Priča se dešava u trenutku kada sam izašla iz bolnice u Beču i odlučila se vratiti u Hrvatsku i dati otkaz kod tadašnjeg poslodavca.
No prije nego započnem priču, jedan vic o Austrijancima:
Kako prepoznati Austrijanca na cesti? Ne znam. U Beču na cesti nema Austrijanaca 😀
A sada priča…
QUIZ TAXI
Quiz Taxi je emisija koju SAT 1 svaki dan emitira. Taxi se vozi po nekom njemačkom gradu, a oni koji se voze u taxiju igraju kviz. Ako uspiju, mogu osvojiti lovu. Ili ih, u suprotnom slučaju, taksist izbaci van. Pravila kviza su: imaš 3 života i 2 jockera. Možeš nazvati nekoga ili pitati prolaznika na cesti. Nakon tri kriva odgovora letiš van.
Jedva sam se dovukla do taksija. Bolovi u plućima su bili toliko jaki da sam poslije skoro svakog koraka morala zastati. Ali to sam morala obaviti. Taj dan. I nijedan drugi. Išla bih s autom, ali je bio kod mehaničara.
Ušla sam u prvi taksi po redu na Wien Mitte. Kao i u ostalih 100% slučajeva, vozač je bio stranac. Nasmijala sam se i rekla: “U Baumgasse, molim Vas”.
Krenuo je. Šutila sam. Gledao je u mene preko retrovizora. “Odakle ste Vi?”, pitao me.
“Iz Hrvatske”, odgovorim.
“Znao sam!”, uzvikne, a ja ga pogledam s interesom. “Znao sam”, ponovi “u Austriji nema ovakvih oči!”, kaže.
Počela sam se smijati. Iskreno. Boljela su me pluća još jače, ali sam se smijala.
“A odakle ste Vi?”, zapitam.
“Iz Egipta!”, odgovori.
“Aaaa, iz Egipta! Dosta daleko…”
“Pa i nije. Danas više ništa nije daleko.”, kaže on.
“Istina”, odgovorim.
Kratka pauza.
“I koliko ste već tu?”, upitam ja da razbijem tišinu.
“Aaaaa, jako dugo…”, zastane, “27 godina!”, izjavi prilično glasno.
Progutam slinu.
“27 godina!!” ponovim ja. “To je jako dugo!”
“Da”, kaže on, “svi me pitaju kako sam uspio izdržati 27 godina s ovim idiotima ovdje!!”
Počnemo se smijati. Slažemo se. To se podrazumijeva. Austrijanci mrze sve strance, svi stranci mrze Austrijance. O tome se ne raspravlja. To je činjenica… Zato se može o tome tako slobodno pričati.
Pored nas su se izmjenjivale ulice, kuće, drveće…
“Da li je to dobar potez što ću sada napraviti?” bilo je prvo pitanje koje sam sama sebi postavila. “Definitivno!”
CIIIN, točan odgovor, osvojili ste 50€.
“Jedva čekam da to izbacim iz sebe”, pomislim. Dalje se koturamo po cesti. Prekrasan dan. “Od čega ću uopće živjeti?”, bilo je drugo pitanje koje sam si postavila.
Tik, tik, tik, tak… Gnjiiiik, prvi život je potrošen.
“Što da napravim? Hoću li ostati u Hrvatskoj, jednom kad odem odavde? … hm… a da pitam prolaznika?”
Gnjiiiiiik, drugi život je potrošen.
Približili smo se odredištu. Velika narančasta zgrada se uzdizala na zemlji bivšeg Schlachthausa (klaonice). Tri ogromne zastave ispisane logom mog poslodavca vijorile su se na uvijek prisutnom bečkom sjevercu.
“Hoću li naći novi posao?”
Tik, tak, tik, tak… gnjiiiiik… Treći život je potrošen. Na žalost – morate izaći van…