{"id":343,"date":"2026-07-18T08:53:18","date_gmt":"2026-07-18T08:53:18","guid":{"rendered":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/?p=343"},"modified":"2026-07-18T10:03:05","modified_gmt":"2026-07-18T10:03:05","slug":"anksioznost-put-iz-pakla-prolazi-kroz-vatru","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/2026\/07\/18\/anksioznost-put-iz-pakla-prolazi-kroz-vatru\/","title":{"rendered":"Anksioznost \u2013 put iz pakla prolazi kroz vatru"},"content":{"rendered":"\n

Svatko, tko je do\u017eivio anksioznost u bilo kojem obliku, pro\u0161ao je kroz pakao. Osje\u0107aj umiranja, propadanja i prestravljenosti koji preplavi cijelo tijelo, naj\u010de\u0161\u0107e u bezazlenim situacijama \u2013 kad sjedimo u autobusu i promatramo cestu, pijemo kavu, sjedimo na kau\u010du. Su\u017eava se vidni prostor, po\u010dinjemo se odvajati od realnosti, unutarnji tremor, znojenje, lupanje srca, osje\u0107aj nestabilnosti, ubrzano i te\u0161ko disanje. Generalizirana anksioznost, napadaji panike, socijalna anksioznost, razne fobije \u2013 ona dolazi u svim oblicima i situacijama. Za\u0161to samo neki sretnici to do\u017eivljavaju, a drugi ljudi ne? Za\u0161to psiholozi i psihijatri nemaju ni obja\u0161njenje ni rje\u0161enje za anksiozne \u201eporeme\u0107aje\u201c (uop\u0107e nisu poreme\u0107aji nego prirodno pona\u0161anje na\u0161eg \u017eiv\u010danog sustava)? Zato \u0161to ne postoji razumijevanje o tome \u0161to je to uop\u0107e anksioznost i od kuda dolazi.<\/p>\n\n\n\n

Govore nam da radimo vje\u017ebe opu\u0161tanja i pijemo tablete za smirenje. Da smanjimo stres i vi\u0161e spavamo. Da pijemo vitamine i vje\u017ebamo jogu. Govore nam da idemo na terapiju i pri\u010damo o djetinjstvu, izla\u017eu nas situacijama kojih se bojimo. Neki nam govore da \u201esamo izdr\u017eimo\u201c. A nama srce padne u pete svaki put kad moramo pro\u0107 kroz vrata ili sjesti u autobus da bi do\u0161li na tu istu jogu.<\/p>\n\n\n\n

Generalizirana i\/ili kroni\u010dna anksioznost naj\u010de\u0161\u0107e nastane nakon \u0161to smo do\u017eivjeli napadaj panike. Nije nu\u017eno uvijek tako, ali naj\u010de\u0161\u0107e je. Nekima se to dogodi vrlo rano i cijeli \u017eivot \u017eive u nekom obliku i ja\u010dini anksioznosti, a nekima se to desi kasnije u \u017eivotu. S obzirom da su sretnici koji to do\u017eive posebno sretni, uz to oni \u010desto razviju razne druge kroni\u010dne boljke, kao \u0161to su kroni\u010dni bolovi, kroni\u010dni umor, vrtoglavice, preskakanje srca, iritabilno crijevo, fibromialgija i sli\u010dno. Ako imate neko od ovih stanja, dam se kladiti da imate i anksioznost. A ja se dam kladiti da i autoimune bolesti u podlozi sadr\u017ee elemente anksioznosti (zbog \u010dinjenice da je odre\u0111en tip osobnosti skloniji autoimunim bolestima a koji je sli\u010dan tipovima osobnosti koji pate od anksioznosti).<\/p>\n\n\n\n

Ja sam sretnica od malena. I imala sam dovoljno vremena ruminirati o razlozima moga stanja. Bilo je perioda apsolutne mirno\u0107e, perioda \u010diste panike, perioda lagane anksioznosti, perioda normalnog funkcioniranja, perioda raspadanja. Sve se naizgled \u010dinilo potpuno random<\/em> \u2013 bez pravila i obrasca. Nekad bi se ne\u0161to dogodilo \u0161to bi mogla povezati s pogor\u0161anim stanjem, a nekad ne. I, nakon \u0161to sam se cijeli \u017eivot poku\u0161avala popraviti, misle\u0107i da sa mnom ne\u0161to nije u redu, odgovori su po\u010deli dolaziti iz totalno neo\u010dekivanog pravca. Nisu po\u010deli dolaziti zato \u0161to sam poku\u0161avala razumjeti anksioznost \u2013 jer je bilo apsolutno nemogu\u0107e razumjeti i raspetljati samu anksioznost \u2013 nego kad sam po\u010dela razumijevati kroni\u010dne bolove i neke druge simptome koji su me mu\u010dili.<\/p>\n\n\n\n

Pa \u0161to je onda anksioznost?<\/p>\n\n\n\n

Anksioznost se sastoji od 3 komponente:<\/p>\n\n\n\n

    \n
  1. Anksioznost je (poku\u0161aj) bijega od neugodnih emocija (za koje vjerujemo da se s njima ne\u0107emo mo\u0107i nositi).<\/li>\n\n\n\n
  2. U podlozi se nalazi preosjetljivi \u017eiv\u010dani sustav \u2013 preosjetljivi \u017eiv\u010dani sustav je uvijek u stanju bijega\/borbe i osje\u0107a neku vrstu opasnosti \u2013 a va\u017eno je naglasiti da taj osje\u0107aj opasnosti ve\u0107inom dolazi iznutra (unutarnji konflikti) a ne izvana (zato je te\u0161ko povezati za\u0161to nam se anksioznost nekad de\u0161ava a nekad ne)<\/li>\n\n\n\n
  3. Trigeri \u2013 situacije koje nas \u201etrigeriraju\u201c (u kojima po\u010dinje anksioznost ili se ona poja\u010dava) dio su prediktivnog svojstva mozga\/\u017eiv\u010danog sustava koji nas poku\u0161ava odr\u017eati na \u017eivotu.<\/li>\n<\/ol>\n\n\n\n

    Prije nego po\u010dnem razglabati o svakom tom elementu, \u017eelim naglasiti da nas anksioznost ne \u017eeli ubiti niti nas \u017eeli onesposobiti \u2013 anksioznost i panika nas \u017eele za\u0161tititi<\/strong> (samo moramo otkriti od \u010dega). Ovo je u\u017easno va\u017eno, jer prvi poriv nam je da se protiv anksioznosti borimo i \u017eelimo ju uni\u0161titi i izbaciti iz sustava (\u0161to je nemogu\u0107e) i time samo pogor\u0161avamo anksioznost. Anksioznost je reakcija sustava na ne\u0161to \u0161to ono smatra opasnim i \u017eeli nas od toga za\u0161tititi. S obzirom da se naj\u010de\u0161\u0107e radi o unutarnjim stanjima koja uop\u0107e ne percipiramo kao izvor opasnosti, \u010dini nam se da nas ne\u0161to napada izvana. Ali to nije tako. Anksioznost se ne rje\u0161ava izvana nego iznutra. Izuzetno je jednostavno, jednom kad se razumije, ali nije lako<\/em>. U\u017easno<\/em> je te\u0161ko, ali je jedini put. Ovdje doslovno vrijedi: put iz pakla prolazi kroz vatru<\/strong>. Ne mo\u017eemo se boriti s vatrom, moramo pro\u0107i kroz nju. Pa krenimo.<\/p>\n\n\n\n

    Da li ste primijetili da se u trenutku napadaja panike ili anksioznosti u vama javljaju dvije reakcije \u2013 jedna je izuzetno sna\u017ena potreba da iza\u0111ete iz situacije u kojoj se nalazite (pobjegnete iz autobusa, istr\u010dite iz ureda, odete na wc sa sastanka\u2026) a druga je potreba da se ne\u0161to u\u010dini<\/em>. Sustav kao da vi\u010de: U\u010dini ne\u0161to<\/em>! Ovo je opasno! Poduzmi ne\u0161to<\/em>!<\/p>\n\n\n\n

    To su dvije apsolutno najnormalnije reakcije. Problem je \u0161to bje\u017eimo iz bezazlenih situacija i problem je \u0161to poduzimamo krive poteze. Poduzimamo ne\u0161to<\/em>, ali to ne\u0161to<\/em> ne rje\u0161ava problem. Poduzimamo to da idemo kod psihijatra (koji nam ne daje rje\u0161enje nego nam otvara pri\u010de koje nam stvaraju jo\u0161 ve\u0107u nelagodu) ili guglamo simptome po internetu (i nalazimo samo horor pri\u010de drugih ljudi koji isto pro\u017eivljavaju). Ono \u0161to se onda dogodi, \u0161to cijelu stvar pogor\u0161a, je to da postanemo franti\u010dni u tra\u017eenju rje\u0161enja \u010dime na\u0161em sustavu govorimo: \u201eOvo je u\u017eas, ovo je jako stra\u0161no, ovo je opasno.\u201c Na\u0161 sustav, koji nas oslu\u0161kuje, zaklju\u010duje: \u201eAjme meni, ovo je stra\u0161no, moram se bojati.\u201c Neki \u0107e pomisliti da se radi o problemu s mozgom, da imaju neku \u017eiv\u010danu bolest, neki \u0107e pomisliti da se raspadaju, da \u0107e poludjeti, da \u0107e se dogoditi ne\u0161to stra\u0161no \u2013 \u010dime samo, ve\u0107 preosjetljivi sustav, dodatno optere\u0107uju. I time anksioznost postaje ja\u010da i kroni\u010dna. Ve\u0107 ionako prepla\u0161eni sustav osje\u0107a jo\u0161 ve\u0107u opasnost i poja\u010dava strah, kako bi nas upozorio. Ulazimo u vra\u017eju spiralu (kojom nas dr\u017ei u paklu \ud83d\ude09).<\/p>\n\n\n\n

    Tu sad jo\u0161 na snagu stupa i prediktivno svojstvo na\u0161eg \u017eiv\u010danog sustava. Zamislite si da hodate po nekoj uli\u010dici i netko vas napadne. Dobijete batine ili vam ukradu torbicu. Kako \u0107ete se osje\u0107ati slijede\u0107i put kad idete po toj uli\u010dici i ho\u0107ete li ikad vi\u0161e hodati po toj ulici? A kako \u0107ete se osje\u0107ati na ostalim ulicama? To je prediktivno svojstvo mozga. Mozak\/\u017eiv\u010dani sustav pamti i predvi\u0111a, kako biste vi bili sigurni. Mo\u017eda je osoba koja vas je napala imala crnu majicu ili neki lanac. I vi jednog dana hodate bezveze u nekom desetom gradu i bavite se svojim poslovima, i odjednom osjetite nelagodu. Va\u0161 \u017eiv\u010dani sustav je vidio ne\u0161to \u0161to vi niste \u2013 vidio je neki lanac, ili sjenu, ili ga je ne\u0161to deseto podsjetilo na taj trenutak, i on vam ka\u017ee: \u201eUh, opasno je ovdje, bje\u017ei!\u201c<\/p>\n\n\n\n

    To se doga\u0111a i vama kad se nakon napadaja panike ili anksioznosti na\u0111ete u sli\u010dnoj situaciji. Zato ljudi koji pate od anksioznosti smanjuju svoj krug kretanja, jer sve vi\u0161e situacija postaje opasno. A to se de\u0161ava jer sustav postaje sve optere\u0107eniji i sve vi\u0161e toga zamje\u0107uje kao opasnost. Recimo da ste imali napadaj panike u autobusu. Sustav je to zapamtio (autobusi su opasni). No, onda se na\u0111ete u tramvaju pa sustav zaklju\u010di: \u201eHm, ovo je sli\u010dno, ajmo mi za svaki slu\u010daj se bojati\u201c, pa vi osjetite nelagodu u tramvaju. Pa onda osjetite nelagodu u zatvorenom prostoru, i tako dalje, i tako dalje. Neki \u0107e strah povezivati s masama (pa ne\u0107e i\u0107i tamo gdje se okupljaju ljudi), neki \u0107e se bojati u dru\u0161tvenim situacijama, neki \u0107e se bojati na mostovima, neki u tunelima. Sve ovisi gdje ste do\u017eivjeli strah i \u0161to je va\u0161 sustav zaklju\u010dio da je opasno. Ne odlu\u010dujete vi! Va\u0161 \u017eiv\u010dani sustav odlu\u010duje koja je situacija opasna a koja ne<\/em>. Zato to izgleda tako suludo i sveobuhvatno.<\/p>\n\n\n\n

    Te situacije, za koje va\u0161 sustav po\u010dinje zaklju\u010divati da su opasne, postaju trigeri. Triger mo\u017ee biti duga\u010dak red u du\u0107anu, mo\u017ee biti odre\u0111ena mjesta, ljudi, pa \u010dak i vrijeme. Svatko od nas dobro zna u kojim situacijama se panika poja\u010dava, i te situacije \u2013 naravno \u2013 izbjegavamo. \u010cime na\u0161em sustavu ka\u017eemo: \u201eDa, da, ima\u0161 pravo, to je opasno\u201c. A on ka\u017ee: \u201eU redu, zapamtio sam\u201c.<\/p>\n\n\n\n

    Kad ruminiramo o anksioznosti i samo time se bavimo, tr\u010dimo okolo i tra\u017eimo bilo kakvu vrstu olak\u0161anja, na\u0161em sustavu \u0161aljemo poruku: \u201eOvo mi je va\u017eno. Ovo je stra\u0161no. Ovime se moramo baviti.\u201c Strah od straha poja\u010dava strah. I pritom na\u0161 sustav to ne radi da nas zatvori u ku\u0107u, nego da nas za\u0161titi. Ako mu mi \u0161aljemo poruku da je ne\u0161to opasno, on pamti. On nas \u017eeli za\u0161tititi. On nam \u017eeli dobro, pa makar to zna\u010dilo da nas zatvori u ku\u0107u. Tako radi \u017eiv\u010dani sustav. [Ako \u017eelite pro\u010ditati vi\u0161e o neuronskim putevima, \u017eiv\u010danom sustavu i prediktivnom svojstvu \u017eiv\u010danog sustava preporu\u010dam da pro\u010ditate moj post Napokon bez boli<\/a>)<\/p>\n\n\n\n

    Pa dobro, re\u0107i \u0107ete, al za\u0161to uop\u0107e nastane anksioznost? \u0160to to sustav percipira kao tako opasno, da to sve skupa i zapo\u010dne?<\/p>\n\n\n\n

    Eh, to je malo zeznuto i zato je cijela stvar zeznuta. Moramo se vratiti daaaaleko u pro\u0161lost kad je na\u0161 \u017eiv\u010dani sustav razmi\u0161ljao i djelovao umjesto nas, jer smo mi bili premali da razmi\u0161ljamo ili djelujemo. U drugim postovima pi\u0161em o tome kako je na\u0161 ego zapravo na\u0161 \u017eiv\u010dani sustav. Mi kad smo mali ne mo\u017eemo razumjeti psiholo\u0161ke igrice i kompleksnost \u017eivota odraslih ljudi, a na\u0161 \u017eiv\u010dani sustav je tu da nas za\u0161titi i nau\u010di kako da se pona\u0161amo \u2013 kako bismo pre\u017eivjeli<\/em>. Jedini zadatak na\u0161eg \u017eiv\u010danog sustava je da nas za\u0161titi i da mi pre\u017eivimo<\/em>. A dijete mo\u017ee pre\u017eivjeti jedino tako da se pove\u017ee s roditeljima\/odgajateljima.<\/p>\n\n\n\n

    Na\u0161 \u017eiv\u010dani sustav reagira na okolinu i u\u010di nas kako se moramo pona\u0161ati da bi se na\u0161a okolina brinula za nas. Recimo da ne\u0161to napravimo \u0161to se na\u0161im roditeljima ne svi\u0111a, dobit \u0107emo uvredu ili po guzici, i na\u0161 sustav \u0107e zaklju\u010diti: \u201eOvo vi\u0161e ne smijem raditi.\u201c Ili, napravit \u0107emo ne\u0161to \u0161to se na\u0161im odgajateljima svi\u0111a, na\u0161 sustav \u0107e re\u0107i: \u201eOk, ovo je pozitivno, ovo mo\u017eemo ponavljati.\u201c Ako se dovoljno dugo neko pona\u0161anje sankcionira ili poti\u010de, ono postaje automatsko. S vremenom, kako se svijest o nama samima razvija, mi po\u010dinjemo to pona\u0161anje percipirati kao na\u0161 karakter i po\u010dinjemo ga prisvajati, identificirati se s tim pona\u0161anjem. Postajemo people pleaser (\u0161to zna\u010di da smo se nau\u010dili brinuti za tu\u0111e potrebe a ne na\u0161e \u2013 jer je to bilo sigurnije<\/em>), postajemo nasilnik, mazohist, narcis, buntovnik, plesa\u010d, pjeva\u010d, ili kako ono ide \u010corbina pjesma \u2013 i kriti\u010dar i politi\u010dar, policajac ili pajac \u2013 bilo \u0161ta, bilo \u0161ta. Postajemo ono \u0161to smo morali postati kako bismo pre\u017eivjeli u okolini u kojoj smo odrastali. I onda smo u jednom trenutku rekli: \u201eTo sam JA\u201c. U tom trenutku smo se identificirali s na\u0161im pona\u0161anjem i \u017eiv\u010danim sustavom.<\/p>\n\n\n\n

    Da smo roboti, to ne bi bio problem. Ne bi postojao unutarnji konflikt koji stvara napetosti. Da smo roboti, preuzeli bi pona\u0161anja koja su za nas dobra i tako bismo \u017eivjeli do kraja \u017eivota sretni i veseli. No, nije tako. U nama postoji du\u0161a ili na\u0161a esencija, ili na\u0161 karakter, kako god \u017eelite. Da bismo postali people-pleaser moramo<\/em> na\u0161e potrebe staviti na stranu. Potisnuti na\u0161e emocije, \u017eelje, potrebe. No, one nisu nestale<\/em>. One su samo potisnute.<\/p>\n\n\n\n

    Ono \u0161to je bitno za razumjeti vezano uz anksioznost i potisnute emocije je da smo mi bili jako mala djeca kad smo po\u010deli potiskivati emocije. A to smo \u010dinili zato jer smo tako mogli pre\u017eivjeti. Najbolnije emocije koje dijete mo\u017ee iskusiti su osje\u0107aj da nije voljeno, podr\u017eano i vi\u0111eno od svojih roditelja. Dijete ima samo jedan zadatak \u2013 povezati se sa svojim roditeljima (odgajateljima). To djetetu daje sigurnost. Ako se dijete ne mo\u017ee na siguran na\u010din povezati s roditeljem u njemu se javljaju emocije koje ono ne mo\u017ee podnijeti<\/em>.<\/p>\n\n\n\n

    [Vezanje djeteta za roditelja vrlo je va\u017ena komponenta djetetovog razvoja koja se prou\u010dava u teoriji vezivanja (attachment theory) i koja s velikom sigurno\u0161\u0107u mo\u017ee predvidjeti psiholo\u0161ke i socijalne probleme  s kojima \u0107e se osoba nositi ovisno o vrsti veze koju je stvorila s roditeljem.]<\/p>\n\n\n\n

    Vrlo malo dijete ne mo\u017ee podnijeti osje\u0107aj odbacivanja, nevezivanja, osje\u0107aj napu\u0161tanja, ostavljanja, bezvrijednosti, nevoljenosti, osje\u0107aj nevidljivosti, i sli\u010dno. Dijete \u010dini SVE da se pove\u017ee s roditeljem (pa makar to zna\u010dilo da se odrekne svojih potreba). Tako \u0107e dijete (odnosno njegov \u017eiv\u010dani sustav) potisnuti emocije koje dijete ne mo\u017ee podnijeti<\/em> i razviti pona\u0161anja koja \u0107e djetetu donijeti pre\u017eivljavanje.<\/p>\n\n\n\n

    40 godina kasnije, kad sjedite u autobusu, ne\u0161to je trigeriralo va\u0161e emocije za koje mislite da ih ne mo\u017eete nositi i podnijeti<\/strong>. I to nije bio autobus, nego ne\u0161to u va\u0161em \u017eivotu se dogodilo \u0161to je trigeriralo duboke emocije srama, krivnje, bijesa, tuge, osje\u0107aj nevidljivosti, bezvrijednosti, nestajanja, nebitnosti\u2026 i va\u0161 \u017eiv\u010dani sustav to do\u017eivljava kao opasnost (jer vjeruje da se vi s time ne\u0107ete mo\u0107i nositi i od toga vas \u0161titi!!).<\/p>\n\n\n\n

    U trenutku kad vas preplavi strah i panika, vi \u017eelite pobje\u0107i od emocija<\/strong> a ne situacije. Vi ne bje\u017eite od autobusa nego od dubokog osje\u0107aja bijesa, ljutnje, srama ili o\u010daja. Ne\u0161to u va\u0161em \u017eivotu, neki odnos, posao ili \u0161togod, je treigeriralo duboke rane i potisnute emocije.<\/p>\n\n\n\n

    E sad, vi bje\u017eite a u vama se doga\u0111a druga reakcija: U\u010dini ne\u0161to!! \u0160to je taj \u201ene\u0161to?\u201c. Taj \u201ene\u0161to\u201c je ono \u0161to ste uvijek radili kako biste se za\u0161titili od tih emocija, ali to vi\u0161e ne pali. Va\u0161 obrambeni mehanizam se upravo sru\u0161io, i to va\u0161 sustav do\u017eivljava kao ogromnu opasnost<\/strong>.<\/p>\n\n\n\n

    Da ne bude tako apstraktno dat \u0107u vam svoj primjer. Prije nekog vremena sam ostala bez posla i s obzirom da sam ve\u0107 bila u godinama i nisam imala drugu opciju, osjetila sam se jako bezvrijedno i o\u010dajno. Nedugo nakon toga me ulovila ogromna panika i anksioznost. \u0160to mi je ona govorila? Govorila je: U\u010dini ne\u0161to! ( da se ne osje\u0107a\u0161 bezvrijedno). Prije, dok je moj obrambeni mehanizam dobro radio, to bi bio novi posao, novi ljudi, izlasci, udovoljavanje drugima, mijenjanje grada ili dr\u017eave\u2026 Radila bi ne\u0161to<\/em> samo da ne budem sa svojim emocijama. Ali sad to nije radilo, jer je jedan dio mene zaklju\u010dio da to vi\u0161e ne radi. A nemam drugu opciju. I taj unutarnji konflikt \u2013 nemogu\u0107nost potiskivanja i poduzimanja akcije da se potisnu emocije i (prisilna) potreba da se te emocije potisnu \u2013 stvorio je u meni paniku.<\/p>\n\n\n\n

    Nekad \u0107ete \u010duti da je anksioznost zamaskirani bijes ili zamaskirana tuga. Da. Anksioznost je zamaskirana bilo koja emocija za koju na\u0161 sustav misli da ju je opasno osjetiti. Ako niste smjeli kao mali izra\u017eavati bijes, i to je dovelo do kazne, javljanje bijesa u vama \u0107e izazvati anksioznost (potisni to! Opasno je!). Ako niste mogli podnijeti usamljenost, bit \u0107e zamaskirana usamljenost, ili tuga, ili sram, ili o\u010daj.<\/p>\n\n\n\n

    Kad je izvor opasnosti u nama, svaka situacija je opasna<\/strong>.<\/p>\n\n\n\n

    I onda kre\u0107e strah od straha, trigeri i prediktivno pona\u0161anje i sve ono \u0161to sam navela \u0161to nas zacementira.<\/p>\n\n\n\n

    Izlaz iz pakla je \u010dinjenje onoga \u0161to je suprotno onome \u0161to smo \u010dinili. A to je prava vatra. Mi moramo u\u010diniti to da se na\u0161 sustav iznutra<\/em> ponovno osje\u0107a sigurno. Moramo u\u010diniti ono \u0161to je suprotno na\u0161oj nagonskoj reakciji. Moramo se prestati bojati na\u0161ih napadaja, moramo prestati bje\u017eati od njih i na\u0161em sustavu polako davati do znanja da smo sigurni, da je sigurno osje\u0107ati to \u0161to osje\u0107amo<\/strong>. Moramo prestati guglati simptome, prestati pri\u010dati o tome i po\u010deti tra\u017eiti svoj put i svoj \u017eivot. Svoje autenti\u010dno ja. Moramo po\u010deti osje\u0107ati i prihva\u0107ati svoje emocije (ne ih mijenjati, nego ih prihva\u0107ati). U kona\u010dnici, moramo se nau\u010diti nositi i osje\u0107ati emocije koje smo jako davno potisnuli i kojih se bojimo. Moramo u\u0107i unutra i osjetiti sebe, svoje emocije, svoje \u017eelje i potrebe koje smo potiskivali i malo po malo, u suradnji s na\u0161im \u017eiv\u010danim sustavom, pronalaziti na\u010dine stvaranja sigurnosti a koji su u skladu s na\u0161im pravim ja, i nisu jeka na\u0161eg programiranja i djetinjstva.<\/p>\n\n\n\n

    Ako ste, na primjer, razvili karakteristike people-pleasera, va\u0161 \u017eiv\u010dani sustav \u0107e se osje\u0107ati sigurno dokle god se vi brinete o drugima. Ako u jednom trenutku vama to dopizdi i odlu\u010dite se “zauzeti za sebe” vrlo vjerojatno \u0107e vas obuzeti neka vrsta anksioznosti. Va\u0161 sustav se boji da ako se vi zauzmete za sebe, da \u0107ete biti odba\u010deni (jer je tako bilo kad ste bili mali), a vi to ne mo\u017eete podnijeti (jer to niste kao dijete mogli podnijeti). Vi morate uvjeriti va\u0161 \u017eiv\u010dani sustav da je sada sigurno zauzeti se za sebe i da \u0107ete vi podnijeti ako vas netko odbaci (za to je odli\u010dan rad s unutarnjim obiteljskim sustavima (IFS)). Vi ne\u0107ete odbaciti people pleasera, nego \u0107ete na\u0107i na\u010dina kako mo\u017eete ostati u odnosu, a da se ne morate odre\u0107i sebe. To se zove “reparenting” – vi doslovno u\u010dite dijete koje \u017eivi u vama zdravijim oblicima povezivanja i dajete mu do znanja da ste uz njega i volite ga. Vi postajete svoj otac\/majka. Po\u010dinjete stvarati zdravu vezu sa sobom, ne odbacujete se, ne bje\u017eite od sebe i ne kritizirate se.Vidite se i poti\u010dete se. Ne \u017eelite mijenjati emocije, \u017eelite ih osjetiti i razumjeti, a s vremenom smanjiti njihov intenzitet jer ste vi sad odrasla osoba koja se mo\u017ee nositi s emocijama.<\/p>\n\n\n\n

    Iako se iz anksioznosti mo\u017ee iza\u0107i raznim tehnikama, cilj nije samo iza\u0107i iz anksioznosti, cilj je stvarati svoj vlastiti autenti\u010dni \u017eivot, \u0161to u nama stvara strah i jezu jer bi mogli biti zbog toga odba\u010deni. Ali to su vjerovanja malog djeteta koje \u010du\u010di skriveno u nama i kojeg trebamo osloboditi, a to nije samo jedna tehnika ili samo jedan potez.<\/p>\n\n\n\n

    No, da biste ipak napravili prvi korak u vatru preporu\u010dam tehniku Shaan Kassama, jednog od Youtubera koji se bavi ovom tematikom.<\/p>\n\n\n\n

    On je osmislio tehniku ALARM, izme\u0111u ostalih tehnika, pomo\u0107u koje mo\u017eemo po\u010deti iscjeljivati anksioznost i druge simptome vezane uz anksioznost (umor, nestabilnost, bolovi i sl.).<\/p>\n\n\n\n

    A zna\u010di Acknowledge \u2013 to je prvi korak. Primijeti i potvrdi postojanje simptoma. Kad vas ulovi panika, prvi korak je potvrditi simptom \u2013 lovi me panika.<\/p>\n\n\n\n

    L zna\u010di Label \u2013 nazovi to pravim imenom. U meni je panika, to je moj prenapregnuti \u017eiv\u010dani sustav koji misli da je u opasnosti.<\/p>\n\n\n\n

    A zna\u010di Accept \u2013 prihvati. Ne bje\u017ei od simptoma, nemoj ga mijenjati, promatraj ga i nemoj ga se bojati (koliko god je to u tvojoj mo\u0107i! Mo\u017eda \u0107e to za po\u010detak biti 5 sekundi).<\/p>\n\n\n\n

    R zna\u010di Refocus \u2013 okreni pa\u017enju na ono \u0161to radi\u0161 i \u0161to \u017eeli\u0161 raditi (nastavi raditi ono \u0161to radi\u0161, ne bje\u017ei iz situacije)<\/p>\n\n\n\n

    M zna\u010di Move on \u2013 cilj je \u017eivjeti svoj \u017eivot a ne vrtiti se oko simptoma. Prona\u0107i ne\u0161to \u0161to je va\u017enije od toga kako se osje\u0107a\u0161. Ne\u0161to \u0161to ti je va\u017eno u \u017eivotu.<\/p>\n\n\n\n

    Mora se pro\u0107i kroz svih 5 koraka. Ako se samo prihvati, ne postoji razumijevanje, ako se samo odmakne pa\u017enja, to je no\u0161enje sa simptomima a ne rje\u0161avanje istih.<\/p>\n\n\n\n

    I onda u\u010dinite – ni\u0161ta<\/strong>. Nemojte ruminirati o tome, stalno oslu\u0161kivati, guglati simptome… Koliko god mo\u017eete koncentrirajte se na svoj \u017eivot i ono \u0161to \u017eelite raditi. Koliko god mo\u017eete. Malo po malo. Na\u0111ite barem ne\u0161to \u0161to vam je va\u017enije od toga kako se osje\u0107ate. Ako \u0107ete \u010dekati da prestanu simptomi prije nego \u0107ete po\u010deti raditi \u0161to \u017eelite, na\u010dekat \u0107ete se. Krenite bez obzira na simptome. Umjesto “what if” (\u0161to ako) imajte mantru “even if” – \u010dak i ako. \u010cak i ako me tada ulove simptomi ja \u0107u to napraviti.<\/p>\n\n\n\n

    Ovim postupkom se smiruje prenapregnuti i preoptere\u0107eni \u017eiv\u010dani sustav (smanjuje se odaziv bijeg\/borba). Time se doslovno u\u010di mozak da situacije nisu opasne. Kao \u0161to smo se do sad bojali situacija, sad ponovno za svaku situaciju u\u010dimo mozak da se ne boji. Ako mi uporno \u0161aljemo mozgu informaciju da smo ok, da je sve ok, da ti simptomi za nas nisu ni\u0161ta stra\u0161no, s vremenom \u0107e se sustav po\u010deti smirivati.<\/p>\n\n\n\n

    Da li je jednostavno? Je. Da li je lako? Nipo\u0161to. Ali ako isprobamo, kroz iskustvo \u0107emo ste\u0107i povjerenje, sigurnost i olak\u0161anje.<\/p>\n\n\n\n

    Rad s potisnutim emocijama je druga dimenzija. On je vi\u0161e u slu\u017ebi rasta nego smirivanja simptoma. Radom na emocijama za koje mislimo da ih ne mo\u017eemo podnijeti radimo na sebi i svojem kapacitetu da podnosimo \u017eivot i neizvjesnost. Svi perfekcionisti, kontrolori, people pleaseri, i drugi koji sebe okrivljuju za sve i od sebe o\u010dekuju da \u0107e rije\u0161iti i predvidjeti sve probleme \u2013 ne mogu podnijeti \u017eivotne udarce i neizvjesnosti. Radom na sebi radimo na stvaranju i ja\u010danju osnovnog osje\u0107aja sigurnosti i sposobnosti. Tehnikama prihva\u0107anja i radom s unutarnjim dijelovima stvaramo osje\u0107aj sigurnosti, suosje\u0107anja prema sebi, ljubavi prema sebi, razvijamo svoje autenti\u010dno ja i podi\u017eemo prag za no\u0161enje s neugodnim emocijama koje svi imamo, samo su kod nekih ja\u010de potisnute.<\/p>\n\n\n\n

    To odgovara na pitanje za\u0161to neki ljudi ne do\u017eivljavaju anksioznosti. Njihovi obrambeni mehanizmi su ja\u010di a emocije ja\u010de potisnute. Da li je to bolje ili lo\u0161ije, neka svatko odlu\u010di za sebe.<\/p>\n\n\n\n

    Koliko vremena treba da se anksioznost izlije\u010di? Onoliko koliko va\u0161em sustavu treba da se po\u010dne osje\u0107ati sigurno. To je proces koji traje, sadr\u017ei uspone i padove, ali se mo\u017ee iza\u0107i na drugu stranu. Mo\u017ee se pro\u0107i kroz vatru. Ozlije\u0111en, ali ja\u010di. Prihva\u0107anjem da smo povrije\u0111ena, nesavr\u0161ena i osjetljiva ljudska bi\u0107a, koja imaju svoj rane i mane \u010dini nas otpornijima, a ne slabijima.<\/p>\n\n\n\n

    Photo by Cullan Smith on Unsplash<\/p>\n\n\n\n

    <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Svatko, tko je do\u017eivio anksioznost u bilo kojem obliku, pro\u0161ao je kroz pakao. Osje\u0107aj umiranja, propadanja i prestravljenosti koji preplavi cijelo tijelo, naj\u010de\u0161\u0107e u bezazlenim situacijama \u2013 kad sjedimo u autobusu i…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":344,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[6],"tags":[],"class_list":["post-343","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-iscjeljenje"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/343","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=343"}],"version-history":[{"count":10,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/343\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":354,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/343\/revisions\/354"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/344"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=343"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=343"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=343"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}