Kad su mi rekli da je frankfurtski aerodrom drugi po veličini u Europi, a da na kolodvoru pazim da ne sjednem na krivi vlak jer bi mogla završiti u Vladivostoku, napunila sam gaće. Već sam se vidjela kako sjedam u krivi avion, krivi vlak i da me sa satelitom traže po Finskoj. Kao da je išta od toga moguće. Kao prvo, nemoguće je sjesti u krivi avion, a kao drugo, da sjedneš na krivi vlak moraš biti glup, slijep i retardiran. No to je baš onako kako sam sebe vidjela prije polaska u europsku metropolu.
Prva činjenica koja me uvjerila da se ne radi o nemogućoj misiji, je da sam bez problema našla izlaz iz aerodroma. Čak sam i kofer pronašla prilično lagano. Čudno. Možda zato što na svakih 5 metara piše – ovdje možete pokupiti kofer – i strelica kuda treba ići. Okej. A ako baš ne znaš, svakih 10 metara stoji netko koga možeš pitati.
Na izlazu iz aerodroma prvo sam punim dahom uvukla hrvatsku cigaretu i gledala kako auti i busevi zuje simo tamo. Zatim sam krenula do prvog Taxija. Možeš birati između Mercedesa i Audija, tako se, otprilike, izmjenjuju. Mene je zadesio Mercedes. I Pakistanac. Da, da, reći ćete – to izmišljaš. Ne izmišljam, kunem se, crnomanjasti Pakistanac me je dočekao savršeno uređen, pristojan, sa savršenim hessisch-naglaskom i udobno me smjestio u lađu.
Evo još nekoliko činjenica koje su me uvjerile da mogu skinuti duge gaće – a to su da sam saznala informaciju da Frankfurt ima 700.000 stanovnika, što je svega par desetaka hiljada više nego Zagreb, pih, i također da smo se do traženog sela, mojeg odredišta, vozili svega 15-ak minuta, a ne sat i pol kao što sam ja sebi zabrijala u glavi. Hmmm. Možda se na karti stvari čine veće nego u stvarnosti? Ili sam ja sve prenapuhala u glavi. Pogodite.
A s vaše desne strane možete vidjeti svjetski poznati frankfurtski skyline! Da? Pih? Onih par nebodera? Meni nisu poznati.
Zaustavili smo se pored mojeg odredišta, Pakistanac mi je dao račun, izvadio kofer i lijepo me pozdravio. Selo pored Frankfurta u kojem sam smještena je očigledno bogatije predgrađe, prepuno viletina i aleja s visokim drvećem. No, kako ću tek kasnije saznati, nije tako idilično.
Sve u svemu, od onog silnog straha i prenapuhanog balona, ostao je samo umor od leta i osjećaj kao da sam pala s Marsa. Koji se zadržao ostatak vremena.
No, priča zapravo počinje s idejom da sam se željela javiti dragome u Hrvatsku. Rodila se ideja. Idem telefonirati. Da, da, da. DOH! Vlakovi, avioni, aerodromi…sve je to mala beba u odnosu na to kad treba nazvati u Hrvatsku. Pa šta? Rekli bi neki. Uzmeš telefon i nazoveš. E, pa tako sam i ja mislila.
Soba u koju su me smjestili nema ni Internet ni telefon. Ima televizor koji više liči na radio nego na televizor. Takav sam imala prve godine u Beču, ona kockica koja ima sto kila, a ekran 10x10cm. Ima krevet, stolac, stolić i fotelju. Skoro kao kod mene u stanu, po mjeri za jednu osobu. Ima i jednu žlicu, jednu šalicu, jedan tanjur. Okkkejjj.
Pa dobro, pomislim, valjda ima neki Internet cafe, dućan, pošta,.. nešto… DOH!DOH!
Prva dva dana nisam razmišljala još konkretnije o tome. Imala sam pristup internetu u firmi i još nešto impulsa na kartici iz Hrvatske. Međutim, munjevitom brzinom se bližio vikend i trebalo je nešto smisliti. Naime, u Austriji postoje kartice s kojima jeftinije zoveš u inostranstvo. Kupiš karticu, ukucaš broj i pin i zoveš. Valjda tako nešto ima i ovdje. U ovom selu ziher ne, ali u Frankfurtu sigurno.
Da bih se ipak prije mogla na kratko javiti, reko, idem kupiti običnu karticu za telefon pa se brzinski javiti, a onda ćemo dalje kombinirati.
Bila je subota ujutro. Ušla sam u jedan jedini Tabak u selu. Simpatični čičica me obavijestio da nemaju više kartica za telefon, da su rasprodane. Potom sam pitala gdje se mogu još kupiti kartice, na što su se on i žena pogledali i izmijenili par riječi. Koliko sam shvatila iz njihovog razgovora, pošta radi od 9 do 11 sati, ali eto ta gospođa je baš ovaj vikend na godišnjem, pa pošta ausnahmsweise – iznimno –ne radi. Jedina slijedeća mogućnost je – Frankfurt.
Ok, ionako sam planirala u Frankfurt, pa ću tamo valjda nešto obaviti.
Na moje veselje, kad sam iz vlaka izašla (nakon 45 minuta vožnje) u glavnu zgradu kolodvora, vidjela sam poštu – koja radi. Odjurila sam i sa zadovoljstvom zatražila karticu za telefon. Upitao me da li želim karticu od 10 eura, na što sam rekla da nek mi da od 20 – pa mi je uručio dvije od 10. Dobro. Napredujemo.
Nakon toga sam se promuvala po kolodvoru, čisto da se informiram o dolascima i odlascima prema aerodromu kad mi zatreba. Oni vlakovi za Vladivostok stoje na gornjim peronima, a lokalni vlakovi ispod zemlje. To ću valjda zapamtiti. I voze svakih 15 minuta prema aerodromu. Idealno. Kupila sam još sendvič i vodu – zajedno 5,50 €. I psihički sam se pripremila da će euri početi curiti iz džepova.
Slijedeći cilj mi je bio naći jedan od onih „ET phone home“ dućana i, očekivano, jedan sam našla odmah po izlasku iz kolodvora u Kaiserstrasse.
Prodavač sumnjivog podrijetla mi je uvalio neke kartice s kojima mogu jeftinije zvati u Hrvatsku. Reko – daj dve kartice! Na što mi je još poklonio dodatnih 5€.
Čim sam izašla potražila sam prvu govornicu. Kaj ti je, sightseeing i ostali bullshit može čekati. Idemo prvo na telefon. Prvi telefon je bio sa screen-dial ekranom, što me totalno izbezumilo. Ukucala sam besplatni 0800 broj s kartice, onda je nekaj zakvičao, i isprekidano sam čula neke zvukove kad se sve zblesiralo.
Vratila sam se kod ET-a sumnjivog podrijetla, koji mi je rekao da neka se ne brinem, da je sve ok. Da samo taj 0800 broj nazovem i da bu sve ok. Moš mislit.
Na drugoj govornici, koja actually ima brojčanik, sam ukucala 0800 broj. Neka teta me je iz slušalice obavijestila da „keine Verbindung unter diese Nummer“ odnosno da je nepostojeći broj. Zanimljivo. Proučila sam karticu i piše da ako lokalni broj ne radi, da nazoveš drugi broj, pa će ti on dati treći broj koji nazoveš i onda kao sve funkcionira. Ajmo isprobati.
Počela sam upisivati taj drugi broj, kad je govornica zapištala da joj treba eura. Shit. Kakav je to besplatni broj kad treba platiti? Reda radi ubacila sam 10 centi, koje mi je govornica pojela. Grrrrrr. Ajmo sad ovako, idem ubaciti prvo karticu od pošte, običnu, pa zvati taj broj dok ne dobijem treći broj. Uspjela sam. Nazvala sam lokalni broj s kartice, onda mi je teta izdiktirala drugi broj, koji ima 12 znamenki, taj sam broj zapisala. Onda sam išla nazvati taj broj, međutim opet me traži govornica da vratim karticu s impulsima. Ok. Vratim karticu, upišem broj….tu tu… govornica se zablokira i na ekranu piše „zur Zeit gestört“. Super. Pokvarila sam govornicu.
Sve mi je to jako bilo sumnjivo. Odlučila sam se javiti najobičnijom karticom. Nakon 100 metara evo slijedeće govornice. Radi. Zovem. Čim sam dobila vezu, sa 10€ je palo na 9,50; 9,40; 9,30… toliko su brzo letile desetke, da se nisam mogla na razgovor koncentrirati. Stani stani, ovak nebu išlo. Zovem te kasnije.
Već sam bila došla i do centra Frankfurta skakući od jedne do druge govornice. Ajde, dobro, reko, idem sad pogledat Frankfurt, pa ću to sve skupa odraditi u miru u mojem selu kad se vratim. Paulus Kirche, Römer, Dom… sve ko pravi turist. Samo sam pratila turiste i policiju pored njih. Na svakom uglu policija kontrolira sumnjive likove i horde ljudi prolaze po cesti. Tu i tamo iza kulise ulice izroni neki ogromni neboder, svaki sa oznakom neke druge banke. Na ulici se osjeća miris vurštli i pive.
Kad sam već tu, idem ja kupiti suvenire. Ima doslovno 1,5 suvenirnica. Kad sam vidjela da obični magnetić za frižider dođe oko 4 eura, odlučila sam se preskočiti kupovinu suvenira. Ipak je to financijski centar Europe, valjda se očekuje da imaš love kad si tamo! Možeš birati između magnetića za 4 eura ili privjeska „volim Njemačku“ za 6 eura. DOH!
Nakon 3 sata hodanja po centru shvatila sam da me noge ubijaju i da sam vidjela sve što sam si na karti zacrtala. Pozdravila sam se s policajcima, crncima na uglu, pakistancima, turcima i ostalima i vratila se na vlak – kojeg sam – vidi čuda – našla bez problema, u svoje selo. Nakon Frankfurta moje selo mi se više nije činilo tako loše. Barem vlada mir.
Ok, gdje smo ono stali. Nikak mi nije jasno bilo kako da skombiniram ono s brojevima. I kako da istovremeno stavim i karticu od pošte, odnosno kako da onda pratim koliko me poziv košta??? Ajme majko, idem prvo doma popiti kavu i odmoriti noge, pa ćemo kasnije razmišljati o tome.
Srušila sam se u krevet i zaspala ko beba (budila se svaka dva sata vrišteći). Na večer sam ipak htjela iz sela, barem na minutu, nazvati dragog. Bio je već mrak, tišina, žive duše u selu na cesti nema, kiša pada. Reko idem skočit tu do govornice – na minutu. Uđem u govornicu, a ono… ne primaju kartice… Aaaaaaaaa. DOH!
Vratila sam se u sobicu, upalila telku i od naprezanja su mi se oči zatvorile. Laku noć selo moje malo, laku noć Mare.
Drugi dan je, napokon, nakon 3 dana kiše, zasjalo sunce. Ustala sam se naspavana i odlučna. Pa nije moguće, čovječe. Ipak sam ja faks završila, da bu mene neka govornica zezala. Izvadila sam sve kartice i papire koje sam dobila uz kartice i počela sam proučavati. Ozbiljno sam se primila posla. Hm, izgleda da je moguće s karticom zvati iz telefona koji ne prima kartice, ali onda moraš ukucati neki predbroj i pin s kartice.
Dobro. Dakle ovako. Sad imam predbroj koji moram nazvati kako bi mogla telefonirati, onda imam pin obične kartice koji moram ukucati. Zatim moram ukucati onaj 12-ero znamenkasti broj koji sam jučer zapisala kako bi mogla pristupiti drugoj kartici. Nakon toga moram ukucati pin druge kartice i onda nazvati broj. OKKKEEEEJJJJJ. Ako sam dobro shvatila algoritam i sinus i kosinus, ovo bi trebalo funkcionirati.
Otišla sam ponovno u govornicu. Ukucala sam predbroj obične kartice. Zatim me tražilo pin obične kartice. Onda sam ukucala 12-ero znamenkasti broj koji sam dobila jučer kad sam zvala drugi broj. Onda me teta izvijestila da imam 21 minutu vremena razgovora. Onda me druga teta zatražila pin druge kartice. Nakon toga me ta druga teta izvijestila da imam 150 minuta razgovora. Što je, zapravo, laž, jer ti s one prve kartice idu impulsi, odnosno pravo vrijeme razgovora je onih 21 minutu. Što i nije tako loše, budući da to znači da razgovaram po frankfurtskoj tarifi. To je čisto ok. Ipak se moj faks isplatio, tata bi bio ponosan na mene. A onda sam 20-ak minuta porazgovarala s dragim. Nije li to predivno?
DOH!