(*Čuš (Tschusch) je pogrdni naziv za strance u Austriji. Ne zna se kako je točno nastao taj naziv, ali se pretpostavlja da je to zbog “čuješ” kojeg stranci često na cesti izgovaraju “e, čueš ovo, e čueš ono…” pa su Austrijanci čuli “čuš”, otprilike kako smo i mi iz njemačkog “Schraubenzieher” preveli u Šrafnziger.)
Na malom displeju iznad vrata zasvijetlila je brojka 74 i ujedno se začuo neugodan zvuk… gnjiiiiiiik.
Ušla sam u sobu broj 103. Nakon što sam 5 godina produljivala vizu u policiji u svom Bezirku, ponovno su se vize preselile u Magistrat. Još prije 11 godina sam bila redoviti posjetitelj Magistrata, pa policije, pa sada opet Magistrata. Magistrat se nalazi u 11.-om Bezirku u Fickeystrasse (naziv ulice odgovara onome što vam tamo rade).
Baba je sjedila za kompjuterom i nešto tipkala.
“Pasoš”, progovori bezličnim glasom bez ikakve anotacije.
“Ovo je stari, ovo je novi”, odgovorim, davajući joj u ruke prvo stari, probušeni, pa novi, koji sam neki dan pokupila u ambasadi.
Još je nešto utipkala, pa istim nezainteresiranim glasom dala daljnje upute.
“Sjednite vani u čekaonicu, prozvat će Vas imenom”.
Ušla sam u čekaonicu. Najviše ima Turaka. Žene zamotane u marame, s obavezno jednim djetetom u svakoj ruci, i kolicima. Tako zvane “Ninđe”, jer se nekima vide samo oči. Prilikom predaje zahtjeva za vizu odmah predaju za sebe, sestru, svoje sedmero djece i 3 muža i 2 dede i 3 bake.
Sjedila sam nekoliko minuta, kad me druga baba pozvala u drugu sobu.
“Sjednite”, rekla je jednako nezanimljivim glasom kao i ona prva.
Počela je kopati po papirima. “Rodni list?”, upita, očigledno meni namijenjeno pitanje.
“Rodni list???”, ponovim začuđeno, “Zašto rodni list? Pa to već 5 godina nisam morala predati prilikom produljenja vize!”
I onda je počela saga…
“Da, ali znate, Vi ste do sada bili na policiji i svi Vaši dokumenti su tamo. Sada ste na Magistratu. A budući da od policije nismo preuzeli nikakve dokumente, to je kao da ste prvi puta ovdje.”
Mojem gnušanju i čuđenju nije bilo kraja.
“Potvrda o stanovanju? Potvrda o studiju? Potvrda o osiguranju? Potvrda o novcima?….”
Kako je nabrajala tako sam joj bacala papire u glav…, na stol.
“Znate, morate kopirati stari pasoš. Onda će Vas dalje prozvati.”
Munjevitom brzinom je ištambiljala sve dokumente – tup,tup,tup,tup,tup, tup, tup – i poslala me opet vanka.
Pred kopirkom se sakupilo Turkinja. Nekako sam se ubacila i kopirala prvu stranu starog pasoša, kako sam i dobila upute.
Na odlazak u slijedeću sobu sam čekala dobrih pola sata. Promatrala sam sve te strance koji su, kao i ja, gunđali nešto oko papira. Dvoje pored mene su pričali pakistanski. Ona zamotana u marame i krpe, a on u nekoj košulji. S druge strane su se dvije Turkinje igrale s bebicom. Ispred mene je sjedilo dvoje ljudi za koje nisam mogla detektirati od kuda su, jer su sjedili nepomično i ne razgovarajući. Stalno su ulazili novi ljudi, uzimali obrasce na stolu i komentirali – na srpski, češki, bosanski… Napokon se oglasio i zvučnik s mojim imenom.
Ušla sam i u treću sobu. Žena s kojom sam ovaj puta razgovarala je govorila polako i razgovijetno, očito se trudila da ju čuši dobro razumiju, pa joj je to već postala profesionalna deformacija.
Listala je sve moje papire. Upisnice, potvrda od starog o uzdržavanju, izvadak iz osiguranja i onda je došla do pasoša,
“Znate, morate SVE vize iz pasoša kopirati”
Opet sam izjurila do fotokopirke, gurajući se kroz sve veću gužvu u čekaoni. Kad sam se vratila, ona je još preslagivala moje papire. Onda je došla do love.
“Od čega Vi živite?”
“Od kur**”, pomislim. “Što ti misliš od čega živim glupa babo”, motalo mi se po glavi.
“Paaa, uzdržava me moja familija”, odgovorim. Je, moš mislit.
Proučavala je potvrdu o uzdržavanju. Zatim je progovorila i dalje sporo i razgovijetno:
“Znate, za produljenje vize Vi morate imati minimum od 6.200€ na računu.”
Ja ju samo gledam. I onda opet ko papagaj.
“Znate, ja imam potvrdu o uzdržavanju, dobivam mjesečno, nikad ne dobijem toliko odjednom”
“Ali morate imati 6.200€ za predočiti na računu”, ponovi ona polako.
“A od kuda da ja nabavim 6.000€”, upitam ju, kao da mi ona može dati odgovor.
“Pa gledajte, da imate ispise od računa, da Vam je redovito uplaćivano…”, rekla je kao da mi izlazi u susret. Sigurno nije svjesna činjenice da kad mi je zadnji puta sjelo 2.000€ na račun da mi je banka zablokirala račun, “zbog sumnje na pranje novca”. Rekli su mi da su “baš slučajno taj dan radili nasumičnu provjeru” i “da im nije jasno zašto bi meni netko iz inozemstva uplaćivao novce na račun”. Kad sam im pokušala objasniti da ne smijem raditi i privređivati novce u Austriji, a moram imati novce na računu i od nečega živjeti, logično je da novac dolazi IZVAN Austrije. Trebalo im je tjedan dana da mi odblokiraju račun, nakon što su cijeloj familiji uzeli DNA i provjerili da postoji dotični račun u inozemstvu koji je legalan.
“Nemam ispise, jer mi se novac ne šalje preko banke. Zašto je do sada potvrda bila dovoljna, a sada više nije?”
“Znate, od 1.1.2006. se zakon o produljenju viza pooštrio i sada, da bi mogli produljiti vizu, morate imati 6.200€ na računu”
“Potvrda ne vrijedi?”, pitam još jednom.
“Ne, ja moram imati dokaz da Vi ovom količinom novca raspolažete. Od 1.1.2006. je taj zakon…”
“Dobro”, kažem ja već pomalo na rubu histerije, “ali ja NISAM ovdje od 1.1.2006. nego od 22.6.1995.!”
“Ja to znam!”, kaže ona, “i kod Vas je jasno da imate sve. Vi ste završili faks, pišete disertaciju, ali ja jednostavno zakonski moram tako napraviti!”
“A-ha,”skuliram se ja, “i dosta Vam je ako donesem Kontoauszug na kojem je 6.000€?”
“6.200€” ispravi me.
“Ali to nije sve”, nastavi ona.
“Daaa?” upitam.
“Vidim, Vi ste kopirali izvode iz osiguranja…”
“Daaaa, tako to radim već 10 godina i već 10 godina sam kod istog osiguranja…” počinjem lagano tresti nogom ispod stola.
“Da, ali mi sada trebamo ispis iz Vaše police osiguranja.”
Napokon mi je prekipjelo, koliko mi u Magistratu smije prekipjeti…
“Kažete da se zakon dosta pooštrio? A ja sam mislila da je bilo dovoljno oštro i do sada, ali izgleda da još uvijek može biti gore…”
“Hm, da, je, eto, pooštreno je…”, slegne ramenima. “Kada sve te papire pribavite, dođite direktno k meni, s ovim papirom…”, izgovori i tutne mi još neki dodatni papir u ruke.