Znaš ono kad ti se podrapaju najdraže traperice i pomisliš: „Koja sam ja budala, zašto nisam kupio dvoje takvih?“, ili ono kad hoćeš otići ležerno na kavu, a nijedna trenirka ne odgovara, ili ono kad moraš izvaditi 32 lonca prije nego dođeš do tavice koja ti treba?
Ono što me zapanjilo kad sam odlučila isprobati minimalizam nije bila činjenica koliko imam nepotrebnih stvari, nego činjenica koliko stvari mi nedostaje.
Subotnje je jutro, nakon vrlo teškog radnog tjedna, dragocjeno vrijeme za odmor, relaksaciju i rad na sebi. Frustracije i iscrpljenost još uvijek lagano struje kroz tijelo koje beživotno pije kavicu, eliksir života. Pogled mi pada na kuhinju, zatrpanu zmazanim suđem i ostacima jučerašnje večere. U kupaoni me čeka masakr. Proljeće je stiglo, vrijeme da se izvade ljetne stvari i pospreme zimske. Kutija za veš se prelijeva. Prašina na prozorima zjapi na osunčanim prozorima. Potrebno je sakupiti snage i krenuti. Veliko proljetno čišćenje.
Izvadi sve zimske stvari i odvoji ih za pranje. Za to vrijeme stavi jednu rundu da se pere. Hrpa na podu, stolcima i ormarićima raste sa svakom policom i ladicom. Čarape se grle s gaćama, dolčevite s vestama, veste s jaknama. U ormaru se osjeća zapara. Sada skini kutije s ormara i počni vaditi van ljetne stvari i cipele. Ah, cipele, treba ih dobro oprati i osušiti prije spremanja, zašto to nisam jučer? Ah, da, onesvijestila sam se pred televizorom. Ajmo dalje, dok vješam prvu rundu veša, radim pauzu od garderobe i bacam se na kuhinju. Vadim lonce iz svih kutova ormara, police su prepune prašine i pravim se da ih ne vidim. Presvlaka na kauču smrdi. Prozor me zove. Usput pređem s krpicom po lavabou, prije nego ću oprati ogledalo moram skinuti 30 bočica raznih krema i dezodorana. Moram staviti posteljinu da se lufta. Odvojiti kapute i deke koje ću odnijeti na pranje, jedan dan poslije posla, ako stignem. Premećem biljke po podu, pomećem mrvice i pseće dlake. Bacam pseće igračke u kutiju i razmišljam kako pesici moram promijeniti deku jer i ona već jako smrdi. U međuvremenu se sjetim da sam već odavno trebala otići do dućana, ako mislimo danas nešto jesti. Stavljam drugu rundu veša. Vraćam lonce, to danas neću stići. A što je s ovom stoljetnom prašinom na kuhinjskim ormarićima? To ću sutra. Idem sad još na brzinu oprati policu, samo da ovih 20 knjiga prebacim tu, pa ću onda ove tam, pa ću skinuti ono, pa ću odložiti ovo samo tu, evo. Nestaje mi sredstva za čišćenje, stavljam na popis. Moram još jednu policu nabaviti i još jedan ormar, ovo mi više nikako ne stane. Mogla bi ovu policu staviti tu, a onu tamo, pa pored još jednu manju. Kamo ću sa svim ovim cipelama. Ima dobrih kutija za organiziranje, pa da, stavit ću i to na popis, definitivno mi treba još kutija…
Sebe sam oduvijek smatrala čistom, urednom i organiziranom. Kako sam onda, dovraga, svakih tri mjeseca završila s hrpom smeća i zmazanoće?? Koliko god sam stvari i smeća stalno bacala, nekako su se nove stvari uvlačile u stan mimo moje svijesti. Možda dok sam spavala ih je netko unosio?
Promjena scene: Još jedna subota. Ustala sam sretna i vesela, naspavana. Napokon dan za odmor i uživanciju. Dobre sam volje, plaća je sjela, proljeće je stiglo. Toliko toga mi treba. Friške majice, cipele, rasprodaje su na svakom koraku. Možda koju jaknu ušičarim na kojoj zimskoj zaostaloj rasprodaji. Ulazim u DM, trebam dosta toga. Na polici kod ulaza naslagana je nova linija Nivea krema, dobro bi mi došla nova krema, one doma su već ustajale. Uzet ću jednu, samo 15 kuna. Čula sam da su lanene sjemenke dobre, imam mlinac, znam da je negdje tamo u ormaru, da uzet ću njih i počet sa sokovima. Proljeće je, treba se očistiti. Ali za to mi treba još hrpa stvari, a i onaj juicer je baš nekako star i istrošen, zapravo prašnjav, ali i star. Da vidimo što još ima. Aha, čekaj, treba mi nova kefica za zube, kad sam zadnji put mijenjala keficu? Gle, nova linija bio kozmetike. Ona moja maskara se ziher sasušila, uzet ću novu, gle kak su dobre ove boje za oči! Miris, miris, da s proljećem treba novi miris. Još malo obaveznih stvari, tekućina za suđe, kocke za vešmašinu, ulošci, da, mislim da je to –to. Stojim u redu – ček- kaj je ovo? Hm, neki novi čaj, lijepa je kutija. Kad sam zadnje kupila čaj? Kaj? Samo 7 kuna? Daj dva. I ove pastile za cuclanje, e, da trebam i gume za žvakanje, imam li još koju na poslu? Ah toga nikad dosta. I eto me na kasi. „Imamo gelove za tuširanje na akciji“ – baš te koristim, može, dajte dva.
Minimalizam me pogodio kao nalet radijacije, vidio je kroz mene. Sve je počelo jedne subote kad sam ustala prebijena iz kreveta i pogledala oko sebe. U meni je uzavrela želja da sve stvari oko sebe pobacam s balkona na cestu. Dosta mi je! Pokušala sam zamisliti kako bi to bilo da u jednom jedinom danu mogu napraviti proljetno čišćenje. I tako je sve počelo…
Potražila sam malo inspiracije na Internetu i krenula. U početku je bilo isto kao i svaki drugi put. Premetanje s jedne hrpe na drugu, bacanje gluposti, tone i tone smeća i vrećica, nekoliko rundi do smetlišta. Prvi val je dugačak, ali i jednostavan. Samo ideš i bacaš. Otvorene zakorene kreme, nepotrebne plastične kutije, bočice, podrapane gaće, neki papiri, stare novine, strgani komadi nečega, iznošene cipele, razvučene gumice za kosu, istrošene kemijske olovke… To ide glatko.
Ali, što nakon prve runde? Što dalje?
Minimalizam nije stil stanovanja, minimalizam je životna filozofija. Na kraju krajeva, nije bitno koliko stvari imaš, bitno je što s tim stvarima radiš. Minimalisti kažu da si je dobro za svaku stvar postaviti pitanje: „Da li ova stvar donosi vrijednost u moj život?“, ja sam svoje pitanje malo preformulirala: „Koja ideja stoji iza ove stvari?“.
Na primjer. Imala sam četiri velike police od poda do stropa, pretrpane knjigama (a na slobodnom prostoru polica gomilale su se razne druge stvari koje nisam imala gdje odložiti – svijeće, kantice, pseći keksići, duhan, lonci koji nisu stali u kuhinju, prazne boce za neke tekućine koje sam namjeravala u njih staviti…). Ideja iza tih polica je bila da sam oduvijek željela imati biblioteku. Ono znaš, kao u knjižnici, hrpetina knjiga kojima bi bila okružena i non-stop nešto čitala. Ideja o meni kao osobi koja puno čita. Gola istina je bila da sam vrlo malo, skoro ništa, uspijevala čitati na slobodne dane i vikende, jer sam imala dvjestopedeset hiljada obaveza. Uključujući čišćenje polica s knjigama.
Malo po malo – ideje su dolazile na vidjelo. Ideja o tome kako bi trebala izgledati i što bi trebala raditi. Ideja o tome što bi trebala nositi i kako bi trebala živjeti. Sa svakim trebalo bi ja sam padala sve dublje u ponor. Čišćenje stana je preraslo u mučenje. Bez obzira što sam dobar dio života provela baveći se sobom, terapijama, psihologijom, radom na sebi – brutalna istina je bila da sam čitavo to vrijeme imala o sebi neki koncept kojeg uopće nisam bila svjesna. Kao i uvijek, moja stvarnost je odražavala moju nutrinu, a ja sam na to bila slijepa.
Tvrdoglava kakva jesam, nisam se dala poraziti od nekoliko (tisuća) stvarčica u mom stanu. Shvatila sam još neke stvari, recimo, da s obzirom na način na koji se hranim mi smo provodili ogroman dio slobodnog vremena u kuhinji – i volimo kuhati – no iz nekog razloga smo se godinama naguravali na nekom minijaturnom šanku i na pola kvadratnog centimetra pored sudopera. Lonci su bili što u ormarićima, što ispod sudopera, što na polici s knjigama, što u ormaru ispod televizora. Ok, jedno je baciti staru krpu – ali lonac ili knjigu? To se ne baca!! Vrištao je u glavi moj neki nepoznati glas. U međuvremenu sam one četiri ogromne police s knjigama, kuhinjsku policu i šank zamijenila jednim kuhinjskim otokom. Sada možemo oboje u miru sjeckati i rezuckati, a svi lonci koji nam trebaju na dohvat su ruke. Sve ostalo? Pribor i beštek koji nam ne treba ili je tup ili strgan, plastične kantice koje su gutale prostor, suđe za 12 ljudi dok je nas dvoje, 15 šalica dok koristimo samo dvije, duboki tanjuri, plitki tanjuri, čaše koje nikad ne koristimo, prazne boce za izmišljene sokove i tekućine – sve je nestalo. Knjige, koje nisam otvorila više od jedanput, ako ne i nijedanput, zadobile su žuto-smeđi sloj, slijepljene jedna na drugu, pa zajedno za policu završile su u pustopoljinama smeća i razvažanja okolo kome treba. Svega dvadesetak knjiga, koje doista koristim i uvijek konzultiram, našle su svoje mjesto tamo gdje mi i trebaju – pored kreveta, na maloj polici, mjestu gdje provodim najviše vremena čitajući i bilježeći svoje misli i ideje.
Postoji jedan važan izazov (zamka) kod provođenja minimalističke filozofije koji se nikako ne smije zanemariti – a to je onaj koji sam spomenula na početku, počinješ kužiti što ti fali. Naime, kroz sve godine trebalo bi ovo i ono, nisam uzela u obzir ono što stvarno radim i želim. Između ostaloga, jer nisam ni znala što želim. Hrpe ideja stvarale su ogroman pritisak na mene da bi sve to ja trebala nešto biti, a na kraju sam bila i radila nešto deseto. Ja sam recimo osoba koja voli hodati u trenirkama i tenisicama. Šetam psa u trenirci, idem na kavu u trenirci, idem u dućan u trenirci… Iz nekog meni nepoznatog razloga, imala sam pet trenirki u ormaru i nijednu nisam voljela nositi. Nego sam preko nosa oblačila jednu za šetnju pesa, a ostalo sam obavljala u nekim zdrapanim, meni najdražim trapericama. Tih pet trenirki spavalo je zimski san u mom ormaru. Jer su bile eto pored kase, ili na nekoj neočekivanoj rasprodaji za dvadeset kuna. Ali ih nikad nisam nosila. Htjela sam crnu i/ili tamno plavu trenirku – a u ormaru sam imala svjetlo sivu, ljubičastu, tamno sivu iznošenu, jednu preusku i jednu s rupom među nogama. Rupa je bila lajtmotiv svih mojih stvari „za po doma“ – trenirki, tajci, majci, šlapa… Kad mi je sinulo da ja jesam osoba koja voli nositi trenirke, mojem čuđenju nije bilo kraja. Ista stvar s tenisicama. Imala sam jedne, skoro pa nove, koje sam nosila na tečajeve i vježbanje. Pogađate, nisam bila na tečaju ni na vježbanju godinama, ali sam imala sve što bi mi za to zatrebalo. Onda sam imala jedne u kojima sam šetala psa, ali su one već imale rupe na đonovima. A s obzirom da „one lijepe nosim na posao“, te zdrapane sam nosila na kave, u dućan… Dobivate sliku.
Onda sam naučila nešto što se – za razliku od unconcious buying (nesvjesno kupovanje) – zove intentional buying. To je kupovanje s intencijom – namjerom – da se nešto kupi. Ono znaš, nešto što ti stvarno uistinu treba. Minimalizam se nalazi točno na toj granici – kako znati da li nešto kupuješ jer misliš da ti treba (ideja o tome da bi ti to moglo zatrebati) ili ti to stvarno treba? Radi se o definiranju potrebe: što meni treba za moj način života? To je minimalizam. Imati onoliko koliko tebi treba.
Kupila sam jedne tenisice, bacila ih troje. Kupila sam dvije trenirke – koje nosim svaki dan, bacila sam ih pet. Jednog ogromnog pokvarenog multifunkcionalnog uređaja (na kojem je radio samo scanner koji mi actually i treba), printera od sto kila kojemu tinta košta ko novi printer, CD-playera kojeg nikad nisam slušala (ideja je bila da vježbam uz njega), mp3 playera kojeg sam zadnje slušala negdje još na faksu i zadnje što znam nije dobro ni radio, i još nekolicinu raznih uređaja, starih telefona i hrpe žica, zamijenila sam jednim malim laserskim printerom sa scannerom, koji mi stane na stol i ne zauzima mjesta i kojeg koristim svaki dan. I nije kupovina jedino rješenje! Od dvadesetak torbi, ostala je jedna koju sam dala zašiti, jer je pukla, a ta mi je najdraža. Umjesto da kupujem kaput, dala sam popravit ciferšlus na starom. Iskopala sam satove koje volim nositi, ali već 10 godina nemaju bateriju i zamijenila baterije i voila! Uživam svaki dan noseći sat koji sam željela od početka! Slike po zidu, zmazane i žute? No problemo! Ionako ne volim slike po zidovima, nego boje! A da prefarbam stan, ionako nisam već 6 godina jer mi se nije dalo micati te sve stvari!!
Kužite me, tako to ide, malo po malo. I onda prođeš kroz sve, garderobu, lonce, knjige, stolove, ladice, pseće igračke, elektroničke uređaje, suđe, alat, posteljine, materijale, vune i misliš da si gotov. E, onda tek dolazi prava stvar! Počinje biti više osobno Pravi obračun tek dolazi…
Znaš one ideje o sebi koje je jako jako jaaaaaako teško otpustiti? Na primjer, moja ideja o meni je bila da ja jako volim crtati i slikati, i – samo da ulovim koji trenutak – sigurno bi sjedila i crtala. Kroz godine sakupila sam pravo malo blago. Znaš ono kad ti srce zaigra kad pogledaš to malo blago! I onda otvoriš kutiju i srce pjeva. Olovčice, bojice, tempere, razne tekice za slikanje, razni crteži od prije 20 godina, kistovi… Ono, raj na zemlji. I cijela ogromna kutija puna toga. Ili, suveniri i razne gluposti koje si nekad imao, ne znam, figurica štrumfa, ili neki poklon, ili neki privjesak, ili ravnala koja si koristio na fakultetu, rapidografi, znaš ono, ono stvarno bitno. A ne, ne, takve kutije sam skrivala od same sebe. Izvadila bi jednu takvu kutiju, pogledala unutra, i zatvorila. Ma nema šanse!
I onda sjediš na poslu i misli ti tako idu… Besmisao tog posla koji radiš te proganja pa razmišljaš o nečem drugom, na primjer minimalizmu i kutiji… Kad sam ono zadnji put slikala? Nikad. Ali NIKAD. Crtala jesam, s olovkom i tintom, to jesam. To volim. Ali akvarel? Tempera? Pa to nisam od osnovne škole koristila! Da li ja stvarno stvarno volim crtati i slikati? Što stvaaarno volim? Je li moguće da uopće ne volim slikati, nego bi voljela slikati? Zašto ne slikam? Kakvu vrijednost imaju te stvari? Što mi govore? Podsjećaju me da imam ideju o tome da bi trebala slikati, ali ja to ne radim! Koliko još takvih stvari imam u stanu??
I onda ultimativni test – uspomene! Slike, razna pisma i razglednice, sitni pokloni, znakovi pažnje. Ne, ne, pa to ne može? Ili??? Postavi si pitanje: Koja ideja stoji iza ovoga? E, pa, ideja da sam živjela, dokaz da sam bila živa, mlada, da sam imala ljude koji su me voljeli – moram li sve to držati u kutiji? Brutalno.
Kao što sam rekla, minimalizam nije (odnosno ne bi trebao biti) samo način uređenja stana, nego životna filozofija. Pa što to onda točno znači, biti minimalist, nakon što sve pobacaš?
Kao što poznati minimalisti kažu: minimalizam ne znači sjediti u praznom stanu i osjećati se mizerno! Ključ je – kroz minimalizam – pronaći ono što stvarno jesi, što voliš, što ti je bitno, a najviše od svega znači: Use things, love people! Minimalisti stavljaju iskustvo i ljude ispred stvari.
Evo nekoliko primjera, umjesto da nekome nešto poklanjaš, što mu ionako ne treba, odlučiš se s tom osobom, koja ti puno znači, ali nikako da to formuliraš, provesti dragocjeno vrijeme. Kupuješ iskustvo, ne stvari. Kupuješ sjećanja, druženja, veselje drugima i sebi. Trošiš novce, kojih odjednom imaš puno više, na ono što ti stvarno nešto znači. A vrijeme koje dobiješ kad se prestaneš brinuti o stvarima i milovati svoje ideje koristiš za ono što stvarno voliš raditi. Počinješ otkrivati svoje pravo ja i ono do čega ti je stvarno stalo. Prestaneš biti samo statistika uspješnosti prodaje nekih brendova koji ti ni ne trebaju. Prestaneš se ponašati kao malo dijete pred kasom trpajući u džep sve što visi, tako šareno i jeftino. Počinješ koristiti stvari koje imaš, prestaneš se bojati da će tvoje uspomene nestati ako ih nemaš u kutiji. Umjesto da čuvaš mamina pisma odeš s njom na kavu. Ili kad te frendica pita kaj hoćeš za rođendan, onda kažeš da nemaš Netflix, a baš želiš pogledati filmić o minimalizmu, i onda to gledaš kod nje i ona napravi neki čips od batata i da ti, ipak, poklon, ali s obzirom da zna da nećeš stvari, pokloni ti čaj od žalfije, jer ju svaki put žicaš da ti kupi na putu do posla. Ili ono kad kupuješ frendici poklon i ne znaš što želi, ali znaš da voli ići u Muller, pa joj kupiš bon, nek si kupi što njoj treba.
Ili ono kad se jednu subotu digneš i doista, doista imaš vremena za čitanje i pisanje, a veliko čišćenje je bio samo jedan dan, kojeg si već zaboravio. To je minimalizam.
Resursi: