Prihvaćanje je najvažnija vještina koju možete usvojiti. Kaže se da kad se nađemo u situaciji koja nama ne odgovara imamo tri opcije. Prvo, možemo tu situaciju promijeniti. Kao drugo, možemo ju napustiti. A ako ju ne možemo napustiti niti promijeniti, možemo ju prihvatiti.
Borba protiv nečega što ne možemo promijeniti najuzaludnija je aktivnost kojom se možemo baviti. A mi se time bavimo 24 sata na dan. Ja to dobro znam.
Još uvijek je uvriježeno mišljenje da je promjena jedina akcija koju možemo poduzeti kako bi si poboljšali život. Tipični scenarij je da se osjećamo loše pa idemo kod psihologa ili psihijatra da nam razjasni zašto i da onda to promijenimo. Ako smo bijesni idemo po nešto za smirenje. Ako smo tužni idemo po nešto za dizanje raspoloženja. Ako nemamo dobre odnose s drugima, analiziramo našu povijest, uvidimo kako su nas roditelji zaje*** i onda to moramo promijeniti.
Najveća prevara konvencionalne psihologije/psihijatrije je ta da nas uvjeravaju kako se možemo promijeniti i da nam za to trebaju tablete. Kad sam uvidjela da se nakon desetljeća terapija ne osjećam nimalo bolje, našla sam se u paradoksalnom limbu. S jedne strane mi konvencionalna medicina govori da ne mogu ništa učiniti glede svog zdravlja, a s druge strane mi psihologija govori da moram učiniti nešto što mi se pokazalo nemogućim. S jedne strane mi govore da sam bespomoćna, a s druge da sam nesposobna, jer se ne mogu promijeniti.
Jednom sam sjedila kod psihijatra u čekaoni i čula sam ga kako razgovara s čovjekom prije mene. Čovjek je bio izuzetno uzrujan i ponavljao je kako ne može kontrolirati svoj bijes. Ovaj mu je cijelo vrijeme nudio Xanax, da se smiri. Čovjek je na to nekoliko puta ponovio kako ne želi tablete i da li postoji neki drugi način, na što je ovaj ponavljao da bez tableta zapravo i ne postoji drugi način. Bila sam kod njega jedanput.
Danas znam da je ideja da mi možemo neku našu crtu promijeniti, i to još preko noći, je jednostavno apsurdna. A danas znam i zašto.
Pritom ne kažem da je nemoguće postići unutarnji mir i promijeniti odnos prema sebi i drugima, kažem samo da je to nemoguće na način na koji nam to serviraju. Ne možemo naš unutarnji svijet promijeniti tako da se drugačije ponašamo. Dapače, to može izazvati samo još gore reakcije. Jer naše tijelo, naša mudrost, vidi da idemo protiv njega i još jače zauzima poziciju. Borba postaje još žešća.
Dok nisam naišla na GP Walsha i njegov tečaj Just allow it (Samo dozvoli) bila sam uvjerena da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu i da se mene ne može popraviti. Njegova nit vodilja glasi: You are not broken! (Vi niste potrgani). Samo ta rečenica je u meni napravila veću promjenu nego zadnjih 15 godina terapije.
Što se dešava kad prakticiramo prihvaćanje? Kao prvo, okrećemo pogled prema unutra. Zatvaramo oči i suočavamo se s onim što smo cijeli život izbjegavali misleći da u nama žive nepopravljivi dijelovi s kojima se moramo boriti. Tehnike prihvaćanja nisu meditacije u pravom smislu, nemaju isti cilj kao i „prave“ istočnjačke meditacije, iako su savršeni uvod u to. Tehnike prihvaćanja su mirni trenuci sa samima sobom u kojima dozvoljavamo da u nama bude štogod da je.
Ne postoji akcija koju moramo poduzeti kako bi prihvaćali, nego je važna namjera. Kad zatvorimo oči s namjerom da želimo prihvatiti štogod da se unutra nalazi, već prihvaćamo.
Jednom kad smo pogledali unutra počinjemo promatrati buku. U početku je uvijek buka. Toliko dugo nismo gledali unutra, da sad svi odjednom traže pažnju. Pojavljuju se senzacije, bolovi, emocije, strahovi, ubrzani dah, osjećaj panike, napetost u mišićima… I pritom, vrlo važno, ne analiziramo niti jednu senzaciju ili emociju, ne pokušavamo saznati kako je tu niti je se želimo riješiti. Samo ju promatramo. Ako se pojavi misao, zahvalimo joj se i samo se pažnjom vratimo na senzaciju i držimo namjeru prihvaćanja. Možemo si reći: „U redu je. Smiješ biti tu. Vidim te.“.
To je osnovna tehnika prihvaćanja.
Ono što istovremeno radimo, a nismo ni svjesni toga dok ne osvijestimo, je da smo aktivirali unutarnjeg promatrača.
Ono što najviše želimo postići je svijest o postojanju dijela nas koji je promatrač, koji je svjestan, koji vidi sve i koji nema nikakvih predrasuda o tome što se dešava. Taj dio nas je naše Više Ja. To je naša svijest. I pronalazak tog dijela i bivanje u tom dijelu preduvjet je za sve ostalo.
Ono što ta svijest radi, dok je nismo svjesni, je da se identificira s našim dijelovima. Na primjer, ako nas nešto rastuži kažemo da smo tužni (naše cijelo biće je tužno). No, ako zastanemo i pogledamo unutra, vidimo da je jedan dio nas tužan, a drugi je taj koji vidi tu tugu. Taj koji ju gleda, nije tužan. Taj koji gleda, samo gleda.
Zamjerka istočnjačkim guruima je da prema toj predaji taj naš promatrač, koji bismo mi trebali biti, ne pokazuje emocije, postaje „hladan“, indiferentan prema našoj muci. Ali to nije tako. Možda neki duhovni učitelji to tako prikazuju (naročito u non-duality svijetu (ekvivalent istočnjačkim filozofijama na Zapadu)), ali istočnjački učitelji to nikako ne govore. Taj dio nas, koji je Svijest, koji je Duh, inherentno ima kvalitete koje su: radost, ljubav, hrabrost, suosjećanje, prihvaćanje. To su karakteristike Boga koji je u nama.
Znači, kad sjedite i gledate svoje senzacije, bolove i emocije, i prihvaćate ih – osvješćujete da postoji dio vas koji je uistinu sposoban prihvatiti i voljeti. Ako osjećate tugu i vidite kako osjećate tugu, neminovno ćete osjetiti suosjećanje. Taj dio nas je ljubav, bezuvjetna ljubav, koja dozvoljava svemu na ovome svijetu da postoji i sve voli. U nama je ona osobna, vezana uz našu energiju, ali je dio beskonačne cjeline u kojoj se svi nalazimo. Mi jesmo svijest. Mi nismo nusprodukt našeg mozga.
Znači prvi zadatak je pogledati unutra, osvijestiti sve senzacije i emocije, i onda osvijestiti da postoji u nama svijest koja je nevezana na bilo koji naš dio, emociju ili senzaciju. U konačnici, cilj buđena je de-identificirati se sa svim energijama i spoznati da smo čista svijest, ali to je druga priča 😉.
Ovo je toliko krucijalno, da je poželjno vježbati prihvaćanje od sada pa sve do zauvijek. Ovo je osnovna tehnika i nebrojeno puta sam ju koristila u najtežim trenucima. Naročito je poželjna kad su emocije izuzetno jake, kad me preplavi na primjer bijes ili tuga. Najčešće, kad krenem promatrati taj bijes ili tugu i počnem prihvaćati, iste sekunde nastaje smiraj. Počinjem osjećati suosjećanje prema sebi i govorim si: imaš pravo biti ljuta. I u tom trenutku prestaje borba. To je početak unutarnjeg pomirenja svih naših dijelova.
Osim što smo osvijestili promatrača i smirili unutarnju buku – učinili smo još nešto: počeli smo razlikovati različite – i suprotstavljene – energije. Počinjemo razlikovati kvalitetu pojedinih senzacija i emocija. Na primjer, sjedimo i promatramo i prihvaćamo bol u koljenu i u jednom trenutku počinjemo osjećati ogromnu želju da se dignemo i pobjegnemo od boli. U istom trenutku, kad se druga energija pojavi, prihvaćamo i nju i promatramo ju. Kakve je kvalitete? Daje osjećaj hitnosti? Stišće u donjoj čakri? Peče? Što se dešava s boli? Da li ona luta, pojačava se ili smanjuje?
Prepoznajemo da je u nama dinamičan svijet energija koje se pojavljuju, mijenjaju i nestaju.
I opet, ako se pojave misli, „ja sad neću više ovo raditi“ ili „ovo je glupo“, zahvalimo se i nastavimo promatrati senzaciju. Misli nas žele izbaciti jer misli to rade. O tome ću nekom drugom prilikom. Važno je reći da nam ovdje ne trebaju. Ni misli ni analize.
Ovo postaje vrlo važno ako ćemo se kasnije htjeti baviti našim unutarnjim dijelovima (u obliku, na primjer, unutarnjih obiteljskih sistema ili radom s unutarnjim djetetom). Kad radimo s dijelovima ne preuzimamo ničiju stranu. Moramo uvijek biti neutralni promatrač i povezani s energijom suosjećanja i povezanosti s Višim ja. Ako sebi kažemo, na primjer, „glupa si“ i onda u nama reagira neki dio koji se osjeća pritisnutim, to znači da smo zauzeli poziciju potlačenog i nismo neutralni. Ako smo neutralni vidimo i onog koji kritizira i onog koji je povrijeđen – i možemo ih istovremeno držati.
Znači, kroz prihvaćanje se učimo držati istovremeno nekoliko energija i pustiti ih da rade što trebaju raditi. To se još bolje postiže u nekim drugim tehnikama prihvaćanja kao što je trigeriranje. Sjednemo i zatvorimo oči kako bi prihvaćali i zamislimo nešto što želimo imati a to nikako ne možemo dobiti. I onda gledamo što se pojavljuje. Pojavit će se želja, uzbuđenje, otpor i tuga u isto vrijeme. I mi to sve možemo vidjeti. I ono što možemo vidjeti je da su to najnormalnije energije i da svaka od njih ima funkciju.
A koja je to funkcija? Sad dolazimo do najzanimljivijeg dijela 😊
Ako ste dobro promatrali želju, i onda otpor na tu želju, možda ste primijetili i otpor na otpor 😊 Dakle, čitava četa se ovdje bori za svoju poziciju i međusobno se sukobljavaju. Kad ih sve prihvaćate i vidite i uvažavate, počinjete raditi na unutarnjem pomirenju.
Tko se bori? Vaši unutarnji dijelovi (energije ili kako god vam je lakše si to predočiti). Svi, baš svi, apsolutno svi dijelovi koje mi percipiramo kao „negativne“ – „negativne“ emocije, bolovi, otpori, kritičari, oni koji nas ganjaju, oni koji ugađaju drugima – oni svi imaju jednu jedinu funkciju – oni nas štite. Zapišite si ovo, istetovirajte na čelo ako treba – Moji „loši“ dijelovi me štite. Ili: Moji loši dijelovi mi žele dobro.
U IFS-u (unutarnjim obiteljskim sustavima) dijelovi koji nas štite se zovu menadžeri. Tipični menadžeri su: kritičar, perfekcionist, people-pleaser, nasilnik, onaj koji radi pritisak, organizator, kontrolor i slično. Ako ste people-pleaser imate dio vas koji ugađa drugima da bi vas zaštitio. Ako imate nasilnika on vas pokušava zaštititi. Ako imate kontrolora i sve morate kontrolirati, on vas štiti.
U tijelu i sustavu u kojem je apsolutni prioritet sigurnost vaš život vode menadžeri. Sve što vaš energetski sustav od malih nogu radi je da se prilagođava okolini kako biste vi preživjeli. Nijedna tehnika ni sredstvo nisu zabranjeni kad je u pitanju sigurnost. Cilj opravdava sredstvo, kako je rekao Machiavelli, a to misli i vaš sustav. Vaš energetski sustav će vas iscrpiti do iznemoglosti ako misli da je to za vas sigurno.
I onda dođe neki pametni psihijatar ili psiholog i kaže: to morate promijeniti.
Jel nazirete apsurdnost tog zahtjeva? Jel možete zamisliti sustav, koji 30 ili 60 godina živi, održava vas na životu, funkcionira savršeno – i onda dođete vi, koji nemate pojma što se dešava, i tražite od tog sustava da se promijeni jer vam šef ide na živce. Nema teoretske šanse! Zato ćete se derati i kad ne želite, i dalje ćete ugađati drugima iako znate da to ne želite raditi, i dalje ćete govoriti „da“ umjesto „ne“ i onda će vas okolina prozvati – nesposobnima.
Sve što je vaš sustav napravio je omogućio vam da preživite. Možda vam se njegove metode sad ne sviđaju, ali tako je kako je. Za sad.
Sad zamislite da ste odrasli u agresivnoj okolini (neki to ne moraju ni zamišljati). Vaš sustav je stvorio strategije preživljavanja, a vjerojatno imate i neka od uvjerenja da je svijet nesigurno mjesto i da se sami morate boriti za život. Neki to rade nasilno, neki ugađaju, neki se bore za poziciju i uspjeh – ali svi rade isto. I jednom kad je sustav našao načina za preživljavanje sigurno neće sad poslušati vas i reći – a ok, onda neću više biti nasilan.
A zašto vas neće slušati? Zato jer vas nikad nije ni bilo.
Vi niste nijednom ušli unutra i pokazali da postojite. Prepustili ste vašem sustavu da vodi vaše bitke i vaš sustav nema nikakvu namjeru vas sada slušati. Jedini izlaz, jedini, je da se pojavite i počnete sami stvarati sigurnost. Vi vaše dijelove nećete nagovarati da se promijene, niti ćete ih manipulirati, nego ćete početi s njima surađivati. Tek kada, i ako, oni vama počnu vjerovati, moći čete unijeti neke sitne promijene u vaš život. A možda i velike, ako istinski pokažete da ste sada prisutni i da znate što radite.
Vaš sustav treba pozitivnu figuru vođe. To su mala djeca prepuštena sama sebi koja se međusobno svade. Pokupili su ponašanje vaših roditelja jer nisu znali drugačije. Ponašaju se rigidno i kritično jer su bili takvi roditelji. Uče vas kako preživjeti u opasnom svijetu. Njih ne zanima vaša želja za pisanjem pjesama i vaše jutarnje veselje. Njih zanima samo to da vi preživite.
Što ste više bili prepušteni sami sebi u djetinjstvu i što ste više bili izloženi negativnoj okolini, to će jači i aktivniji biti vaši menadžeri. No, oni ne rade ništa drugo nego štite vaše najmlađe dijelove (u IFS-u zovu se egzili). To su oni dijelovi koji su najmlađi. To ste vi, kad ste bili jako malo dijete i kad ste zaključili da s vama nešto nije u redu, da ste nedovoljni, nebitni, bespomoćni, napušteni. I do njih, u konačnici, morate doprijeti i dati im ljubav i suosjećanje i sigurnost koju nikad nisu dobili.
Prema tome, kad se slijedeći put želite suprotstaviti mužu ili šefu i koljena vam počnu klecati i opet ne izgovorite što ste htjeli reći, niste slabi ni nesposobni ni glupi. Nego ste ranjeni. Ne radi se o snazi volje, radi se o ljubavi. Uvijek se radilo o ljubavi. A kad prihvaćate počinjete davati do znanja svim tim dijelovima da ste sad tu i da ih vidite i da ih imate namjeru prihvatiti i prestati se boriti s njima.
Još jedan benefit prihvaćanja je i dozvoljavanje emocijama da se izraze, što je preduvjet za rješavanje dugoročnih sukoba, kako unutarnjih i vanjskih, a pokazao se kao i, ponekad, preduvjet za rješavanje kronične boli.
Ako ništa drugo ne napravite osim da naučite prihvaćati sebe, već ste postigli veliku dozu unutarnjeg pomirenja i tog mira kojeg tako silno priželjkujete. Zato, pravac kauč i prihvaćanje. 😊