Da život u disfunkcionalnoj obitelji nije tako tragičan, bio bi komičan. Svakodnevni privatni screening Blackaddera. Da sam barem imala više smisla za humor kad sam odrastala.
Slušala sam podcast s Tim Fletcherom, stručnjakom za kompleksnu (razvojnu) traumu i nisam mogla vjerovati – čovjek kao da je bio muha na našem zidu u onoj kućerini opsjednutoj duhovima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kad smo se uselili u tu ogromnu kuću (koju smo kasnije nadogradili jer dvorac nije bio dovoljno velik za naše veličine) napokon je svatko mogao zauzeti svoje mjesto koje mu samim rođenjem pripada. Tako su roditelji zauzeli tronove, a mi ostali smo se raspodijelili prema zaslugama (ulogama).
Bit će da Tim Fletcher nije pričao o našoj obitelji, nego o bilo kojoj text-book narcisoidno-psihopatskoj obitelji. Super mi je kad gledam emisije i podcaste o narcisoidnosti i čujem pitanja kao: „Kako znam da sam odrastao u narcisoidnoj obitelji?“. Hmmm. Čekaj da razmislim malo. Osjećaš se kao da te nema? Ne znaš tko si? Ne znaš koje su ti vrijednosti? Ne znaš što voliš? Osjećaš se kao smeće? Nitko te ne pita kako si? Misliš da nemaš pravo postojati? Hmmm. Ako si zbunjen oko svog postajanja i slušaš podcast o narcisoidnosti, velika je vjerojatnost da imaš neke veze s tim.
Evo što kaže AI na tu temu (ovo je jedna od inačica grčkog mita): „Narcis je bio sin riječnog boga Kefisa i nimfe Liriope. Kad se rodio, prorok Tiresija je prorekao da će doživjeti duboku starost samo ako nikada ne upozna samoga sebe. Izrastao je u mladića zapanjujuće ljepote, ali je bio iznimno ohol i hladan. Odbijao je sve prosce i djevojke, ne mareći za njihove osjećaje. Bogovi su odlučili kazniti Narcisa zbog njegove bešćutnosti. Jednog dana, dok je bio lovu, prišao je bistrom izvoru kako bi utažio žeđ. Ugledao je svoj odraz u vodi i istog trena se zaljubio, ne shvaćajući da je to on sam. Očaran ljepotom, ostao je uz obalu diveći mu se, sve dok od tuge i čežnje nije uvenuo i umro.“. To objašnjava dosta toga.
Ali tu ima i Eho: „U grčkoj mitologiji, Eho je bila prekrasna planinska nimfa (Oreada) koja je živjela na planini Kiteron. Njezin lik nosi jednu od najtragičnijih priča o gubitku vlastitog glasa i identiteta.“ Hmmm. (Ona se, jadna, zaljubila u Narcisa).
I Narcis i Eho su tragični likovi, ali ima tu još kolateralnih žrtava.
Jerry Wise, jedan od mnogih likova koji se pojavljuju u internetskom prostoru na temu narcisoidnosti, govori o obiteljskim sustavima i tome kako, kad odrastamo u obiteljima gdje se naša autentičnost ubija, preuzimamo uloge koje nam je taj sustav nametnuo a da toga nismo ni svjesni. I kasnije živimo život iz tih uloga, zamjenjujući ih za naše „ja“. Možemo biti tisuće kilometara udaljeni od naše originalne obitelji, a i dalje nositi energiju uloge koju su nam dali. „Self-differentiation“ njegov je program koji pomaže u izlaženju iz uloga i stvaranju autentičnog života. To znači moći razlikovati sebe od uloge koja nam je nametnuta.
Uloge koje smo preuzeli možemo jasno vidjeti i u obiteljskim konstelacijama. Na radionicama obiteljskih konstelacija dovoljno je da stanete ispred neke šlape i terapeut vam kaže: „Zamislite da je to vaš otac“, a vi problijedite, počnete vrištati ili plačete. To radite jer se nalazite u ulozi koja vam je nametnuta. Ostali sudionici (ili stolci ili krpe) glume ostatak vaše obitelji a vi u suzama pokušavate naći načina kako da se ne raspadnete. Odnosno, tražite vaš autentičan način izražavanja. Počinjete razumijevati odnose i uloge i time biste trebali vidjeti da vi niste vaša uloga i da imate pravo postojati, iako se to (mnogim) članovima obitelji neće svidjeti. Kad pokušate izaći iz obiteljskog sustava (počnete se ponašati kao vi, a ne kao vaša uloga) cijeli obiteljski sustav će poludjeti. Ako vi izađete iz svoje uloge, oni će se morati pozabaviti emocijama koje ste vi nosili za njih. A to se nikako ne smije dozvoliti.
Disfunkcionalni roditelji (narcisi, psihopati i ostala klaster B ekipa (klaster B prema klasifikaciji mentalnih poremećaja)) imaju ogromnu količinu anksioznosti i neuroze, s kojom se ne mogu nositi (oni su derišta oko kojih se vrti cijeli svijet), pa te svoje emocije projiciraju na druge. Laički rečeno, optužuju druge za svoju nezrelost i drugima nameću osobine i stanja koja se njima kod njih samih ne sviđaju (u potpunosti odbacuju slabost, pogreške, usamljenost, bespomoćnost, nevoljenost… – i projiciraju ih na druge). Narcisi i psihopatski narcisi nikad nisu krivi za ništa i najpametniji (najveći, najmoćniji, najbolji… (nastavi niz)) su na svijetu. Kad lažu, optužuju vas da lažete, kad su ljuti optužuju vas za njihov bijes, ljute se kad je vaše mišljenje drugačije od njihovog i slično. Njihova cijela ličnost je organizirana oko njihove grandioznosti koju nameću drugima a druge podčinjuju. Naravno, to rade slabijima od sebe (i naivcima koji vjeruju da u svakome ima nešto dobro). Oni su u principu slabići koji traže slabije od sebe kako bi dokazali svoju moć. A tko je najslabiji i najranjiviji?
Pa da vidimo koje su to neke od uloga koje djeca narcisa i psihopata nose.
Sjetite se, mi se sada nalazimo na dvoru gdje žive najmoćniji i nepogrešivi kralj i kraljica. Prvi sretni dobitnik je…uzorno dijete! (Imajte na umu da iako pišem u muškom rodu, vrijedi jednako za oba spola). Uzorno dijete je prestolonasljednik. Njegova vrijednost je u tome što je kraljev sin. Ništa drugo na njemu ne vrijedi, ali sama činjenica da je kraljev sin mu daje neizmjernu vrijednost. Iako ništa od prijestolja i dukata neće vidjeti za kraljeva života (pa ni poslije, ali on to još ne zna), ipak, nema se što buniti. Ima čast živjeti na dvoru kralja i ima da mu služi. A služi mu tako da radi ono što mu kralj kaže. Kralj ga ne uči niti potiče, nego mu govori što treba raditi. Jer, njegova funkcija je da kralj ispadne dobro pred drugima. Kralj „prenosi tradiciju i vrijednosti“ na sina, a samo kralj zna koje vrijednosti se trebaju slijediti. Uglavnom se radi o posjedu, nekretninama, a ima nešto i zlata. Uzorno dijete je obično uspješno, savršeno, pametno, sposobno. Pravi mali princ.
Nakon što je određen prestolonasljednik potrebno se malo zabaviti. Slijedeća se dodjeljuje uloga dvorske lude. Luda služi isključivo zabavi. Svi znaju da to dijete nije sposobno za ništa niti se išta od njega očekuje. Ono je tu da zabavlja. Kako su dvorski poslovi uvijek teški i naporni, luda dobro dođe kao ispušni ventil. Na ludu se ne možeš ljutiti, jer ona nema pamet pa ne može nanijeti zlo. Ona skače onoliko visoko koliko kralj kaže, a nagrada joj je gromoglasni smijeh kralja. Kraljica je sada već preponosna. Ima dva važna muškarca koji se brinu za nju, a luda joj je baš nekako prirasla srcu. Luda će svima prirasti srcu. Nju se zove kad se gosti trebaju zabaviti. Ne povjeravaju joj se ozbiljni zadaci i pitanja opstanka kraljevstva, nego odlasci po cugu i pričanje viceva. To da je luda, možda, ovisna o alkoholu nije ni važno niti se o tome treba pričati. Treba ga kazniti.
I onda je tu nevidljivo dijete. Ono nema nikakvu ulogu u vanjskom svijetu. Ono služi tome da nosi teške emocije kralja i kraljice, kao što su tuga, usamljenost, sram i krivnja. Nevidljivo dijete ne postoji, ono služi kao transformator – guta negativne emocije – a pozitivne vraća nazad kralju i kraljici. Ono nosi ogledalo koje uvijek govori: „Ti si najmoćniji kralj na svijetu. Ti si najljepša kraljica na svijetu.“ Ono tješi roditelje kad su ljuti, smiruje ih kad su tužni, brine se za njihovu dobrobit. „Ti nećeš imati muža, ti ćeš se brinuti za taticu“, čula sam, više puta.
Ovo nema nikakve veze s mojom obitelji (mig-mig), ali recimo da se dogodi da uzorno dijete, ili čak luda (!) ili koje drugo dijete napravi nešto strašno, obeščasti kralja, što onda? Onda ono postaje žrtveno janje. Sav gnjev i bijes bogova (kralja i kraljice) izlije se na to jadno dijete.
Prema van, ovo izgleda savršeno. Imamo uzorno dijete koje je jednostavno genijalno, imamo dijete koje je tako simpatično da ne možeš da ga ne voliš i uvijek te nasmijava i časti pićem, i imamo dijete koje je toliko dobro da je nevidljivo. „Ona je tako mirna i skromna“. Skromna, da, to je bila riječ. „Nikad se ne nameće, nikad se ne buni, nikad se ne hvali“, samo mirno vraća ljubav roditeljima i svima oko sebe. A ako se dogodi žrtveno janje, onda čujemo druge kako govore: „Kakva predivna obitelj. Samo da nema onoga!“
U narcisoidno-psihopatskim obiteljima jedno se lice prikazuje prema van – ono savršeno, a sve što je loše živi se iznutra ili se trpa pod tepih. Nitko, pa ni obitelj sama, ne smije vidjeti prljavštinu. Poriče se svaka slabost i krivica. Svi moraju prema van staviti smiješak i lijepo lice. Roditelj/i su toliko opsjednuti svojim savršenstvom da nikad, baš nikad, neće preuzeti odgovornost za svoje emocije, ponašanje, pa čak i najbanalnije greške. Djeca se optužuju, kažnjavaju i manipuliraju, ali ona to ne smiju reći niti pokazati da im to smeta.
Mama mi je uvijek govorila: „Nemoj nikome pričati ništa o sebi! Oni će to uzeti i onda će te ogovarati i iskoristiti protiv tebe. Što oni imaju znati! Ako te tko šta pita uvijek reci: Dobro sam! Super mi je!“. Dobivala sam i zabrane javnog izlaženja s dečkima: „Nemoj nikome reći da ti je to dečko! Samo će krenuti glasine!“. Kad smo tako snažno zabrljali kao obitelj da smo maltene u novinama završili, na sve moguće načine mama je prljavi veš sakupljala po gradu i trpala u vreću i zakapala u vrt. Nikome ni riječi! I prekinula sve odnose jer su ju drugi „ispitivali“.
Sve je savršeno. Patnje nema. Mi smo najbolji.
Razgovori s narcisoidnim roditeljem izgledaju ovako (i opet ovo nema baš nikakve veze sa mnom:)
„Mama, nisam dobro, znaš, jako mi je loše, krenula sam u terapiju.“ Reakcija mame: „Joooj, ja sam tako sretna žena! Meni je sada najbolje u životu! Nikad nisam bila ovako sretna! Baš si svaki dan razmišljam kako mi je sada napokon super! [i onda 30 minuta litanija o njezinom savršenom životu].“
„Tata, osvojila sam treće mjesto na natječaju za kratku priču u Booksi!“-„Javi se kad napišeš bestseller.“
„Jučer su bile krstitke sad sam krsna kuma.“-„Kako mi stoji ova haljina?“
„Izbacila je linija.“-„To je do tvog telefona.“
„Boli me noga.“-„Ja sam noćas loše spavala. Baš mi nešto nije danas kak spada.“
„Gle video koji sam napravila!“ – „Prestani se zajebavati i počni raditi.“
„Baš sam umorna, svugdje sam bila danas!“ – „To znači da danas nisi ništa zaradila.“
„Majstori su mi u stanu.“ – „Dođi ovdje pa ćeš vidjeti što je pravo gradilište.“
„Promijenila sam posao!“ – „Nikad niš od tebe.“
Život u narcisoidnoj obitelji je čista mizerija.
Odrasla djeca narcisoidnih roditelja (to je actually psihološki termin) kasnije u životu imaju problema s depresijom i anksioznostima, ovisni su, postaju ponekad i sami psihopati ili narcisi, osjećaju se beskorisno i nevoljeno, imaju problema sa zadržavanjem posla i stvaranjem veza. Proganja ih osjećaj nedostatnosti, uvijek su pod pritiskom i skeniraju okolinu. Ne mogu se opustiti, sve pokušavaju kontrolirati, često ugađaju drugima, a sebe zanemaruju. Njima nedostaje osnovni osjećaj sigurnosti i prihvaćanja. Osnovni osjećaj – sebe.
Uzorno dijete se popne na najviši vrh da bi shvatilo da je na krivoj planini, dvorska luda nije u stanju voditi jedan ozbiljni razgovor, nevidljivo dijete se skriva u svojem malom svijetu, žrtveno janje dokazuje sebi i svijetu da je ispravno. U njihovom svijetu nije bilo iskrenog razgovora, podrške, prihvaćanja, ljubavi, povezivanja. Za njih su to nepoznanice.
Glavna tema, a i put prema liječenju, je duboka krivica u odnosu na autentično „ja“. Budući da je autentičnost bila sankcionirana, svako izražavanje izvan dodijeljene uloge se osjeća kao lažno i krivo. Zato, ako pokušavamo izaći iz uloge ili se usprotiviti, uvijek gubimo. Uvijek reagiramo isto, čime samo potvrđujemo svoju ulogu. Ta krivica u nama nam daje lažni osjećaj da je s nasilnikom zapravo sve u redu, a da smo mi ti koji smo „nerazumni“ i „preosjetljivi“. Postajemo „slijepi na zlo“ kako to govori Richard Grannon koji se isto intenzivno bavi ranama koje nastaju u odnosu s narcisima. Budući da smo odrasli uz nasilnike i predatore, kasnije ih u svijetu ne prepoznajemo (zato često ulazimo u odnos upravo s tipom ljudi koji nas je i povrijedio). Ovo ne vrijedi ako smo kao odgovor za narcisoidnost razvili narcisoidnost ili psihopatiju. Narcisi i psihopati nikad ne priznaju da su krivi za išta i ne idu u terapiju.
Narcisoidnost nastaje u slučaju kad postoje kontradiktorne informacije, što se može desiti i kod uzornog djeteta ili bilo koje druge uloge. Uzorno dijete dobiva informacije kako je ono važno, najvažnije, najbolje i najgenijalnije, a s druge strane ga se nemilosrdno kažnjava za suprotstavljanje ili autentično ponašanje. U djetetu nastaje split, razdvajanje. Ono sada ima opciju odabrati ili da je savršeno i genijalno, ili da ništa ne vrijedi, pa se odlučuje za prvu opciju i drugu u potpunosti zakapa. Isto je i s ludom, nju se „uvijek voli“, a daju joj se informacije da niš ne vrijedi i ništa ne zna, pa ako se luda odluči za opciju A, kasnije se nitko neće smjeti naljutiti na ludu niti joj što prigovoriti. Luda može raditi što hoće i nitko joj nema pravo prigovoriti. U oba slučaja nastaje neka vrsta narcisoidnosti. Samo ako dijete osjeti krivicu za ono što je, dovoljno će patiti da potraži pomoć.
Ono što je meni bilo (i ostalo) najteže je prihvatiti da sam odrasla u takvom okruženju. Jednostavno nisam mogla podnijeti pomisao da moji roditelji mene uporno ne vide, odbijaju i sankcioniranju. Nije mi jasno kako neko svjesno biće ne vidi da drugome nanosi bol. Čak i ako ga se upozori, da nanosi bol, on/ona to okrene i obilježi kao grešku dotične osobe. Ako mene boli, onda sam si ja sama kriva za to jer „ne vidim dobro“ ili „sa mnom nešto nije u redu“.
To uzrokuje ogromne nesigurnosti. Što je onda istina? Ako je sve što ja vidim i osjećam krivo, kako da znam što je pravo? Pa tako da se oslanjam na druge da mi to kažu. Neki od nas će potvrdu tražiti u svijetu (novac, uspjeh i sl.) kako bi drugi rekli da smo ipak ok (vezati se uz materijalno ili slavu recimo), a neki od nas će se brinuti o tuđim potrebama, a ne svojima, jer se to nekako čini važno, s obzirom da su naše potrebe totalno krive (vezati se tako da se odričemo od sebe). Ako se odlučimo za prvu reakciju, donosit ćemo odluke koje su samo u našu korist, čak i nauštrb drugih, a ako se odlučimo za zadnje, odluke će za nas donositi drugi ljudi. Ako ćemo htjeti učiniti nešto, prvo ćemo pitati 250 osoba što one misle o tome, i opet biti nesigurni oko donošenja odluke.
Ta krivica oko vlastitog postojanja glavna je prepreka u liječenju. Ja možda i ne znam što želim i koje su moje potrebe, ali znam da ne želim više drugima ugađati. Unutar mene postoji ogromni konflikt. S jedne strane postoji ogromna želja za slobodom i autentičnim izražavanjem, a s druge strane ogromna krivica i strah zbog toga. A do sada već znamo da je strah osnovni pokretač, jer je osnovni zadatak našeg sustava da nas štiti. Naš sustav će uvijek radije odabrati ponašanje koje donosi sigurnost (pa makar to nama uzrokovalo bol), nego dopustiti da se izlažemo opasnosti. Uvijek ćemo iznova potiskivati vlastite impulse dok ne shvatimo da nije bila naša krivica što su se tako ponašali prema nama.
I to je taj catch 22 – kao dijete smo idealizirali roditelje i nismo vidjeli manipulativno i nasilno ponašanje, pa uopće ne možemo pojmiti da je to bilo tako, a da bi se oslobodili moramo spoznati istinu o našim roditeljima (ili odgajateljima). Moramo naći načina da razriješimo taj konflikt u nama. Moramo moći izbaciti bijes i tugu i očaj iz sebe – i usmjeriti ih prema njima (a ne sebi)(i ne osjećati se krivo) i ujedno početi prihvaćati sebe. Moramo prihvatiti i autentični dio i našu ulogu, koja nas je štitila. (Pritom ne mislim doslovno izbaciti bijes na roditelje – postoje tehnike i akcije kako se to radi na siguran način).
I zato je u takvim unutarnjim konfliktnim stanjima, koja stvaraju jaku napetost, tjeskobu i nemir, dobar rad s dijelovima i prihvaćanjem. Oba naša dijela su „ispravna“. Jedan nas štiti, drugi želi slobodu. I jedno i drugo je legitimno. Ne možemo demonizirati dio koji nas je desetljećima štitio, ne možemo se „riješiti“ uloge. Moramo ju razumjeti i prihvatiti. I onda možemo doći do našeg najdubljeg dijela koje se osjeća nezaštićeno i napušteno i početi raditi ono što smo trebali početi raditi prije 20, 30 ili 50 godina – početi razvijati svoje autentično ja.
Djeca koja odrastaju u zdravim okolnostima (nijedno okruženje nije savršeno, ali recimo da je zdravo okruženje ono koje potiče i voli dijete u dovoljnom broju slučajeva) se ohrabruju u autentičnom izražavanju, i njihovo izražavanje je prirodno, a ne neurotično. Često čujem ljude koji su odrastali u teškim uvjetima kako „zaostaju“ u životu. „Svi nešto rade i stvaraju, a ja sam još na početku“ izjava je koja može doći i od 70-godišnjaka. Imamo osjećaj da smo zapeli u razvoju – jer jesmo. Koliko god nama glupo zvučalo, istina je da smo traumatizirana djeca kojima je potrebna ljubav i pozitivan roditelj. Budući da ne možemo očekivati od našeg partnera ili prijatelja da nam bude roditelj kojeg nikad nismo imali, moramo to učiniti sami. Ne postoji drugi put. Ne možemo očekivati da nas partner tetoši i gladi po glavi i govori nam: „Joj kako si to divno napravila.“ Ne možemo očekivati da će nas odgajati i pomagati nam naći naše ispunjenje. Svi to moramo učiniti sami, jer se nitko ne želi baviti našim ranama. Ljudi imaju dosta svojih problema. Oni nam definitivno mogu pomoći da se iscijelimo, naročito ako s nama stvaraju pozitivan odnos, ali oni se ne mogu iscijeliti umjesto nas.
Da, grozno je i užasna je tragedija, da smo ostavljeni i napušteni i sad se još i sami moramo iz toga iskopati. Ali tako nam je grah pao. Ne znam da li mi biramo svoje roditelje i iskustva, što je popularna teorija u duhovnom svijetu, ali ako je i laž, i ako je to sve jeb…. usrana sudbina i nesreća, ne pomaže mi previše okrivljavati ni sudbinu. Ne želim nikoga više ni moliti ni okrivljavati. Želim jebeno živjeti svoj život.
Ako se i vi tako osjećate, a vjerujem da se mnogo ljudi tako osjeća, jedini izlaz je kroz rad na krivici. Da, napušteni ste, da usamljeni ste, da osjećate se bespomoćno – ali to se sve da popraviti, samo ako shvatite da vi niste krivi što se tako osjećate i da vi niste krivi za ono što vam se dogodilo. Svi vaši dijelovi se boje i štite vas, i svi oni moraju saznati da oni nisu bili krivi za to što se dešavalo. Oni čekaju nekoga tko će doći, vidjeti ih, priznati ih i biti uz njih takvi kakvi jesu. Tek kad u potpunosti, apsolutno, definitivno prihvatite da ste takvi kakvi jeste zbog toga što se dešavalo, i kad se prestanete zbog toga napadati, moći ćete početi vjerovati da vaš život i vaše postojanje ima vrijednost. To je jedino što vam treba, ostalo će se samo riješiti. Morate pomiriti sve vaše unutarnje dijelove i razriješiti unutarnji konflikt.
Kad razmišljam o tim dvorskim pričama uvijek se sjetim scene iz Bravehearta u kojoj kralj Edward leži na smrtnoj postelji i ne može govoriti, a njegova snaha mu šapne na uho kako nosi dijete Williama Wallacea i kako njegov sinčić neće ničime vladati, a ovaj se grči u muci i agoniji. Do zadnjeg daha, do zadnjeg daha ne posustaje. Taj grč, ta agonija, ta potreba da se druge potlači… I to je ono na što nas svi psiholozi upozoravaju vezano za interakciju s narcisima – ostavite svaku nadu, ne postoji unutra netko s kim se može razgovarati.
Baš tragično.
Image by macrovector on Magnific