[ova pri\u010da nastala je po povratku iz Austrije i osvojila je 3. mjesto na Booksinom natje\u010daju 2008. godine]<\/p>\n\n\n\n
Bo\u017ei\u0107 u Be\u010du je prava idila. Hilferica je oki\u0107ena i blje\u0161ti tako da od lampica ne vidi\u0161 semafore, koji vise kao lampioni na nebu. A i nije da ih mora\u0161 vidjeti, jer svi auti stoje kao parkirani i ne mi\u010du se. To su sve dobri auti. Audi, BMW, Mercedes – jedan do drugog. Nema Stojadina ni Wartburga. Za Bo\u017ei\u0107 u Be\u010du du\u0107ani rade i do osam na ve\u010der, \u0161to je istinsko olak\u0161anje s obzirom na uobi\u010dajenih \u0161est. Ma, \u010dovjeku da dah stane od ljepote! Na svim izlozima gore lampice, izmjenjuju se mirisi, \u0161tandovi pozivaju na konzumaciju alkoholnog pi\u0107a koje grije kosti po jakom be\u010dkom sjevercu. Takozvani pun\u010d u svim okusima. S naran\u010dom, jabukom, cimetom ili jagodom. \u0160ta god ho\u0107e\u0161. Buseva k’o u pri\u010di. Turisti izlaze k’o vojnici i redaju se ispred \u0161tandova, a neki izbezumljeno lutaju po Hilferici jer jo\u0161 nisu stigli kupiti \u0161ta su namjeravali, a bus za \u010ca\u010dak ve\u0107 trubi na polazak.<\/p>\n\n\n\n
“Jao kako je ovde lepo!”, \u010dujem sa svih strana.
“Jeste, mora da se ovde lepo \u017eivi!”<\/p>\n\n\n\n
Od bilijun du\u0107ana koji mi se nude, nemam pojma u koji da u\u0111em. Zapravo, kome ja uop\u0107e kupujem poklone? Jedna \u017eena gurne me ogromnom vre\u0107icom iz Reitera. To su oni koji prodaju jastuke i poplune. Mora da je kupila neki veliki poplun. Vjerojatno onaj koji ima \u0161est slojeva, pa skida\u0161 i dodaje\u0161 slojeve kako se mijenjaju godi\u0161nja doba.<\/p>\n\n\n\n
Mama ove godine ne\u0107e dolaziti za Bo\u017ei\u0107 u posjetu. Ka\u017ee, ljep\u0161e joj je dole, na moru. Ja \u0107u proslaviti sama, a za Novu \u0107u za Zagreb.<\/p>\n\n\n\n
Izvadim papiri\u0107 s popisom na kojem se nalaze dva imena. I to sam uspjela zapisati nakon dva sata razmi\u0161ljanja. I ponosna sam, jer tu nisu uklju\u010deni \u010dlanovi familije! Njima ionako ne\u0107u ni\u0161ta kupiti. Pa znaju oni da nemam love. Bitno da \u0161kvadra ne pomisli da sam dekintirana. Pa ne mo\u017ee netko tko \u017eivi i radi u Europi biti dekintiran. Ma to ne mo\u017ee biti. “Mora da se ovde lepo \u017eivi!”<\/p>\n\n\n\n
Jedno od ova dva imena na popisu je moje. To sam nau\u010dila od jedne prijateljice Austrijanke na poslu. Rekla je da ona upadne u toliku strku za Bo\u017ei\u0107, da svoje ime mora staviti na popis poklona, jer ina\u010de ni\u0161ta ne bi dobila. Pa si onda to stavi pod bor. Dala mi je termin za kavu u svom kalendaru, pa jedva \u010dekam da joj 17.1. ispri\u010dam kako sam poslu\u0161ala njezin savjet!<\/p>\n\n\n\n
Ja nemam bor. Manji bor me ko\u0161ta 200 eura, a poslije ga moram odnijeti na recikla\u017eu i platiti 20 eura za ‘odstranjivanje’. Budu\u0107i da sam dio uni\u0161tava\u010da tih prekrasnih borovih \u0161uma, moram ne\u0161to za to i platiti.<\/p>\n\n\n\n
Dakle, preostaje mi jedan poklon. No idem prvo na\u0107i ne\u0161to za sebe. Nisam sigurna \u0161to mi treba, ali u ovoj ponudi, sigurno \u0107u ne\u0161to na\u0107i. Vidjela sam da ima za kupiti onih vaza uz koje onda idu i \u010da\u0161e za \u0161ampanjac. Pa se onako lijepo mogu ulo\u017eiti u vazu. Budu\u0107i da nema verzija sa jednom \u010da\u0161om, moram kupiti dvije. Nema veze. Lijepo izgleda.
Noge mi se ve\u0107 smrzavaju, moram pod hitno u neki du\u0107an. Povla\u010dim zadnji dim cigarete prije nego \u0107u u\u0107i u Gerngross i bacam ju na pod. Prilazi mi starija gospo\u0111a, ure\u0111ena, u bundi od ze\u010djeg krzna i ljubi\u010dastim \u0161alom koji pa\u0161e uz rukavice.<\/p>\n\n\n\n
“Gospodi\u010dna”, obrati mi se, “ja ne znam otkud ste vi, ali mi ovdje ne bacamo \u010dikove po podu.” Sve ono i malo krvi koje mi je ostalo nesmrznute, podigne mi se u obraze.
“Ah, oprostite, sad \u0107u ja to…”, zajapurim se i pohitam da dignem \u010dik. “Jebem ti babu”, pomislim. Pogledam malo bolje, a ono oko mene sve \u010dikovi. Vi\u0161e ne znam koji je moj. Uzmem bilo koji i bacim u kantu na kojoj pi\u0161e: “Hvala \u0161to ne bacate \u010dikove po podu. \u010cist grad je va\u0161 grad.”<\/p>\n\n\n\n
\u010cim sam u\u0161la u Gerngross, pristupio mi \u010duvar. “Oprostite gospodi\u010dna, ne mo\u017eete u\u0107i s ovakvom torbom. Mo\u017eete ju ostaviti tu u na\u0161im ormari\u0107ima. Ubacite 2 eura i mo\u017eete dalje.” Kakve li komplikacije. Unutra mi je sve. Pa i moj popis. Osim toga, nemam dva eura u komadu za ormari\u0107. Ma, ni\u0161ta, idem dalje.<\/p>\n\n\n\n
Kad sam iza\u0161la van opalio me miris pun\u010da i tek sam tada shvatila da mi se zapravo jako neodoljivo pije pun\u010d sa okusom naran\u010de. I to Koenigspunch, onaj s puno vi\u0161e alkohola.
“Ja bih jedan pun\u010d s naran\u010dom”, zaderala sam se prodava\u010dici koja je na \u0161tandu prodavala pun\u010d, kobasice i neke lepinje. \u0160kvadra se nagurala na \u0161tand, pa nisam ba\u0161 mogla do\u0107i do samog pulta.<\/p>\n\n\n\n
U rukavicama s odrezanim prstima pru\u017eila mi je kipu\u0107u \u0161alicu i pokazala mi prstima broj 9. Vuna odrezanih rukavica nezgodno se savijala na sve strane. Neka tamno zelena boja bora. Koji do\u0111e 200 eura. Izvadim 10 eura i pru\u017eim ih, a ona mi veselo uzvrati kovanicu od jednog eura.<\/p>\n\n\n\n
“Danke\u0161\u0161\u0161\u0161n!” mahne mi uzjapurenog lica, nate\u010denog od masnih kobasica.<\/p>\n\n\n\n
Primim \u010da\u0161u, srknem i pro\u010ditam papiri\u0107: “Ako vratite \u0161alicu, dobijete 2 eura nazad.” A joj, a tako lijepa \u0161alica. Nacrtan je konjek, a s druge strane Riesenrad. To je onaj kota\u010d koji se vrti iznad Be\u010da. Bila sam jednom tamo, svega 25 eura po osobi. Ma milina, zadr\u017eat \u0107u ja tu \u0161alicu. Hm, kad bolje razmislim, dobar poklon! Ostao je jo\u0161 samo poklon za mene…<\/p>\n\n\n\n
Ugledam neku klupicu, potegnem jaknu \u0161to ni\u017ee mogu, da mi se ne zaledi zadnji dio, pa se pribli\u017eim, ali uleti mi neki tip\u010di\u0107 s brkovima: “Gospodi\u010dna, zar ne vidite da tu ima ljudi i nitko ne sjedi? Zar vam nije sinulo da se ovdje ne smije sjediti? Ovo su privatne klupe!”
“Oprostite, nisam znala!”, i sko\u010dim k’o da me netko upiknuo iglom.<\/p>\n\n\n\n
Ispred \u0161tanda naguralo se jo\u0161 vi\u0161e ljudi. Sad se tako guraju da i da ho\u0107u, ne bih mogla vratiti \u0161alicu. Mmmm, grije me ovaj pun\u010d. Dobar je. Vrijedi svaki cent. Svih 900.
Krenem lagano niz ulicu prema sljede\u0107em nizu du\u0107ana. \u017dena ispred mene miri\u0161i na neki dobar parfem. \u010cujem neku buku. Vidim hrpu ljudi ispred P&C-a kako ne\u0161to demonstriraju. Lagano se pribli\u017eavam i sve glasnije \u010dujem krikove \u017eivotinja. Demonstriraju protiv iskori\u0161tavanja \u017eivotinja za bunde i sli\u010dno. Sjetim se bakice u ze\u010djem krznu. Prava be\u010dka dama. Upicanjena od glave do pete.<\/p>\n\n\n\n
“Gospodi\u010dna”, prekine me glas.
“Molim?”
“Jel vi vidite mo\u017eda oko sebe ljude sa \u0161alicom u ruci?”
“Paaa… ne.”
“Pa to vam je zato \u0161to su vam tamo ozna\u010dena mjesta gdje smijete piti. Gdje bi do\u0161li da svi pijemo po cesti kak nam je volja!”<\/p>\n\n\n\n
Pogledam malo bolje i vidim nagurane ljude iza \u017eute linije kako dr\u017ee \u0161alice i piju. Ali oni imaju plasti\u010dne \u0161alice, ne kao ja, pravu \u0161alicu sa Riesenradom. Kako imam maniju od ljudi, posr\u010dem cijeli pun\u010d u sebe i strpam \u0161alicu u d\u017eep.<\/p>\n\n\n\n
Porsche na uglu zatrubio je jednoj gospo\u0111i koja od lampica nije vidjela semafor i cijela Hilferica se okrenula prema njima. Neki su negodovali zbog gospo\u0111e, kako je prelazila preko crvenog vi\u010du\u0107i: “Jeste vi slijepi?” a drugi su s negodovanjem gledali voza\u010da Porschea, jer o\u010digledno nije u\u010dio u \u0161koli da se u gradu ne smije trubiti. Bilo je nekih koji su i zastali, u \u010dudu se \u010dude\u0107i pravom doga\u0111aju. Jo\u0161 nara\u0161tajima \u0107e se prepri\u010davati doga\u0111aj iz Hilferice, kako je nastao ‘mete\u017e’ onaj dan 2007. pred sam Bo\u017ei\u0107. Neki su i SMS poruke po\u010deli odmah slati, da obavijeste one na drugom kraju grada. Vidjela sam da u tom mete\u017eu nitko nije primijetio kako je jedan \u010dovjek limenku bacio na pod. Nije bilo policajca u blizini, pa nisam podigla tu\u017ebu. Ionako mi se ve\u0107 prsti lede, moram brzo na\u0107i neki zaklon.<\/p>\n\n\n\n
Gle, ba\u0161 neke \u010da\u0161e se tamo prodaju, ispred du\u0107ana! Mo\u017eda na\u0111em ba\u0161 ono \u0161to meni treba! Pohitam prema tamo. “Pazi kud ide\u0161!” zadere se na mene netko koga sam okrznula mojom prevelikom torbom.<\/p>\n\n\n\n
“Oh, pardon, pardon, nije namjerno!”
“Je, je, nije namjerno, znam ja te fore, svi su isti, ja sam isto…”, nastavio je pri\u010dati taj isti tip a glas mu se pretvorio u mrmljanje kako se udaljavao.<\/p>\n\n\n\n
Evo ga, to je to! Dvije \u010da\u0161e utaknute u vazu! Onako se prelijeva iz bijelog u roza staklo! Jao super! Gleda u mene i kao da me \u010deka, u blje\u0161tavom izlogu.<\/p>\n\n\n\n
“28,99 eura”, ka\u017ee mi prodava\u010dica, nakon \u0161to sam \u010dekala 23 minute i 17 sekundi. Jedva izvu\u010dem ledenim prstima nov\u010danicu od 50 eura. Ostaje mi 21 euro i 1 cent. I onaj euro od pun\u010da. Nije lo\u0161e. Nisam puno potro\u0161ila na darove ove godine.<\/p>\n\n\n\n
Osvrnem se lijevo i desno, da prona\u0111em najbli\u017ei put do podzemne. Karta mi vrijedi jo\u0161 11 minuta, ako se po\u017eurim, sti\u0107i \u0107u. Ali, nekako, noge su mi te\u0161ke, moram se malo odmoriti. U radijusu od 500 metara nema kafi\u0107, ali mislim da sam ugledala javnu klupu. Moram sjesti i pogledati izbliza moje \u010da\u0161e i vazu. Obavezno, pod hitno. Pretr\u010dim ispred Jaguara koji je ionako stajao, ispod lampica svezanih u ma\u0161nu iznad lampe, ispod svijetle\u0107e reklame za Swarovski i zauzmem mjesto na klupici. Sa\u010dekam pet minuta i kako me nitko nije potjerao, po\u010dnem vaditi vazu. Jao, kako je lijepa! Prekrasna. Ima dvije \u010da\u0161e, to \u0107u jednog dana iskoristiti, kada \u0107emo udvoje piti \u0161ampanjac za Bo\u017ei\u0107. Ne znam kada i kako i s kim, ali jednog dana sigurno. O da, bit \u0107e nam super. Bit \u0107emo u toplom stanu, svirat \u0107e prekrasne Bo\u017ei\u0107ne pjesme iz mog CD playera, gledat \u0107emo si u o\u010di i smijati se smijati do iznemoglosti! Da, i onda \u0107e on izvaditi poklon za mene, i ja za njega. I pro\u0107i \u0107e me \u017eelja da se vratim ku\u0107i u Hrvatsku i bit \u0107u sretna tu, u Austriji, u ovoj zemlji blagodati, i imat \u0107u puno prijatelja, i to ne samo stranaca, nego \u0107e i pravi Austrijanci biti moji prijatelji, i imat \u0107u novaca i novi auto. I bit \u0107u sretna, i oti\u0107i \u0107emo zajedno na bal i slu\u0161ati i plesati valcer. O, da, kako \u0107e mi lijepo biti…..<\/p>\n\n\n\n
“Gospodi\u010dna!” prekine me iz razmi\u0161ljanja duboki glas. Otvorim o\u010di i vidim velikog visokog \u010dovjeka obu\u010denog u crno s crnom kapulja\u010dom. Ispru\u017ei ka\u017eiprst prema meni, kao da me opominje i re\u010de: “Znate li vi da je zabranjeno umirati na javnim mjestima?! Po\u0111ite smjesta sa mnom!” I po\u0111oh za njim i izgubili smo se u bilijun lampica i zvjezdica uranjaju\u0107i u tihi \u0161apat snijega.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
[ova pri\u010da nastala je po povratku iz Austrije i osvojila je 3. mjesto na Booksinom natje\u010daju 2008. godine] Bo\u017ei\u0107 u Be\u010du je prava idila. Hilferica je oki\u0107ena i blje\u0161ti tako da od…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":147,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[4],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/143"}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=143"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/143\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":146,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/143\/revisions\/146"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/147"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=143"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=143"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.mt-studio.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=143"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}