„Ne, ne, ne, ovo je nemoguće! Što je ovo???», uskliknula sam uzrujano.
Mala baršunasta pahulja sletjela je na moju šajbu i raširila svoja kristalna krila razvaljujući i topeći se u središtu mog vidokruga. Pokrenula sam brisače kao da je nastupila snježna oluja na sjevernom polu i nastavila budno promatrati šajbu.
«Ne, ne, nećeš me, mamicu ti tvoju…», ogorčeno sam urlikala. Srce mi je počelo jače kucati. Provjerila sam situaciju oko sebe. U retrovizoru rijeka bijelih svjetala, u paru, kao da plešu Bečki valcer kotrljajući se po serpentinama. Ispred mene crvena svjetla, nabacana jedna preko drugih, malo gore, malo dole, malo nestaju iza ogromnih borova, malo u utrobni sporadičnih tunela. Nagnula sam se da vidim nebo. Ogromni ledeni mjesec stajao je tik iznad jednog od vrhunaca predalpskih planina i beljio mi se, kao da mi pokazuje veliku tamu koja se nadvijala nad cijeli autoput. Uočila sam oblake ispred mene, iza mene… zapravo, bili su posvuda, samo se mjesec beljio i hihotao. Nakratko me ulovi panika, dam gas. Ako naglo dam gas, možda brže stignem, možda pobjegnem toj sivoj mrlji koja se nadvila nad moju glavu. Ali znam da je to nemoguće, jer odmah usporim čim se opasno približim paru crvenih lampica ispred mene. Osjetim klaustrofobiju. Tresem se. Piški mi se. Uvijek mi se piški po putu. Kao da čita moje misli auto ispred mene još više uspori. «Što je? Rugaš mi se ha?», povičem, «Misliš da te ne mogu preteči?». Počnem vijugati lijevo desno, dajući mu do znanja da se makne. Ali on i dalje usporava i lagano klizi ispred mene. Kotači kamiona se opasno valjaju pored mog retrovizora. Noga je na gasu, ali svako malo skače na kočnicu. «Pizda ti materina seljačino», pomislim i usporim i odmaknem se na sigurnu udaljenost i od njega i od kamiona. Šef mi je ionako rekao da je ovaj auto predobar za mene. Kad su mi ga dovezli iz rent-a-cara, maltene je skočio i uzeo mi ključ. Kao da njegov Audi nije dovoljno dobar. Tko sam ja da imam pravo voziti neku Alfu. Tko sam ja?
Prošlo je deset mjeseci otkako sam vlakom u snijegu došla iz Beča u Salzburg. Trebalo je trajati šest mjeseci i onda doma, u Hrvatsku. Eto me, deset mjeseci kasnije povlačim se ko neka zimska kurva po cesti amo tamo, na jedno te istom autoputu, oči mi padaju, krv mi se ledi u žilama. Znam svaki centimetar, svaki jebeni centimetar od svih 450 kilometri do Zagreba. Da sam barem mogla dva tri dana ranije krenuti. Ali nisam. Do zadnjeg radnog dana, do zadnje radne minute sam tamo sjedila i gledala u te sivo plave kristalne vrhunce i kao neki vuk pokušavala nanjušiti da li će pasti snijeg ili neće. Došlo mi je da zaurličem tamo iz te prostorije, u predgrađu Salzburga, da zaurličem moj posljednji krik i nestanem. Ali nisam, ostala sam do kraja zatomivši moje osjećaje koji sada silinom parnog vlaka pokušavaju izaći na površinu. «Jebem ti mater idiote, daj se vozi!!! Odi si u svoj Gurkengmudenburkenburg i miči se s ceste!!!».
Još jedna pahulja se zalijepila za šajbu moje Alfe 147. I još jedna i još jedna i još jedna. Shit, to je to. Još 350 kilometara do Zagreba, nema šanse da se izvučem. Da se i 350 na sat vozim, nemam šanse. Ispred mene počinje predbožićni ples pahulja. Fijuuu lijevo, fijuuui desno, vjetar nosi pahulje. Ujednačeno kotrljanje kotača ispred mene uklopilo se savršeno u idilu pahuljičnog plesa. Vrum vrum, tok tok, tok, klap klap, vuš vuš sve odjednom u ritmu počne bljeskati i nastane prava igra svjetla, pahuljica, kotača i brisača. Pogledam na ploču, -1. Idealno idealno, snijeg mi ne gine. Stisnem ruke oko volana toliko jako da mi pobijele prsti. Piški mi se još jače. Upravo me proguta tunel. Olakšanje. Mrzim tunele, ali kad pada snijeg prava su mala oaza mira i sigurnosti. Ogromni ventilatori bruje mi iznad glave. Veći su od mene i od auta i od onog kamiona ispred mene. Lampice svijetle uz rub tunela. Zašto takvih lampica nema i vani, tamo vani u onom hororu od snježne priče? Čini mi se da vidim Grincha kako mi se smije, na sanjkama, leti tamo iznad Katschbergtunela i smije se smije se, «hahahaha vi luzeri gastarbajteri, ha, ha, haaaaaaaa» nestaje u jeki između dva vrha.
Pokušala sam se prisiliti da kupim neke poklone za familiju prije puta, ali nije bilo šanse. Radila sam danonoćno. Predbožićno vrijeme je koma u svakom trgovačkom lancu. Božićno opremanje. Treba se dobro opremiti svakojakim slasticama, kuglicama i ostalim bespotrepštinama prije nego dućani zatvore svoja vrata na punih tri dana. To je kao smak svijeta par dana pred Božić. Kao u onim ratnim filmovima gdje nestaju zalihe s polica, pa onda brzo svi u zadnji tren ulaze i tuku se oko jednog vafla ili grožđica za božićni kolač. Dva mjeseca u naprijed smo planirali božićne reklame i prospekte. Čokoladice u obliku jaja, čokoladice u obliku slona. Bonkači svih vrsta i veličina. Pa kuglice, pa borovi ovakvi onakvi, pa božićni servis… U deset na večer, kad sam dolazila s posla, nisam više, ni da sam htjela, mogla kupiti neki poklon. Sigurno će se netko naljutiti, ali tu sam ja bespomoćna. Sori. Doduše, dok ja stignem do Zagreba, već će Božić proći, kako mi se čini.
«Šta je sad???», zaurličem i nadglasam Tom Jonesa koji se derao «Baby it’s cold outside» iz zvučnika. Bilo ih je šest. Zvučnika, mislim. Čitava arija kad poglasniš. Odjednom, sve one lampice koje su u paru plesale ispred mene su počele blještati kričavo crvenom bojom, dajući mi do znanja – stani! Stani! Stani!
Kriiiiiik. Stajem. U mjestu ukopana. Tračkom oka pratim onog luđaka iza mene koji još očito nije ni nanjušio da ja stojim. U roku stotinke upalim sva četiri žmigavca i primijetim naglo vrludanje u retrovizoru.
«Prokletstvo», pomislim i već automatski promijenim izvor muzike sa CD-a na radio. Da čujemo, šta se dešava… Bla, bla, bla, reklame, božićne pjesme, jingle bells, jingle bells, č č č č č, onaj zvuk koji je tipičan za Božić. «Č č č č č, dođite u shopping city i osjetite čari ovog Božića! Još samo danas velika rasprodaja, dajemo popust do 70 posto!!! Č č č č». Biiiiip, odjednom i muziku i reklame prekida iritantni zvuk, koji mi govori da sam na pravoj stanici – prekid programa, vijesti – stanje na autocestama. «bla, bla, bla, Stau, bla, bla, bla, Unfall, bla bla, zwischen Katschberg und Villach, blaaaa, blaaa, blaaa, 12 Kilometer Stau, blaaaaaaaaaa».
«Jao ne, jao, jao, jao», jaučem i lupam s glavom u volan. «Ne, nije moguće, znala sam!!! Prokletstvo! Zašto nisam pet minuta, pa barem pet minuta prije završetka radnog vremena mogla izaći? Zašto zašto? Pa nek mi da otkaz! Ma daj mi otkaz! Ne mogu više ovako! Svaki jebeni vikend, svaki jebeni mjesec, svako jebeno godišnje doba, svaki praznik stojim u gužvi, svake nedjelje čekam tri sata pred jebenim tunelima, čekam na granicama, povlačim se po vijaduktima, faaaaaak, dosta mi je, neću više!», vidim šefa kako zamotan u šareni šal dolazi kući, a dimi se iz pećnice i miriši po Apfelcimtu, dolazi nasmiješen, nakon pet minuta vožnje do doma, ulazi u topli dom, vadi poklone iz torbe, klinci cvrkuću, žena nasmijana… kamera se udaljava, kroz prozor, vani fijuče hladni sjeverac, površina stakla je sve manja, snijeg zatrpava, čuje se u daljini božićna pjesma, i kamera se udaljava sve dalje i dalje i dalje, kilometar, dva, tri, deset, dvadeset, iznad šuma, iznad rijeka, iznad alpskih vrhunaca i dalje i dalje i staje iznad mene, iznad mojeg auta, kojemu još uvijek u nadi gore svijetla, jer, ako ugasim svjetla to je kao da sam oči zatvorila, onda je gotovo! Onda je kraj, to znači da NIKAD neću otići odavde, da NIKAD neću stići doma. Ne, neću ugasiti svjetlo, neću ugasiti svjetlo. «Kako može? Zar ne razumije? Zar ne zna šta me čeka? Zar nije za predvidjeti što će se desiti na cesti dvadesetčetvrtog dvanaestog u pet popodne? Ali ne, to nije bitno, ha? To nije važno? Pa ipak sam ja samo jedan Hrvat. Jedan obični Hrvat. Koji ne zna ni šta je voda, a kamoli pipa. Jelda, to si rekao jedanput? To ti je ko u Kini kad poginu rudari, kao da nisu ljudi, nije bitno! Ko ih jebe! Jedan više manje. Životinje. Kakve veze ima?».
Kamera se opet udaljava. Sada dalje i dublje u vrijeme. Kamera bez problema preskače 12 kilometarsku kolonu, i 350 kilometri do Zagreba, leti preko granica, preko brežuljaka, preko zastoja, ne klizi po snijegu, ne iskače sa ceste. Kamera je ispred moje mame. Ona sjedi. Sve je pripremila. Psić se sklupčao na obližnjem kauču. Ona gleda šou, predbožićni šou i reklame i puši cigaretu.
Kamera se vraća.
Svjetla su ugašena. Iako je mrkli mrak, sve se vidi kao po danu. Valjda je to mjesečev smiješak koji odbljeskuje po planinskim vrhuncima. Auti umrtvljeno stoje na dvije trake. Prestao je svaki zvuk. Još se samo tiho čuje Tom Jones kako zavija iz zvučnika. Pogledavam u retrovizor. Rijeka auti najednom je stala. Kao da se zamrznula. Pahuljice sa svih strana plešu i više se ne tope. Slagale su se jedna na drugu kao da se igraju gimnastike. Tko će više, tko će bolje. Onda su se udružile i postajale sve veće i veće. Vrijeme prolazi. Moj mjehur je pred raspuknućem. Počinju mi se hladiti prsti na nogama. Hladna krv se izlijeva u moj mjehur, koji je leden, leden. Ako se ne popiškim, eksplodirat ću.
Izlazim iz auta kao neka spodoba. Vidim obrise ljudi koji sjede u autima, ali se ne miču. Nisam sigurna da li me gledaju, ne vidim im oči. Čujem samo tišinu. Tu i tamo projuri neki auto u suprotnom smjeru, ali zagušen od pahuljica. Moram se maknuti da me ne vide, da ne vide te sjene kako piškim i uništavam to bjelilo. Mičem se s ceste i ulazim u žbunje. Odjednom u daljini ugledam bor, ogromni bor kako svijetli. Tisuću lampica u svim bojama razbacane od vrha do dna bora. Okrenem se i više ne vidim autoput. Više ne čujem ništa. Postaje mi toplo. Bor čudesno svijetli, neki su pokloni ispod njega. Vidim samo veliko crnilo i taj bor. Prilazim sporo ali sigurno, ispuštajući zvukove gnječenih pahuljica pod mojim nogama. Začujem zov tisuću vila, povjetarac koji nije nimalo hladan, oči mi blješte od miline. Očarana sam tim borom. Ništa više nije u mojim mislima. Ni put, ni cesta, ni strah, ni piškenje, ni posao, ni hotel, ni nemir, ni svađe, ni kompjuter sa tisuću sličica i fotografija proizvoda, ni jutarnji doručak u hotelskom restoranu, ni vječni zastoji, ni moja raštrkana familija, ni moj šef, ni moji prijatelji, ništa, sve je isparilo iz moje glave i sve što vidim je taj bor.
Začarana blještavilom i ljepotom prilazim boru, ispruženih ruku i dodirujem kuglice. Tako su nestvarne. Ne liče ni na jedne koje sam vidjela u prospektima ili na policama. Kao da su žive. Dodirnem jednu, a ona zapjeva. Dodirnem drugu i ona zapjeva. Toplo mi je. Svjetlost bora podiže se do neba, arija pjesme bruji u mojim ušima, topim se od ljepote. Crveno se pretapa u ljubičasto, pa roza, pa kako dotaknem lampicu ona zasvijetli još jače. Mijenja boju.
«Lijepo zar ne?», upita me glas.
«O, da, prekrasno! Nikad takvo nešto nisam vidjela!» odgovorim.
«Želiš li vidjeti još?» upita me glas. Okrenem se i vidim zelenog čovjeka, nasmijanog od uha do uha, sa ogromnom kapicom na glavi na čijem se vrhu nalazi kuglica. Nestvarno se smije i bijele oči mu izviru iz tamne pozadine.
«Naravno!» odgovorim.
Brzinom munje stvore se kraj njega sanjke. Nježnim pokretom mi pokaže da se sjednem i on sjedne ispred mene. Primim se za tog čudnog čovjeka i on se počne smijati. I kako se smijao tako su se sanjke, na pogon našeg smijeha, počele micati. Što smo se glasnije smijali, to su sanjke brže išle. Ha, ha, ha, ha!!!! Letjeli smo preko Katschberg tunela i spuštali se niz planinu koja se nadvila nad tunel, smijali se i smijali. Čuo se samo smijeh i moje urlikanje: «Ha, ha, ha, haaaaaaaaa, vi luzeri gastarbajteriiiiiii ha, ha, ha». I nestali smo u šumi planinskih vrhunaca.