Da bi nemogućnost zauzimanja za sebe mogla biti jedan od uzroka mojih zdravstvenih tegoba prvi put sam čula od Caroline Myss, duhovne učiteljice i medicinskog intuitiva. Na televiziji je, vršeći medicinski intuitivno čitanje na gledateljici, izjavila da lupus dotične gospođe dolazi zbog toga što je drugima predala svoju moć, drugim riječima, nije se zauzela za sebe. Kasnije sam istu stvar pročitala u priručniku Louise Hay – lupus: nemogućnost zauzimanja za sebe. Bilo je to prije više od 20 godina.
Caroline Myss se morala kasnije ispričati. Gospođa koja je dobila duhovnu dijagnozu je bila veoma ljuta. Kako bi nešto tako strašno i fizičko moglo imati uzrok u takvoj gluposti. Bila je to uvreda. Nepriznavanje njezine patnje i boli. Caroline je bila, za nju, šarlatanka. Veza između duha i tijela tada je bila ravna blasfemiji.
Međutim, danas, kad Gabor Maté, koji godinama drvi jednu te istu stvar: ljudi koji stavljaju druge ispred sebe su oni koji obolijevaju, više nitko se ne buni. Njegove riječi su istinite i dokazive. U međuvremenu su se, između ostalog, otkrili neuronski putevi traume u mozgu, kompleksni PTSP, razvojna trauma i modernije metode nošenja sa svakodnevnim stresom i traumama iz djetinjstva.
No, niti on, niti moderna psihologija ne odgovaraju na temeljno pitanje, za koje sada znamo da se nalazi iza nebrojenih bolesti i sindroma: kako se, pobogu, zauzeti za sebe? Kako to promijeniti? Matéova knjiga o Mitu o normalnom na stotinama stranica opisuje primjere i načine kako se odričemo od sebe, ali na samo nekoliko stranica nabraja postupke kojima bismo to kao trebali promijeniti. Postoji razumijevanje, ali ne i put.
Moj cijeli život je potraga za odgovorom na pitanje: što znači zauzeti se za sebe? Sve što sam radila, sve čime sam se bavila, sve što sam naučila o sebi i životu dolazi iz tog temeljnog pitanja. Znala sam da stavljam druge ispred sebe, znala sam da ne tražim ništa za sebe, znala sam da poričem svoje emocije, znala sam da sam frustrirana i jadna, znala sam da se osjećam bespomoćno – ali nisam nigdje dobila upute kako da to promijenim.
Išla sam kod psihologa i psihijatara, bavila se integrativnom psihologijom, energetskom medicinom, čitala sve moguće knjige, od Jungovih arhetipova i podsvijesti i simbola do channelinga duhovnih bića, bjesomučno pisala dnevnik, analizirala odnose, radila konstelacije. Koliko god sam izbacivala ljutnju ili razumjela svoju priču – svejedno sam se osjećala jadno. Pokušaji postavljanja granica ili borbe u odnosima ili na poslu samo su me stavljali u još težu situaciju. Nisam se mogla izboriti za sebe. Bježala sam od sebe, odbacivala se, mijenjala poslove, ljude, države i gradove – i cijelo vrijeme nosila svoj ruksak na kojem piše: predala si svoju moć drugima.
Božjom providnošću 2017. godine pojavio se prvi trag. Prva mrvica. Prvi znak koji je sadržavao prve riječi istine i odgovore o zauzimanju za sebe. Pronašla sam nešto. Tračak. Put. I napravila prvi korak.
U moj život je ušetao – virtualno – duhovni učitelj GP Walsh. Slučajno. Bezveze. Slučajnom pretragom na Internetu moja mi ga je prijateljica preporučila. Baš u to vrijeme je dio po dio puštao online svoj program kojeg je tek osmislio. Danima sam nestrpljivo čekala slijedeći modul. U nekoliko nivoa i stotinjak sati počela sam razumijevati tko sam, što je duša, što je energetski sustav, što su naučena ponašanja, energetske pretpostavke, koje su to razne energije u meni i kako da ih prepoznam, što je to svijest, kako ona radi, što je Bog, što je buđenje – ali ono najvažnije što mi je taj program dao je bilo: prihvaćanje. Nakon što sam prošla prvi dio njegovog programa pod nazivom Just allow it – preobrazila sam se i to su vidjeli i ljudi oko mene. „Drugačija si“, riječi su koje sam čula, a mislila sam da ih nikad u životu neću čuti. „Drugačija si“, odzvanjalo mi je u glavi dok sam gladno i bjesomučno gutala program za koji sam znala da će me odvesti na pravi put. Jer nešto se dogodilo. Nešto je drugačije. A drugačije je bolje.
Od svih drugih tehnika koje sam naučila tijekom programa, Just allow it ostao je temelj kojeg koristim u najtežim situacijama. Naučio me apsolutnom prihvaćanju svega. Mojih stanja, situacija u životu, drugih ljudi, moje povijesti i energija u meni. Naučio me prepoznavati i prihvaćati emocije, otpore, strahove. Po prvi put sam sjedila u meditaciji i nisam bježala od sebe. Naučila sam kako sjediti sa sobom dok me razaraju strahovi i tuga. Naučila sam sebi reći: „U redu je“. Riječi koje nikad od nikoga nisam čula. Nikad me nitko nije utješno primio za ruku i rekao: U redu je, ti si u redu. Ja sam bila prva koja sam to sebi rekla.
Prvi korak na putu zauzimanja za sebe bio je prestanak bježanja od sebe. Prije, kad bi me preplavili osjećaji bijesa, straha, ljutnje ili tuge, kad bi se osjećala poniženo ili odbačeno, odgovor je uvijek bio isti – bijeg. Radila sam stotine tisuća aktivnosti dnevno, samo da ne ostanem sama sa sobom. Mislila sam da je u meni beskonačna rupa u koju ću upasti samo ako stanem i pogledam prema unutra. GP mi je dao snagu da prvi put okrenem pogled prema unutra. Da vidim tko sam. Ako ne znam tko sam, kako ću se zauzeti za sebe?
GP-ev efekt je trajao dosta dugo. Stvari su se razbistrile. I imala sam odgovore na većinu pitanja koja sam vukla otkako znam za sebe. Doživjela sam jaka stanja svjesnosti, osjetila svoju dušu, počela prihvaćati svoju priču bez potrebe da razumijem zašto mi se sve to u životu dogodilo. Uvidjela sam da svi imamo svoje priče i da svi ljudi pate. To je ona patnja o kojoj priča Buddha. Patnja nerazumijevanja o tome tko smo i san koji sanjamo u iluziji u kojoj se nalazimo. Odjednom mi nije postalo važno samo se zauzeti za sebe, postalo je važno i probuditi se.
No, život ima odlične mehanizme kako da nas ponovno uspava i vrati u patnju. Potrebno je platiti račune i otići svaki dan na posao. Potrebno je izaći na kraj s ljudima, zadacima i odnosima.
Proći će još dosta godina prije nego će mi se na putu pojaviti slijedeća mrvica. Za to vrijeme sam počela osjećati barem malo, trunku, atom svoje vrijednosti, pa sam prekinula najteže odnose u svom životu, odtugovala teške trenutke gubitka i straha, ponovno promijenila posao, borila se s gubitkom ljubimca i epidemijom. Otkrila sam i minimalizam pa izbacila iz svog života sve nepotrebne stvari i ideje. I onda su se pojavili jaki i – kao i sve drugo u mom životu – kronični bolovi. Još je nešto nedostajalo. Još mi je falilo dijelova slagalice.
Svakodnevno sam pokušavala razumjeti što mi bol poručuje. Ponovno sam se uvukla u svoju priču i uvidjela da je daleko od razrješenja. Bolovi su me razarali. Uz to, ušla sam i u perimenopauzu, pa su počele razne senzacije koje su me preplavile. Počela sam posjećivati neurologe, kardiologe, imunologe – izbezumljena i prestrašena. Prihvaćala sam, meditirala, pitala, tražila, molila. Život me sve jače stiskao.
Sa svojom MR slikom vrata našla sam se u ordinaciji najneobičnijeg doktora, neurologa, ikada. U čudu sam ga gledala dok mi je objašnjavao vezu između uma i tijela. Nakon desetljeća svađa s doktorima, alternativnog liječenja i odbacivanja većine postulata medicine, našla sam se pred doktorom koji mi je preporučio knjige od Matéa i poslao me psihijatru. Rekao mi je: „Imate degenerativnih promjena na vratnoj kralježnici, ali Vam to ne uzrokuje bol. Bol Vam uzrokuju zgrčeni mišići. Pitajte se – zašto moj mozak grči mišiće?“
Zastala sam na izlasku iz klinike kao da me netko tavicom lupio po glavi. „U redu“, rekla sam si, „znam da me Maté i psihijatar neće spasiti, ali ako mi i neurolog kaže da je stvar moje glave, onda nemam što drugo tražiti.“ On nije preporučio fizijatra, iako mi je preporučio jednu ženu koja se bavi vježbama koje povezuju um i tijelo. On nije preporučio injekcije niti tablete. On mi je rekao – gledaj u glavu. Vrati se u glavu. Stvari nisu razriješene.
Iako sam naučila prihvaćati svoju situaciju, to nije značilo da je ona razriješena. Tijelo mi je očajnički pokušavalo dati do znanja da stvari nisu riješene. Da imam još posla. Iako nisam imala pojma od kuda – ponovno – krenuti.
Bilo je vrijeme za slijedeću mrvicu.
Sjedila sam za stolom očajnički pokušavajući spriječiti se u bijegu. Htjela sam samo pobjeći od svega. Odustati. Nestati. Osjećala sam se fragmentirano, raspršeno. Nisam više znala kako se osjećam niti što me muči. Nisam više znala što točno prihvaćam. Vidjela sam da ne znam što hoću, kuda krenuti, nisam bila u stanju više donijeti odluku ni što da ručam, a kamoli da li da mijenjam posao. Kad bi pitala bolove što mi žele poručiti dobila bi 30 različitih odgovora. „Mora postojati način“, ponavljala sam u sebi.
Kad nešto poželimo učiniti, kažemo da nam „na jednom ramenu sjedi anđeo, a na drugom vrag“ – i svaki vuče na svoju stranu. Proučavala sam unutarnjim okom što se dešava kad bi pomislila da trebam promijeniti posao – jedna strana je slavila i pila šampanjac, druga strana je ležala sklupčano u kutu i tresla se, a treća me uvjeravala kako mi je sada sasvim dobro. Kako, je**** da donesem bilo kakvu odluku??
Sasvim „slučajno“ naišla sam na termin IFS. Privuklo me iako je u članku bilo sporedno spomenuto. „Čekaj, čekaj, ovo mi zvoni“. Što je to?
IFS ili Internal family systems ili Unutarnji obiteljski sustavi je naziv za terapiju koju je osmislio dr. Richard Schwartz. Unutarnji sustav su naši unutarnji dijelovi, on ih zove obitelji jer se tako „ponašaju“. Međusobno djeluju i reagiraju jedni na druge. Ti dijelovi u nama su dijelovi energetskog sustava koji su zamrznuti u prostoru i vremenu. To smo mi sami zamrznuti u različitim fazama života. To smo mi dok smo bili djeca.
Kad smo se razvijali i rasli u obitelji u kojoj smo se našli, odgovarali smo na zahtjeve i potrebe okoline. Sada već jako puno znamo o razvojnoj psihologiji i vrlo dobro možemo povezati vremenske periode i nastanak pojedinih psiholoških problema. No, divota IFS-a je u tome što ne moramo ništa znati ni o psihologiji ni o razvoju psihe djeteta. Moramo pogledati unutra i vidjeti naše dijelove. Kroz razgovor s njima saznajemo kad su – i zašto – nastali i prije svega – od čega nas štite.
Dr. Schwartz naše unutarnje dijelove dijeli na egzile, menadžere i vatrogasce. Egzili su oni dijelovi nas koje štitimo. To su najčešće naši najmlađi dijelovi – mala djeca koja se osjećaju napušteno, bespomoćno i nevoljeno. Menadžeri štite te dijelove i razvili su određene karakteristike koje su, često, preuzeli od roditelja. Vatrogasci su oni koji se aktiviraju kad se jedan od egzila jako uzbuni. Na primjer, kad nas nešto jako trigerira i osjetimo poniženje ili strah (aktivira se egzil), vatrogasac je taj koji će reagirati da bi ga umirio – otići ćemo se napiti, vozit ćemo 200 kroz grad ili ćemo se s nekim posvađati, ovisno koja uloga se pokazala najproduktivnijom (za smirivanje). Menadžeri služe kako se egzil uopće ne bi aktivirao.
Na primjer, ako gajite jak osjećaj bezvrijednosti (egzil – malo dijete kojem su govorili da nije važno) činit ćete sve kako biste osjetili vrijednost (menadžer) – radit ćete naporno, zarađivati, školovati se, natjecati se i slično. No, ako ste redovito i snažno dobivali poruke bezvrijednosti, nijedna aktivnost neće moći nadoknaditi taj osjećaj bezvrijednosti. Osim toga, u vama postoji još jedan menadžer, kritičar, koji vam ponavlja iste riječi kao osobe koje su slale poruke o bezvrijednosti. Tako se vi trudite, vaš kritičar vam govori da vam je uzaludan trud svirači, onda se dogodi nešto što aktivira jak osjećaj bezvrijednosti i onda se mora uključiti vatrogasac i izderete se na psa. Zašto? Kako to može biti produktivno?
Taj cijeli sustav (a ovdje su uključena samo četiri dijela) dizajniran je tako da vas čini sigurnima. Svi psihološki pravci koji proučavaju traumu i razvojnu psihologiju ističu kako je sigurnost apsolutni prioritet u našem sustavu. Sve što naš energetski i psihološki sustav radi je da nas drži na životu. Jedini problem je što on nastaje u djetinjstvu i zastario je. Tu na pozornicu nastupa IFS.
Ako ste imali kritičnog roditelja, vi, kao dijete, ste mu se htjeli pod svaku cijenu dokazati. Vaš roditelj je zahtijevao izvrsnost kako bi vam pružio priznanje i ljubav. Vi ste činili sve da se dokažete (a činite to i danas) i onda bi taj isti roditelj došao i rekao: nije dovoljno. „Nisi dovoljno dobar; Četvorka? Sramota!; Koliko je dobio Ivan?; Nikad niš od tebe;“ samo su varijacije na temu. Uspoređivanje s drugima, omalovažavanje, negiranje, ignoriranje – samo su neki od načina kritike i odbacivanja. A mi to kao djeca doživljavamo kao opasnost. Ako me roditelj odbaci – umrijet ću. Ako me roditelj ne voli – nitko me neće voljeti.
I tako ste naučili da je roditeljska „ljubav“ = kritika i ostatak života sanjate o trenutku kad će vas vaš roditelj priznati i vidjeti. Ja sigurno to radim. Moj otac je najkritičnija osoba koju znam. Cijeli život sam dobivala poruke o tome kako ništa ne vrijedim. Čak se i nije spominjalo kako ništa ne vrijedim, nego mi se to davalo do znanja pomicanjem brka, ignoriranjem, zabavnim i šarmantnim ponižavajućim frazama, nezainteresiranošću i ušutkivanjem, a ponekad se i moglo čuti kako „žene ne vrede baš puno“ ili kako „nikad niš od mene“. Vrlo rano sam naučila da moram biti najbolja na svijetu kako bi me otac uopće vidio. A znate li kako je teško biti najbolji na svijetu? Znate li koliko ljudi ima na svijetu?
Završila sam školu s peticama, upisala fakultet, završila fakultet u inozemstvu, radila za najveće korporacije – a kako sam se osjećala? Kao malo dijete. Svaki komentar me rasplakao, osjećala sam se nesigurno i jadno. U sebi sam stalno čula glas: „ma kaj ti hoćeš, to ti je niš, bezveze – ak nisi direktor, nisi nitko i ništa“. Kad sam pisala priče i romane čula sam „ak nije bestseller to niš ne vredi“, „ja ne čitam romane koje su napisale žene“, „žene su nedojebene“. To su bile poruke. I ja sam ih jako dobro znala ponavljati. Moj kritičar mi je govorio isto što i moj otac. Jer sam tako silila sebe da budem još bolja. I još i još i još. I onda bih se u burn outu slomila i završila bez posla, jer sam dala otkaz. Pritisak je bio prevelik. Trebao mi je odmor. Ili bi se razboljela kako bi imala izgovor da se ne trudim. „Preteško je“, govorio je moj egzil. „Zašto me ne možeš voljeti takvu kakva jesam?“, jecao je.
U ovo su uključeni moj egzil, mala ja koja se osjeća bezvrijedno, jer joj je tako rečeno, tu je perfekcionist koji govori kako sve mora biti savršeno i „najbolje na svijetu“, tu je kritičar koji govori da sve to skup niš ne valja i tu je dio mene koji se trudi i trudi i trudi i trudi i koji je umoran i želi odustati, a ponekad se uključi i dio koji onda uistinu odustane.
No, u cijeloj toj gunguli – postoji još netko. Netko koji – sve to gleda. A to sam Ja.
I dr. Schwartz i GP jako naglašavaju postojanje pravog Ja. Višeg Ja. Svijesti, duše ili kako god to želimo nazvati. Postoji netko, tko to sve gleda. I vidi i jednog i drugog i trećeg i petog. I svakog čuje i svakog razumije. Tko je taj pravi Ja?
Više Ja, pravi Ja – to je onaj besmrtni dio nas – ako u to vjerujete. No, vjerovanje nije ni nužno. Nije ni važno tko je taj, važno je da postoji. A svatko od nas ga može doživjeti. U meditaciji kad prihvaćamo pojedine energije i senzacije – on je taj koji prihvaća. Kad gledamo u dijelove, on je taj koji gleda. Kad razgovaramo s dijelovima – on je taj koji razgovara. Više Ja je „neokaljan“ tugom i bijesom, on je suosjećajni promatrač i učitelj. On je hrabrost, ljubav, svijest, podrška,… Bog, ako hoćete. Netko, tko nas bezuvjetno voli. I njegovu ljubav želimo. Ne od susjeda, ne od partnera, ne od roditelja. Njegovu ljubav želimo.
Tu je početak prave i bezuvjetne ljubavi prema sebi.
Poznavanje GP-evih tehnika mi je pomoglo utoliko što sam vrlo brzo i jasno mogla identificirati svoje dijelove – i prihvatiti ih. GP također govori o dijelovima, ali on više govori o energetskim obrascima – naglašavajući da ti dijelovi nismo mi. Njemu je važno buđenje. On je duhovni učitelj. A dr. Schwartz je psiholog, pa čak i njemu je važno da osvijestimo da mi nismo ti dijelovi i u svom radu ističe važnost prepoznavanja svojeg Višeg Ja. On svoje dijelove u potpunosti prihvaća i razgovara s njima i pomaže im. Kao što bi otac pomagao djetetu.
IFS je sličan radu s unutarnjim djetetom, samo kod IFS-a se prepoznaje više djece, recimo to tako. Radi se s cijelom obitelji povrijeđene djece, dok se u radu s unutarnjim djetetom radi „samo“ s jednim djetetom koje nosi sve karakteristike. Nijedno nije bolje ili lošije, meni više paše IFS sistem jer mi je lakše izdvojiti dio i s njim razgovarati.
Kad upoznamo užas koje to malo bezvrijedno dijete osjeća, možemo postati roditelj kojeg ono treba i čeka. Mi postajemo onaj koji obraća pažnju na dijete i koji mu daje osjećaj sigurnosti. Kroz razgovor, dijete postaje s nama opuštenije, govori nam o tragedijama i tugama koje je prošlo i počinjemo stvarati vezu s njim. Ono nam počinje vjerovati i osjećati se sigurnije. Onda možemo razgovarati s kritičarem i perfekcionistom. Jer oni čuvaju to malo dijete. Moramo ih razumjeti i voljeti, jer i oni su djeca. Možda malo starija, ali ipak djeca. Naučimo ih drugim načinima. Tražimo odgovarajuća rješenja za sve.
Ali najvažnije što u IFS-u radimo je to da ne bježimo od sebe. Svaki dan smo prisutni sa sobom. Svaki dan obraćamo pažnju na dijelove i dajemo im podršku. Pojavljujemo se mi. Stupamo na scenu. Na scenu stupa jedina osoba koja je uistinu važna, a nikad nije bila prisutna – ja.
Kad počnemo osjećati ljubav prema svim svojim dijelovima, kad budemo uz njih, osjećamo njihovu tugu, čujemo njihove brige, njihove potrebe i želje – iskazujemo im ljubav. Ne napuštamo se. Ne vređamo se. Samo smo prisutni i malo po malo, malo po malo, pokazujemo da nam je stalo – do nas samih. Počinjemo se voljeti. Počinjemo željeti biti u vlastitom društvu. Počinjemo se igrati, razgovarati, počinjemo pronalaziti druge načine izražavanja. Upoznajemo svoje hobije i aktivnosti koje volimo raditi. I govorimo si:“ Odlično! Bravo! Vidim da se trudiš.“ Dijelu koji se ubija od posla ćemo možda reći: „Znaš šta, dovoljno je. Volim te kakva jesi. Ne moraš se više truditi. U redu si baš takva kakva jesi. Volim te. Opusti se. U redu je.“. I to ćemo ponoviti svaki put kad osjetimo poriv da stavimo pritisak na sebe. Upitat ćemo kritičara što bi bio da nije preuzeo ulogu kritičara. Pitat ćemo perfekcionistu da li se želi malo zabavljati. Zagrlit ćemo dijete koje se osjeća nevoljeno i bezvrijedno. Kad je netko grub prema nama, zagrlit ćemo se i bit si podrška.
Prva lekcija zauzimanja za sebe: prepoznati i prihvatiti. Druga lekcija zauzimanja za sebe: razumjeti se i biti uz sebe (ne bježati od teških emocija egzila). Treća lekcija zauzimanja za sebe: voljeti se, sve svoje dijelove. Knjiga Richarda Schwartza zove se „No bad parts“ (Ne postoje loši dijelovi). Volimo svaki dio nas jer znamo da su takvi s razlogom i da sve što žele je čuvati nas i štititi. I u konačnici, četvrta lekcija zauzimanja za sebe: jednom kad se volimo, iskreno, i kad sebi želimo dobro – nikome nećemo dati da nas povrijedi.
Možda ste nekad čuli rečenicu: „Nitko vas ne može povrijediti bez vašeg pristanka“. O tome je riječ. Možda će vam netko reći da ste glupi, pa ako vjerujete da ste glupi, bit ćete povrijeđeni. Ako ne, samo ćete se nasmijati. Možda ćete morati postaviti granice prema ljudima, ali to nećete raditi kako biste se na silu zauzeli za sebe, već kako biste se zaštitili jer se volite. Razlika je ogromna.
I tako sam kroz godine i desetljeća dešifrirala mističnu poruku od Caroline Myss. Vratila sam si moć i zauzela se za sebe. No, još uvijek ovdje nije bio kraj.
Postojalo je još jedno magično područje koje mi je upalo u krilo kad sam najmanje očekivala. Poveznica koja je u svemu tome nedostajala. Poveznica koja je objasnila svaki korak u mom životu i sve tragove koji su me doveli ovdje gdje sam danas. Cijeli put je dobio smisao.
Naučila sam se prihvaćati. Upoznala sam svoje dijelove. Prepoznala sam povrijeđeno dijete u meni koje se osjeća nevoljeno i bezvrijedno. Dala sam si podršku i ljubav. No, što je s krivnjom?
Čuli ste sigurno rečenicu: Bog je ljubav. Ako je Bog ljubav, onda smo i mi ljubav. Možemo se voljeti i prihvaćati tugu, ali što je s bijesom? Što s nepravdom? Što s ljudima koji su nas povrijedili? Želimo ih voljeti – a ne možemo. Trebamo ih voljeti. Dapače, moramo ih voljeti. Inače smo – loši.
Gabor Maté kaže da obolijevaju ljudi koji druge stavljaju ispred sebe. Postoji specifičan karakter takvih ljudi. Općenito je people-pleasing uočen kao glavna karakteristika ljudi koji obolijevaju od kroničnih bolova i bolesti. Pa opet, kako to promijeniti? Možemo vidjeti dio koji je sklon people-pleasingu, možemo ga razumjeti i voljeti, možemo shvatiti da nas štiti – ali, zar ne bismo trebali biti empatična bića? Nije li empatija glavna karakteristika čovjeka i Boga? Zar nije u redu staviti svoje dijete na prvo mjesto? Nije li poželjno brinuti se za bolesne prijatelje i roditelje?
Je, poželjno je, s jednom napomenom – ako nije iz straha i obaveze.
Postoji urođena empatija nas ljudi kao živih svjesnih bića. Zdrava empatija prepoznaje patnju drugih ljudi i želi ju ukloniti, to je ono što nas čini ljudima. No, people-pleasing, kako ga ovdje definiramo nije empatija, to je stavljanje sebe ispod drugih. Stavljanje svojih potreba i želja ispod nečijih drugih. People-pleasing nije urođen, on je naučen. I on stvara najviše problema. On leži u pozadini bolesti i ključni je igrač u procesu zauzimanja za sebe.
Ako ste tipični people-pleaser – skraćeno: otirač – osjećat ćete krivicu ako nekome ne pomognete, ne riješite mu problem ili ne učinite kako kaže. People-pleasing, glumljenje otirača, naučeno je ponašanje koje se ugnijezdilo u našu prirodnu empatiju. Zamaskirano je empatijom i zato ga je tako teško vidjeti. Na primjer, otkazivanje dogovora iz bilo kojeg razloga trebao bi biti legitiman postupak. Naročito u prijateljskim odnosima. Nekad nam se nešto prepriječi na putu ili nas zaboli glava. Ako imamo zdrav odnos prema sebi i drugima, nećemo imati problem s otkazivanjem dogovora. Ispričat ćemo se i time će stvar biti riješena. No, ako smo people-pleaser i želimo otkazati druženje, osjećat ćemo se krivo i ugroženo. Ispričat ćemo se dvadeset puta, objašnjavati i opravdavati se. Duboko u sebi ćemo se susresti sa strahom od odbacivanja koji ćemo si prevesti kao brigu za drugoga („ne želim ga/ju povrijediti“). Osjećat ćemo se kao da smo na rubu prekida odnosa i da će nas osoba kojoj otkazujemo odbaciti i osuditi (kazniti jer smo nešto učinili za sebe, a ne za njih). Svakodnevno se, u najobičnijim situacijama i odnosima, suočavamo s egzistencijalnim strahovima.
Dr. Howard Schubiner liječnik je koji se posvetio proučavanju psihosomatskog sindroma i liječenju kroničnih bolova. Njegov rad i istraživanja ključna su u promjenama koje se u medicini moraju dogoditi. Njegov rad je toliko revolucionaran i nevjerojatan, da će trebati jako dugo vremena kako bi ga klasična medicina prihvatila. Njegov rad je budućnost medicine, koja je ionako na tragu poveznice uma i tijela.
Ono što je on dokazao je da fizička bol nastaje u mozgu. To znači da kad se udarimo u prst bol nije u prstu nego u mozgu. Živci i osjetila šalju mozgu poruku o oštećenju, a mozak je taj koji odašilje bol. Bol služi zaštiti. Ako uganemo gležanj bol će nas spriječiti da hodamo po slomljenom gležnju i natjerati da odmaramo nogu. Tu bol proizvodi mozak, a ne gležanj. Ima slučajeva kad nastane bol a da nema ozljede (fantomska bol) i slučajeva kad ima ozljede a nema boli (na primjer u hiptnotičkom stanju). To je dokaz da bol dolazi iz mozga.
Drugo, i puno puno puno puno važnije – dokazao je da emocionalna bol nastaje na istom mjestu u mozgu gdje i fizička. Kad sam to čula, mislila sam da ću eksplodirati. Zamislite učinak ove spoznaje. Emocionalna bol nastaje na istom mjestu u mozgu gdje i fizička!
Dr. Schubiner razvio je niz tehnika i terapija za kroničnu bol, koje uključuju rad na osjećaju sigurnosti i emocionalnom izražavanju i ima izvrsne rezultate. A vježbe i tehnike su toliko jednostavne da ih može isprobati svatko i sam se uvjeriti.
Zamislite situaciju u kojoj ste vi dijete i imate nasilnog oca. Ako pokažete agresiju mogli biste dobit po tintari i bit kažnjeni – što vaš sustav nikako ne želi. Potisnut ćete agresiju. Ovisno o karakteru, tu agresiju ćete ispoljiti na nekom desetom ili na sebi. A jednog dana možda i na ocu, što je kažnjivo, ali možda najzdravije za vas.
Ako ste malo dijete pokušat ćete se umiliti ocu tako da ga nasmijavate, divite mu se, grlite ga ili ga na bilo koji drugi način smirujete. Ako to upali dovoljno puta, razvit ćete crte people-pleasinga. Bit ćete umiljati i dobri, jer je vaš sustav naučio da taktika pali i da vas čuva. Kad ste u opasnosti da vas otac prebije, važno je preživjeti. Vi mu udovoljavate i on se smiruje. U ovom scenariju – koliko su važne vaše emocije i potrebe?
Kod ljudi kod kojih je udovoljavanje roditeljima ili skrbnicima dovelo do sigurnosti preuzet će taj obrazac ponašanja prema svim ljudima. Sigurnost = briga o drugima. To nema nikakve veze s empatijom niti iskrenom brigom o drugima. Ima isključivo veze sa strahom. Naročito ako primijetite da se ne možete drugačije ponašati – ni da hoćete.
Mehanizam zbog kojeg se ne ponašamo drugačije ni da hoćemo zove se – strah odnosno krivnja. Mi nećemo osjetiti strah od odbacivanja, nego krivnju zbog krivih postupaka. Jer smo naučili optuživati sebe za postupke drugih. Kad nas je otac tukao osim što smo mu htjeli ugoditi morali smo si objasniti zašto to radi. Kao malo dijete, nismo mogli zaključiti da je pod pritiskom zbog posla ili je sam bolestan u glavi. Zaključili smo da s nama nešto nije u redu kad se ne ponašamo u skladu s onime kako on želi. Da bi spriječili oca da nas tuče, postali smo umiljati. Naš sustav je skužio da to pali, i naučio ponašanje. Da bi si objasnio takvo ponašanje, zaključio je: nije u redu kad sam agresivan, to je pogrešno, moram biti umiljat, to je sigurno.
Mi uistinu vjerujemo da je naša krivica ako se roditelj ponašao prema nama grubo. Ako nas je tukao, vređao, bio emocionalno hladan, narcisoidan, psihopatski rastrojen, pijan, odsutan – štogod – mi smo zaključili da je to zbog nas. Pronašli smo načina kako da budemo drugačiji i izazovemo promjenu ponašanja kod roditelja. Zaključili smo da s nama nešto nije u redu.
Pokušajte razumjeti bol koju to malo dijete doživljava. Otac je agresivan. Prvi instinkt djeteta je da se zaštiti. Odgovara ocu ili ga ne želi poslušati ili je bezobrazno. Otac uzima batinu i prebije ga. Ili ga verbalno zlostavlja. Ili ga kažnjava i prijeti mu se. Dijete se boji. U slijedećoj interakciji (dijete je obično jako malo kad se ovo sve dešava) dijete koristi drugu taktiku. Ljutnju „stavlja na stranu“ i „vadi“ uljudnost, dobrotu, smijanje, ljubav – samo kako bi smirilo oca. Otac se smiruje – stvar funkcionira. Dijete s vremenom zaključuje da je njegovo inicijalno ponašanje uzrok očeve agresije. Zaključuje da s njim nešto nije u redu i stavlja masku people-pleasera koja će ga voditi kroz cijeli život. Ono to ne radi zato što je empatično i jer to želi, nego zato što iskreno vjeruje da s njim nešto nije u redu i da su drugi važniji. Postepeno razvija karakteristike koje zacementira uvjerenjem i definicijom o sebi: Ja sam umiljata i empatična osoba.
Inicijalan bijes i mržnja su „nestali“. Gdje su nestali? Ljudi kažu: „Ja ne osjećam mržnju“. Gdje je onda ta mržnja? Ne može se emocija izbrisati. Ne može nestati. Ne može se „izliječiti“. Može se samo potisnuti.
Ne čudi da je otkriveno da su uzrok kroničnih bolova i bolesti uglavnom mržnja i bijes. To su najčešće blokirane emocije koje su potisnute duboko u tijelu. Da, naravno, ispod mržnje i bijesa je tuga koja isto tako može uzrokovati bolove i bolesti, ali prva crta obrane je blokada bijesa.
Hipotetično dijete iz primjera (koje i nije tako hipotetično jer je česti primjer) će prije ili kasnije doživjeti određenu vrstu boli ili bolesti. Jer emocionalna bol nastaje na istom mjestu gdje i fizička bol u mozgu.
Nama naše tijelo, naša duša, kroz bol poručuje da postoji negdje neka rana. Medicinari nas uvjeravaju da rana može biti samo fizička – kad vas bole križa šalju vas na tisuće pregleda i zahvata pa svejedno bol ne nestaje. Kažu: morate naučiti živjeti s tim. Dr. Schubiner kaže drugačije – ne morate živjeti s tim i ta bol nema veze s vašim tijelom – to je vaša emocionalna bol. Nađite emociju koju potiskujete i proživite ju.
Izazov koji pritom nastaje je upravo – krivica. I mislim da je to konačni cilj putovanja u potrazi za zauzimanjem za sebe. Vidjeti, osvijestiti i osjetiti emocije koje su blokirane – zbog krivice. Duboko osvijestiti da mi nismo krivi za ono što nam se dogodilo i osvijestiti prave emocije – bijes i mržnju – prema ljudima koje bismo trebali voljeti – ultimativno je oslobođenje od boli. Fizičke i emocionalne. Osjetiti bijes i usmjeriti ga prema onima koji su to zaslužili. I reći sebi stotine i tisuće puta: „Sve je u redu sa mnom. Moje emocije su ispravne.“
Uvjerili su vas i vi sami sebe i ja sama sebe, da sa mnom nešto nije u redu jer se osjećam kako se osjećam. Ne radi se samo o prihvaćanju emocija, nego i otkrivanju zatomljenih i potisnutih emocija i oslobađanju od ograničenja koje smo si sami postavili. I to na nježan način, polako i s puno razumijevanja i suosjećanja prema sebi. Dr. Schubiner kaže da je suosjećanje krajnji cilj ovog rada. Suosjećanje prema sebi i drugima. Priznavanje i suosjećanje za svoju patnju.
Srećom, kako bismo izrazili potisnuti bijes ne moramo otić i zatuć roditelja koji nas je tukao, dovoljno je – napisati pismo, ispisati osjećaje, vizualizirati (šaku u glavu), vrištati – ili učiniti štogod što će našem tijelu dati oduška. I onda im oprostiti. I oprostiti sebi što smo vjerovali u laži o nama.
Nije problem u tome što su nam govorili. Problem je u tome što smo im povjerovali. Sad počinjemo vjerovati sebi i svojim pravim osjećajima. Sve je u redu i s vama i s vašim osjećajima.
Moje putovanje o zauzimanju za sebe tako završava suosjećanjem sa samom sobom i izjavom kako je sa mnom sve u najboljem redu i kako imam ispravne emocije koje smijem osjećati.
Možda ne vjerujete u Boga ili univerzalnu svijest ili više biće ili poredak, ali zamislite se – tko je taj koji je meni, ili vama, poslao poruku da se morate zauzeti za sebe? Zašto se pojavila bol kad ste potisnuli bijes? Zašto obolijevaju ljudi koji zanemare sebe? Da smo obična kemija i meso – zašto bi mozak slao takve poruke? Što on ima od toga? U interesu je mozga da je sve status quo kako bi bili sigurni, tko i zašto nam onda šalje poruke boli kad zanemarujemo sebe? Tko je taj koji želi da se zauzmemo za sebe? Tko je taj koji želi da živimo najbolji život? Tko je taj koji nam šalje poruke strasti i kreativnosti? Tko je taj koji nam cijeli život kroz patnju i bol govori: „Vrijedna si. Izbori se za sebe. Možeš ti to.“ ?