Kad sam prvi puta završila u bolnici bio je Božić. Na zidu u hodniku je visilo par kuglica i papirnati bor se vrtio na vjetru prouzrokovanom propuhom i klimom. Ležala sam na hodniku, jer u sobama nije bilo mjesta.
Nedugo zatim, u siječnju, sam opet završila u istoj bolnici, na istom katu, ovaj puta sam imala privilegiju da ležim u krevetu u sobi.
Prošlo je pet dana i onda se pojavio on. I taj peti dan sam, kao i ostalih četiri dana prije, ležala bespomoćno u krevetu i promatrala fluktuaciju ljudi na odjelu. I tada sam odjednom ugledala nešto mlado, ćelavo, kako se vuče po hodniku. Mislila sam prvo da je to zbog moje opsesije ćelavcima, onda sam mislila da je to zbog neke otopine koju su mi stavili u infuziju, a onda sam shvatila da i u najgorim bolovima, i najtežim trenucima, oku ne može promaći nešto posebno. Valjda do zadnjeg daha, do zadnjeg treptaja, srce ipak traži neki posebni kontakt.
Ćelavi je prošao pored sobe i u samoj toj stotinki sekunde sam primijetila da ima na njemu „nešto posebno“. Nisam odmah mogla razlučiti što bi to bilo. Pored sobe je prošao prilično nezainteresirano, pa sam pomislila da je doktor s nekog drugog odjela. Stalno su prolazili neki ljudi u bijelim kutama koje ni prije ni kasnije nikad nisam vidjela.
Već kad sam pomislila da je to bila samo halucinacija, ušao je u sobu i uputio se direktno k meni.
Možete si samo zamisliti kako se žena osjeća kad joj prilazi najzgodniji frajer kojeg je ikada vidjela, a leži raščupana u nekoj zamazanoj pidžami već četiri dana, i oprašta se od zdravog razuma. Jedino što je na meni sjajilo je bila cjevčica u veni. A valjda i oči, kad sam vidjela da prilazi mom krevetu. Ono, kao, „popravila“ sam frizuru i malo se podigla, u stilu Crvenkapice „da te bolje vidim“.
„Smijem li poslušati Vaša pluća“, rekao je vrlo uljudno.
„Dapače“, pomislim „dragi moj, čekaj samo da skinem majicu. Ups nemam grudnjak“, i dalje sam razmišljala, očigledno gubeći zdravi razum. U društvu dobrog frajera općenito počnem izvoditi neke fore, kao „zavodim“, iako u svom tridesetogodišnjem životu nisam još naučila kako se to frajer „zavodi“. Meni to moje ponašanje djeluje glupo, ali si ne mogu pomoći. Dolazi samo, valjda zbog hormona.
Tek kad sam umirila misli i obratila pažnju na doktora, vidjela sam što je to na njemu tako posebno. Kose oči, definitivno ima kose oči. Ćelav, kosook, tamne oči, prekrasni zubi. Ne sjećam se kada sam zadnji puta vidjela nešto tako interesantno egzotično.
„Ja sam inače doktor Weiner (ime je promijenjeno). Neko vrijeme me nije bilo. Drago mi je“, započne i on small talk, a ja to odmah shvatim kao ptičji pjev.
„A gdje ste bili?“, upitam ja, očekujući neki egzotični odgovor i zamišljajući neku azijatsku zemlju.
„Na 11.-tom katu“, odgovori on. „Hm. Pa i nije baš tako egzotično“, pomislim.
„A ja sam mislila da ste bili negdje dalje“, kažem ja.
A on mi se nasmije (i zabljesne me prekrasnim zubima), „Ne, samo na 11.-tom katu.“
Oborio me je s nogu. Samo taj specijalni, egzotični izgled i taj kratki trenutak dok se nagnut nad mene koncentrirao na udarce srca i šum pluća, bili su dovoljni da probdijem cijelo njegovo dežurstvo. Posvetio mi je, brinući se za moju fizičku dobrobit, punih 30 sekundi, što je više nego cijela moja familija u trideset godina, pa me je to malo uznemirilo.
Nekoliko sati kasnije došao mi je promijeniti infuziju. Sjeo je pored mene, držao me za ruku i polako stavljao cjevčicu. Niti pola metra od mene. Više se nisam mogla suzdržati.
„Vi imate nešto azijatskog u sebi?“, upitam baš dok je provjeravao da li tekućina kapa iz vrećice u cjevčicu.
Počeo se smijati i bio je vidno dirnut. To sam sigurna da je istina, jer nema šanse da je to, štogod da je u infuziji, počelo djelovati.
„Je, je, na pola sam Japanac“, odgovori.
„Japanac! Pa to sve objašnjava. Obožavam Japance (ne samo Sushi)! Imaju lijepe crte lica. Divim se i njihovoj kulturi, disciplini. Naročito mješanci između bijelaca i Japanaca su ekstremno lijepi ljudi. Kao on…“, prekine moju unutarnju sagu o Japancima i kaže:
„Ali zapravo sam pravi Austrijanac!“
„Heeeej, ne prekidaj me takvim glupim izjavama!“, pomislim ljutito u sebi.
Pokušavam spasiti nešto od fantazije koja se pokrenula u mojoj glavi i pitam:
„Ali…hm…pa..idete u Japan?…i tak..mislim…imate veze s Japanom?“
„Pa i ne, zato kažem da sam zapravo u potpunosti Austrijanac“, nastavi se smješkati.
„Pih!“, pomislim, „Kakvog li gubitka! Eto, jgb, sjedi tu pored mene najljepši i najzanimljiviji dečko kojeg sam ikada vidjela, s kosim očima, ćelavom glavom, prodornim pogledom, iz zemlje izlazećeg Sunca i tvrdi takvu glupost, da je 100% Austrijanac! Kakvog li gubitka! Kakve li sramote! Zašto, o zašto?“, plakala sam nad njegovom sudbinom.
Nikako se nisam mogla pomiriti s tom njegovom izjavom. Ostatak njegovog dežurstva sam pokušavala s njim uspostaviti kontakt. Nadala sam se da će mi ispasti cjevčica iz vene. Čak sam i pidžamu presvukla. Tu i tamo je uputio pogled, ali nisam sigurna da li meni direktno, ili je samo provjeravao da li su svi u sobi živi. Nakon duge, napete, neprospavane noći, ujutro sam ga opet napokon ugledala. „Savršenstvo, čisto savršenstvo“, pomislim.
Ohrabrila sam se odmah u ranu zoru i čim su mi sestre izvadile infuziju iz vene. Sad sam slobodno mogla trčkarati po hodniku i nisam ni časa časila.
Kad sam izletila van, vidjela sam ga kako stoji na hodniku. Držao je jaknu, torbu s laptopom i očigledno je odlazio.
„Gotovi ste za danas“, upitam onako šarmantna u pidžami i šlapama.
„Je, skroz sam gotov“, nasmije mi se.
„A nećete biti ni na viziti?“, upitam. Nevjerojatno koje budalaštine čovjek može izmisliti kad prorade hormoni.
„Neee…, završio sam za danas. Sad se idem dobro naspavati!“, uljudno mi odgovori.
„Nadam se, sam“, pomislim.
U tom trenutku ga pozove glavni doktor i on pojuri prema jednoj od soba. Ja sam kao „imala drugog posla“ na hodniku, pa sam otišla po malo čaja. Nekoliko minuta kasnije čula sam zvonce od lifta i prije nego sam se snašla, najegzotičniji čovjek na svijetu je nestao. Otišao je bez pogleda, pozdrava, pisma ili razglednice.
„Ipak je 100% Austrijanac“, pomislim i vratim se u svoj krevet.
– – –
Treći puta kad sam završila u bolnici, ležala sam na hitnom prijemu. Primili su me kako bi napravili nekoliko pretraga, koje su, nekim čudom, pokazivale da je sve ok. Nakon CT-a, pregleda pluća i krvi, poslali su me doma.
Četvrti puta, na zidu su visila umjetna jaja. Veliki Petak prošao je u znaku jurnjave, jer su doktori očigledno jedva čekali da odu doma.
Bolnica je bila potpuno prazna. Sve ljude i bolesnike, koje su mogli poslati doma, su otjerali. Praznik u bolnici. Nikog živog. Pola kreveta je prazno, pola personala nema, doktori već jedu šunku doma pred televizorom ili su, nakon dugih čekanja u koloni, došli do svojih odredišta – skijališta, odmarališta, domova, vikendica… Whatever. U bolnici je ostalo samo nekolicina pacijenata, dežurni doktori, sestre i ja.
Nakon dobro prospavane noći osjećala sam se malo bolje. Ne znam kako se zove ona roza tableta koju su mi dali, ali očigledno djeluje. Još su nešto dodatno i u infuziju stavili, valjda sam dobila neki koktel. Glavno da nema bolova. Čim nema bolova, osjećam se odlično.
Prošlo je svega nekoliko dana otkako su me izvijestili da imam upalu pluća, izljev tekućine u pluća, upalu porebrice, izljev tekućine u srce i upalu srčanog mišića. Kao i u svemu, i ovdje sam morala pretjerati. “Daj odmah pet dijagnoza! Nije dosta jedna!”
I dok sam tako šetala praznom bolnicom razmišljajući o posljednjim danima svoga života i svemu što ću napisati u oproštajnom pismu, prošla sam pored lifta i pomislila: „Hmm.. već sam deset dana u bolnici, a mojeg Japanca, pravog Austrijanca, još nema. Tko zna, možda je opet otputovao na 11.-ti kat?”.