati? Hmmm. Da razmislim.
U našoj kulturi postoji uvjerenje, da ako nekome nešto daš, to će ga/ju pretvoriti u lošu osobu. A ako im ništa ne daš, to će ih nekako ojačati i pretvoriti u dobre osobe s karakterom. Znači, ako sam ja taj koji to zaključuje, onda ja zaključujem da sam ja dobra osoba s karakterom, jer sam se cijeli život mučio i borio i nekak se izvuko.
No, ono što ja čujem u Stingovoj izjavi je: „Buhuuuhuuu mene moja djeca ne poštuju i ne vole me i ja im neću dati ništa.“ Jer da Sting osjeća veliku ljubav svoje djece, poklonio bi im zvijezde. Osim toga, ako im neće dati ništa, po kojem kriteriju je onda on dobra osoba? „Neću vam dati ništa kako bi postali dobre osobe – kao ja“. Ja sam super, ja sam najbolji, ja sam uspio – dokažite mi da možete biti kao ja, ja, ja…
Koliko je naša civilizacija izopačena vidi se i u uvjerenju kako malu djecu treba pustiti da se „plaču dok se ne onesvijeste“ i da ih se nikako ne treba držati u rukama ili nedajbože pustiti ih da spavaju s roditeljima, jer će to djecu „razmaziti“. Istina je da roditeljima to dijete ide na živce s plakanjem i da je njihova potreba za spavanjem važnija od djetetove potrebe za povezivanjem.
Sad već ptice na grani pjevaju o važnosti „prve tri“. U prve tri godine ono što se odvija u djetetovom živčanom sustavu i mozgu ključno je za cijeli život koji će to dijete kasnije voditi. U prve tri godine dijete nema svijest o sebi i sve oko sebe doživljava isključivo kroz majku, odnosno osobe koje ju hrane i s kojima se povezuju. U prve tri godine razvija se i attachment (veza) između djeteta i roditelja, koja će kasnije biti osnova za sve ostale veze i osjećaj sebe u svijetu.
Kad se dijete uzruje (plače) znači da nešto treba. Ili ga nešto boli. Ili je jednostavno uznemireno. Kad ga majka primi u ruke, smireno, dijete osjeća živčani sustav majke i smiruje se. Dijete se ne može samo regulirati niti smiriti jer nema još razvijen živčani sustav koji bi to mogao učiniti. Kad dijete osjeti majčin živčani sustav, smiruje mu se srce, tjeskoba i strah. Ako ga pustimo da plače „dok se ne onesvijesti“ to samo znači da se njegov živčani sustav toliko umorio da je jednostavno odustao i zaspao. Ako se ovo događa na redovnoj bazi – živčani sustav (koji kasnije postaje djetetov ego) automatski zaključuje: Nitko neće doći. Dijete se i dalje neće znati samo regulirati, i neće se znati smiriti, ali neće znati zbog čega. Kao odrasla osoba to će doživljavati kao osjećaj napuštenosti, tjeskobe i nemira. Živčani sustav se nije naučio opuštati i naučio je da je ovaj svijet opasan, a ne siguran. Mi nismo postigli da je to dijete u budućnosti snažno i otporno, nego postaje tjeskobno i neurotično.
U prve tri godine nastaje djetetov karakter. To je ljudima totalno nevjerojatno, ali i psihologija i biologija su nas odavno naučili da je to tako. U prve tri godine zaključujemo o svijetu sve što se ima zaključiti. Zaključujemo da li je sigurno mjesto, da li nas netko voli i prihvaća, da li smo poželjni, da li vrijedimo… Još se malo koprcamo do pete godine, ali to je to. S pet godina mi ili jesmo ili nismo dobra osoba.
Ideja da će nas neka igračka razmaziti je idiotska. Djeca žele stvari i vesele se kad ih dobiju. Ne znači da mogu dobiti baš sve što zažele i da im ne treba postaviti granice, ali kad postavljamo granice to činimo zato da bi dijete naučilo što su to granice i da ih naučimo kako da sudjeluju u ovom svijetu, a ne zato što ih želimo pretvoriti u dobru osobu. Ako im uspavljivanjem iz hororca dajemo do znanja da nisu sigurna, ako ne prepoznajemo i ignoriramo njihove potrebe, ako se razgovaramo s njima kao da imaju 30 a ne 3 godine – samo dajemo djetetu do znanja da s njim nešto nije u redu i da ga ne volimo, pa ako mu ne damo igračku ono će samo zacementirati osjećaj da nije zaslužilo igračku i da je loše.
Djeca nisu psiholozi niti imaju pojam o psihološkim igrama koje odrasli igraju. Djeca su djeca i njihov jedini zadatak je da se povežu s roditeljima, da ih se vidi i voli takve kakvi jesu i da ih se nahrani i da im se da sigurno okruženje ispunjeno ljubavlju i poticanjem. Fućka im se za kuće i aute, njihovo se lice rastopi kad vide ljubav u očevim očima, njihovo srce zaigra kad ih mama pomazi i kaže im da ih voli. Oni neće postati tetkice i razmažena derišta, nego sigurni, samopouzdani, voljeni ljudi.
Al to nije dobro, jel tak?
Ništa nećemo postići u životu ako smo smireni i voljeni, jel tak? Moramo biti neurotični, jadni i tjeskobni kako bi bili ovisni o poslu i stvorili vikendicu na moru. Kako ćemo se samo izboriti na poslu ako smo smireni i sigurni u sebe?? Ajme majko!
Dijete treba zatuć i uzet mu svaku nadu i onda će se ono boriti i razviti karakter.
Otkad roditelji nisu zaduženi za stvaranje karaktera svoje djece? I najsigurnije i najvoljenije dijete će se susresti s nevjerojatnim izazovima, problemima i zadacima, jer je život takav. Život je opasan, nasilan, događaju se gubici, bolesti, uspinjemo se i padamo, varaju nas partneri, umiru nam bliski, dobivamo otkaze – ne zato što smo loši, nego zato što je život takav. I ako kažeš djetetu: „To je tvoj problem, ti se sam izbori“, onda ga ne voliš i nemaš pojma ni o životu ni o ljubavi.
Uz to se nekako provuklo i uvjerenje da su roditelji ispunili svoje obaveze ako su djetetu omogućili školu i dali mu topli obrok dok je bilo malo. „Zar nema ništa za jesti?“ bila su pitanja mog starog kad bi plakala. Kao da djeca nemaju drugih potreba osim da jedu i školuju se. Djeca koja se nisu školovala i nisu imala što za jesti, a imala su osnovni osjećaj samopouzdanja više su napravila nego ta jadna djeca kojoj se na savjest stavlja njihovo školovanje, kao da je to bio neki teret kojeg su roditelji jedva iznijeli. Osjećaju se dužni do groba, jer su se roditelji „brinuli“ za njih. Pa, ne, ono, imaš dijete i onda se ne brineš za njega. Roditelji su malo pobrkali lončiće, oni su ti koji moraju dati ljubav i slobodu djetetu, i držati mu leđa kad postane teško – u tom slučaju nijedno dijete neće odbiti pomoći roditelju. Jer ga voli, a ne zato što je dužno!
Kad sam si kupovala automobil nitko mi u obitelji nije htio biti jamac. Pre rizično je znaš, ona je nestabilna. Nema se novaca (iako ga se ima na bacanje). Prijateljica mi je bila jamac i to prijateljica koja me poznavala tri mjeseca. Rekla mi je: „Ja znam da ćeš ti to plaćati, a ako i nećeš ja neću propasti.“ Dala mi je zato jer može. Zato što nije psihopat koji me želi uništiti, nego je ljudsko biće koje mi želi pomoći. I u meni ne vidi bezvrijedno čudovište, nego odgovornu osobu kojoj treba auto.
Ja sam taj auto otplaćivala 5 godina. Nisam ga kupila jer sam razmažena. Svi su mi u obitelji rekli da meni auto zapravo ne treba (iako oni svi imaju auto, ali njima treba). Kupila sam ga jer sam bila jedina koja je actually išla na posao. No, svejedno, trebala ne trebala, otplaćivala sam ga pet godina, u švicarcima, i davala sve veći dio plaće na njega. Još jedan dio, veliki, je išao na benzin. Manji dio plaće mi je ostao za preživljavanje. Al mogu vam reći, stvaaaarno sam postala bolja osoba. Ne mogu vam opisati kako je to promijenilo moj karakter na bolje. Nisam si mogla priuštiti godišnji ili neki tečaj, nego sam rintala do iznemoglosti. Time sam postala bolja prema drugim ljudima. Postala sam strpljivija i suosjećajnija. Naročito kad nisam imala novaca za preživjet mjesec. To je u meni izgradilo jebeni karakter. Poslije toga sam postala neuništiva.
Svašta.
Naš karakter se stvara do pete godine. Ili jesam ili nisam dobra osoba. Ili jesam ili nisam sposobna. To što ću se patiti do svoje penzije ne čini me nimalo boljom. A to što nisam najuspješnija na svijetu možda ima više s plakanjem u kinderbetu nego s time jesu li mi starci kupili auto ili ne.
Svi koji kažu da neće svojoj djeci ostaviti ništa, ili ih manipuliraju izjavama kao „To će jednog dana biti tvoje“ (a znaš da neće), misle kako ih djeca ne poštuju i ne vole. A time što im ne pomažu samo ih udaljavaju još više od sebe.
Zato, Stinže, žao mi je što misliš da tvoja djeca tebe ne vole i ne poštuju. No, ipak, to nije njihova krivica.
Image by freepik