NON-DUALITY ILI TKO SAM JA?

Evo prvog posta u kategoriji Transcendencija. Ovaj post će se baviti osnovnim postavkama transcendencije, onako kako ju ja doživljavam, i nekim mojim osnovnim vjerovanjima i kako sam do njih došla.

Ja sam vrlo praktična. To znači da uvijek želim isprobati sve što mi se servira. Ako čujem za neku teoriju koja mi se čini zanimljiva, ili neka zdravstvena metoda, ili način prehrane, budite sigurni da ću to odmah proučiti, isprobati i donijeti svoj zaključak. Neke teorije sam proučavala danima, neke mjesecima, neke godinama, tako da o svemu što pišem imam neko teorijsko znanje, ali je ono praktično koje želim podijeliti. I ne želim nikoga uvjeravati u nešto ili dokazivati, želim samo prenijeti i podijeliti svoja iskustva s onima koji su na sličnom putu.

Sve je počelo prije 25 godina kada su mi ustanovljeni veći zdravstveni problemi. Da toga nije bilo, možda se nikada ovim temama ne bih bavila. Tada mi još nije bio dostupan Internet, a i kad je postao dostupan, nije mi bio baš koristan, jer je ponavljao ono što mi je ponavljala i klasična medicina. A s time se nisam slagala, jer mi klasična medicina nije davala odgovore, nego me je tjerala da se bavim simptomima (pijem tablete). Za mene to nije bilo dovoljno i tada sam čvrsto odlučila da ću naći odgovore na svoja pitanja, i krenula sam na dug put proučavanja svih mogućih alternativnih medicina, filozofija, religija i pravaca.

Ne sjećam se točno kako i kada se dogodilo da sam sa sigurnošću zaključila da je bolest izražaj nekog duševnog i/ili psihološkog poremećaja, no do dan danas se to nije promijenilo i većinu svog života posvetila sam proučavanju duhovnih i psiholoških pravaca i teorija kako bih razumjela što mi tijelo poručuje i što ja s time u vezi trebam, i mogu, učiniti. Srećom uskoro su se pojavile knjige i pojedinci, pa onda i čitavi pravci koji se upravo tom tematikom bave.

Na tom putu neizbježno sam došla u dodir s duhovnim temama, a transcendencija je neizbježan pojam u duhovnosti, s kojim sam vrlo brzo došla u kontakt, ali mogu priznati da barem dvadeset godina nisam znala što s njim učiniti. Istočnjačke filozofije su se proširile na zapadne civilizacije baš u vrijeme kad sam počela živjeti u Austriji, pa sam tako vrlo rano krenula proučavati i budizam i hinduizam i zen, no nisam uspjela povezati te teorije sa svojim stvarnim iskustvom i kako bi mi uopće te filozofije i prakse pomogle u životu.

Tek prije nekoliko godina sam došla u doticaj s čovjekom, GP Walsh, koji mi je uspio te tradicionalne filozofije i duhovne prakse pretočiti na moj jezik. Čak i nakon prakticiranja njegovih vježbi i predavanja, trebalo mi je dvije-tri godine da barem nešto od toga implementiram u svoj život i da barem nešto od toga počnem razumijevati. A jedna od tih stvari je i transcendencija.

Transcendencija je pojam koji označava prevazilaženje ega (identiteta) i prelazak u čistu svijest.

Zvuči vrlo jasno, no kad se pokuša primijeniti u svakodnevnom životu – nastaju problemi. Prvo i osnovno – što je to ego, kako ga se može prevazići i što točno znači čista svijest? I kako onda svijest živi bez ega?

Da bi se to barem malo otpetljalo, krećem od onoga što kaže klasična medicina i kako klasična medicina gleda na čovjeka i na svijest (i kako se ona drastično razlikuje od istočnjačkih vjerovanja i medicine). Klasična medicina kaže da se, kroz evoluciju, čovjek toliko razvio, odnosno da se čovjekov mozak toliko razvio, da se u njemu razvila svijest (o sebi). Dakle, po klasičnom modelu, svijest ne postoji bez čovjeka, ona je nus-produkt razvoja mozga i, zapravo, je dio mozga. Kada klasičnom liječniku opisujete iskustva blizu smrti (razne vizije, događanja i osjećaje) on će vam reći da se radi o kemijskim procesima u mozgu i da su to samo halucinacije. Da to nije stvarno. Iako, mogli bi se pitati i što je to halucinacija?

Istočnjačke filozofije kažu nešto sasvim drugo, a to se danas počinje prepoznavati i u fizici i uopće u teoriji postojanja i stvarnosti, a to je da svijest postoji neovisno o čovjeku. Čak štoviše, da je svijest sve što postoji. To znači da smo mi prije svega svijest, a onda tek sve ostalo (čak nismo ni materija, nego energija, pa čak i iluzija).

Non-duality je pojam koji se pojavio na zapadu, koji označava ono što istočnjačke religije i filozofije uče već stoljećima. A to je da smo čista svijest i da buđenje znači prepoznavanje upravo te činjenice. Probuđen čovjek spoznaje da je beskonačna (i besmrtna) svijest. Non-duality kaže da mi nismo, niti smo ikada bili, odvojeni od beskonačne svijesti (Boga), i da smo svi jedno (Non-duality = bez dualnosti = svi smo jedno (= jedna svijest)). Također, patnja koju proživljavamo u ovom svijetu i u našim životima proizlazi isključivo iz vjerovanja da smo odvojene jedinke, i da smo sami, prepušteni na milost i nemilost vrlo grubom i nepoštenom svijetu (a baš ta grubost i nepoštenost proizlazi iz vjerovanja da smo odvojeni i da se svatko mora izboriti za sebe i da nema dovoljno za sve).

Prevedeno to znači da je svijest postojala prije nego što smo mi došli na svijet, pa tako mogućnost postojanja duše i višestrukih života postaje moguća. Duša je, zapravo, koncentrirana individualizirana svijest koja se inkarnira u materiju kako bi prošla iskustva materijalnog svijeta. Reinkarnacija znači da se ista svijest pojavljuje u različitim životima, iako današnja fizika kaže da postoje paralelni svjetovi, što možda znači da mi istovremeno živimo sve moguće paralelne živote, samo što ih mi doživljavamo u linearnom vremenu (koje u čistoj svijesti ne postoji).

Da, slažem se, sve zvuči dobro u teoriji, i ako je to sve tako, kakve to veze ima sa mnom i mojim trenutnim životom u ovom tijelu na ovom mjestu u vremenu?

Da bi se to moglo povezati, ipak ću se morati dotaknuti i psihologije. Hvala Bogu, pa je psihologija u zadnje vrijeme shvatila značaj razvoja i odgoja, i nadam se da će u budućnosti tome dati još veći značaj. Maslow je definirao hijerarhiju čovjekovih potreba i iz toga se razvila cijela jedna grana psihologije (razvojna psihologija) koja se bazira na attachmentu (vezivanju) i razvoju u prvim godinama života. Naime, u prve (otprilike) 3-4 godine života razvija se identitet. Još neki kratki period nakon toga dolazi do modifikacija, ali recimo da možemo biti prilično sigurni da do svoje pete ili šeste godine jedinka ima potpuno razvijen identitet – koji se kasnije ne mijenja. Samo neki veći ili traumatični događaji kasnije mogu uticati na identitet, no uglavnom, nakon šeste godine više-manje je proces formiranja gotov i nastavlja se utvrđivanje (s obzirom da se dijete nalazi u istoj okolini s istim odgovorom na ponašanje i istom ulogom u obitelji/okolini).

Otprilike u tom istom ranom razdoblju pojavljuje se svijest o sebi. Nevezano na teoriju o svijesti, da li je postojala prije ili je nastala, i bez obzira na posljedice jednog ili drugog vjerovanja, sama činjenica da se pojavljuje svijest u tako ranom periodu je od iznimne važnosti. Još važnija je činjenica da se identitet razvija kad i svijest! Pa što je onda identitet? I kako nastaje ako svijesti o postojanju jedinke, identiteta nije bilo?

GP Walsh definira identitet kao skup naučenih ponašanja i obrazaca.

Dobro ovo zapamtite. Skup naučenih ponašanja i obrazaca. Dijete u svojoj najranijoj mladosti – potpuno zavisno od svoje okoline – stvara skup obrazaca i ponašanja koja mu pomažu da učini samo jednu jedinu stvar – da preživi. U potpunosti ovisno o roditeljima, dijete će razviti ponašanja koja će mu omogućiti da bude voljen, nahranjen i na toplom. Ako se nešto mami i tati ne sviđa, to neću raditi, ako im se sviđa, to ću raditi. Dijete to radi kako bi preživjelo, kako ne bi bilo odbačeno i tako razvija svoje obrasce ponašanja. Do pete godine dijete zna što smije, a što ne smije, što će kasnije objašnjavati kao dio svoje osobnosti (npr. Ja sam vrlo odgovoran – time dijete zapravo kaže da je naučilo da se odgovornost nagrađuje i omogućava mu da preživi, a neodgovornost se kažnjava. Naravno dijete se može odlučiti i za neodgovornost, ako će mu to donijeti nešto drugo (npr. pažnju ili ljubav jednog od roditelja)). Načini stvaranja obrazaca su vrlo kompleksni (razvojna psihologija bavi se razvijanjem naučenog ponašanja i raznim karakternim obranama (o tome ću isto pisati)). No, na kraju, dijete će se identificirati sa svojim ponašanjem, stvorit će svoju priču (o tome tko ono jest (ovo jesam, ovo nisam)) i time će se ustabiliti u identitetu (odnosno egu).

Pitanje je u kojem trenutku se počinje javljati svijest o sebi i u kojem trenutku se potpuno učvršćuje identitet. No, nakon što je identitet formiran, svijest o sebi već postoji i ona se poistovjećuje s identitetom. Od tog trenutka na dalje, sve se dešava kroz prizmu identiteta i svijesti o sebi kao tom identitetu. To se lako može i provjeriti – zatvorite oči i zamislite sebe kao tinejdžera – pa onda kao mlađe dijete, pa se zamislite na prvom poslu, ili na faksu – onaj „ekran“ kroz koji se gleda – je uvijek isti.

Uvijek gledate iz svoje perspektive s osjećajem identiteta koji se ne mijenja. Identificirana svijest uvijek ima isti „osjećaj“, istu formu, isti način gledanja, osjeća se kao nepromjenjiva.

Da li su vam poznate one situacije kad kažete: „Htjela/htio sam učiniti drugačije, ali sam opet učinila/učinio onako kako uvijek to radim“. Onaj osjećaj da se vječno vrtite u krug i radite iste greške. Događaji vam se ponavljaju… To leži upravo u činjenici da je identitet skup naučenog ponašanja i obrazaca u svrhu preživljavanja. Sve što izvan naučenog pokušate napraviti, doživljavate kao opasnost, pa se držite onoga što znate. Svijest je ta koja vas, zapravo, muči. Vi ste svjesni da to radite, ali ne znate kako to promijeniti. Svijest o sebi vam omogućava da uopće proučavate svoje osjećaje, ponašanja i događaje. Što je zapravo fascinantno, ako uzmemo u obzir da se ta ista svijest identificirala s identitetom (time se, barem po meni, potvrđuje da je svijest postojala prije identiteta/osobe).

E, sad, prije nego pređem na to „što s tim“, važno je naglasiti da identitet, koliko god bio naučen i koliko god vas dovodi u nezgodne situacije, nije loša stvar. Bez identiteta bili bismo totalno raspršeni (primjeri su one osobe koje zovemo „slabe“ ličnosti – koje vjetar nosi kako puše, koje se slamaju, psihotične i šizofrene osobe i sl.). Identitet se mora uspostaviti kako bi osoba mogla uopće funkcionirati u (ovom) svijetu.

I sad smo upravo u trenutku kad se može definirati što je zapravo transcendencija – to je trenutak (koji se dogodi, ili izazove, ili je poklonjen trenutak) u kojem mi spoznamo da mi nismo taj identitet (skup ponašanja) i naša priča, nego čista svijest! Onda je jasno što to istočnjačke religije govore. Mi nismo naši naučeni obrasci, nego upravo ta svijest koja to gleda. Sama činjenica da možemo sami sebe “gledati”, dokaz je da postoji još nešto, što je “izvan” nas, odnosno, izvan našeg identiteta. Taj fenomen promatranja sebe Jung naziva Promatračem (ili Više Ja) i vrlo je bitan moment u terapiji. Ali to ne znači da kad uđemo u Promatrača i promatramo sebe, da smo probuđeni! Još uvijek postoji jedan “sloj” koji odvaja našu osobnu svijest od one beskonačne. Nestajanje tog sloja (vela, iluzije) koji odvaja našu identificiranu svijest od one neidentificirane naziva se buđenjem.

Ta neidentificirana svijest je onaj „ja jesam“ koji je u pozadini, kao neka „lagana struja“ našeg postojanja, koja je u potpunom miru i koja je potpuno slobodna. Ta svijest ne zna za vrijeme, niti prostor. Ne osuđuje, nema svoje stajalište i sve prihvaća. Osjeća se kao potpuna cjelina kojoj ništa ne nedostaje. Osobni problemi i emocije ne postoje. Samo osjećaj bivanja i postojanja. To je ono što se traži u meditaciji, u jogi, u raznim tehnikama – svijest kao takva, bez programa i identiteta. I ako vam se posreći da dobijete takav uvid, barem na stotinku sekunde, onda možete osjetiti da ste beskonačni i besmrtni.

Rijetko tko, rijetko kada ostaje u takvom stanju, i vrlo malo ljudi dobiva taj dar prosvijetljenosti – no, to možda nije ni loše. To može biti opasno. Ja znam. I nisam ljubitelj tih stanja, koliko god se čine veličanstvenima. Gubitak identiteta, ako je on krhak i ako je vrlo važan za opstanak, može se osjećati kao strašna prijetnja smrću. Možete osjećati kao da se „gubite“, kao da ćete poludjeti, kao da ćete umrijeti. Zato baš i nije cilj probuditi se, a da ne znate zašto to radite niti što s tim započeti. I sama spoznaja da ste možda besmrtna svijest je dovoljna utjeha da se krene dalje. Ja ne prakticiram više ni meditaciju ni tehnike za buđenje, jer sam to osjetila, vjerujem u to, ali me uznemirava. Zato mnogi ljudi non-duality doživljavaju kao „hladan“ i ne žele ulaziti u to stanje. Možda nije svakome namijenjeno da se probudi i uživa u beskonačnosti, nego je možda prioritet progledati i pozabaviti se svojom pričom i svojim životom ovdje i sada. Postoji razlog zašto se je baš ta svijest baš u vama koncentrirala i postoji iskustvo koje ta svijest želi proći i lekcije koje želi naučiti kako bi spoznala samu sebe.

Ako želite uroniti u beskonačnu svijest i isprobati tko ste u samoj srži, preporučam da pratite Moojija https://mooji.org/ ili GP Walsha https://gpwalsh.com/

Sve u svemu, identitet kao takav nije problematičan, i priča kao takva nije problematična, dapače, savršen je mehanizam za preživljavanje i proživljavanje iskustava! Problem nastaje samo onda kad je ta priča disfunkcionalna i kad onemogućava rast i sazrijevanje. Onda je potrebno preispitati tu priču. Pa čak ni onda je neće biti lako mijenjati.

Ako poželite promijeniti način funkcioniranja sjetite se da je svijest došla u isto vrijeme kad i identitet. Ne možete mijenjati identitet, a da na neki način ne osvijestite da to radite. Zato kažu da je neku novu djelatnost potrebno vježbati mjesec dana prije nego postane navika. Morate osvijestiti da radite na promjeni identiteta i da je to jako jako jako teško – samo zato što je vaš identitet vaša sigurnost. Štogod pokušate promijeniti, organizam će vas htjeti vratiti u status quo, jer svaku promjenu doživljava kao opasnost (po život!). Status quo je najsigurniji status za svaki organizam i svaki organizam teži statusu quo. To znači da se svaki dan ispočetka morate boriti s istim stvarima, istim blokadama, istim otporima, dok se ponašanje ne promijeni, a u tome vam pomaže svijest o tome što radite.

Najveća caka u cijelom tom procesu je osjećaj identiteta koji uvijek ostaje isti. Čak i ako nešto promijenite (činjenica je da se kroz život mijenjamo), ako ne osvjestite da je došlo do promjene, nećete ju ni zapaziti. Vaš osjećaj će vam govoriti da se niste promijenili i da je sve isto (to je zamka uma koji sam sebe tješi da je siguran i da ima sve pod kontrolom). Možete si malo po malo pomagati, sebe učiti i sebi biti prijatelj, i bolji roditelj nego što su vam to bili vaši roditelji. Morate stvoriti unutarnju sigurnost, iz dana u dan. I – vrlo bitno – morate stalno toga biti svjesni. Prva neprilika, prva nesigurnost, prva veća trauma i vaš će vas energetski sustav pokušati vratiti na “zadnje funkcionalno (sigurno) stanje”. I kad već pomislite da ste se uspjeli promijeniti – pitat ćete se “kako sam opet upala u ovo sranje?”. Nemojte se obeshrabriti, jer to je vaša životna priča, vaš zadatak, vaša sudbina i vaša duša, i isplati se na tome raditi!

Zato pazite kad nekoga sudite i pazite kad nekoga želite mijenjati. Ni vi sami sebe ne možete promijeniti, a i niste vi zaslužni za to kako su vas roditelji odgojili. Netko je imao podršku i stvorio je sigurnost, nekoga su poticali na kreativnost, nekoga su tukli… Samo mi znamo kako vidimo svijet iznutra, i zato se kaže da ima jedna stvarnost i osam bilijuna svjetova. Svatko živi u svom svijetu i misli da ga drugi nastanjuju i da bi se trebali ponašati po određenim pravilima. To tako ne ide. Svatko od nas ima svoju priču i svoju misiju i nismo mi ti koji određuju tko će se čime baviti u životu.

Naša svijest nas je „zarobila“ u jednom trenutku u vremenu dok smo bili još jako mali. Naša uvjerenja iz djetinjstva upravljaju našim životom. Naš cilj je da spoznamo sebe (svijest) i promijenimo našu (naučenu) priču (identitet). Odnosno – da se realiziramo – pokažemo svoje pravo Ja u ovom svijetu (Jung to zove aktualizacija) i da duhovno narastemo i odrastemo.

Jedini trenutci kada se stvarno osjećate sretni i ispunjeni su kada izražavate svoju pravu prirodu i svoje pravo Ja. Vaše želje i interesi pokazatelj su u kojem smjeru vaša duša želi ići i što želi iskusiti. Rast nastaje kad skidamo slojeve naučenog ponašanja i otkrivamo naše pravo stanje i naše prave vrijednosti i ideje koje želimo podijeliti sa svijetom. Da, iskušenje dolazi vrlo rano, ali možda je to baš i svrha i cilj inkarnacije.

Pa, ako se odlučite da želite osloboditi sebe i krenuti u mijenjanje obrazaca, shvatite da zapravo krećete u mijenjanje identiteta i da to neće biti lako. Zato nije moguće u tri dana i jednom pilulom promijeniti stvari koje radite cijeli život. Prema tome – uzmite olovku i papir i zapišite – tko ste vi? Kakva ste vi osoba? Što ta osoba želi raditi? Što ta osoba želi iskusiti? Što ta osoba želi vjerovati? I onda malo po malo, nježno, krenite i oslobodite tu osobu. Nekad će vas na to potaknuti zdravlje (bolest), nekad će vas netko inspirirati, nekad ćete vidjeti nekoga tko je uspio – Bog djeluje na misteriozne načine, vjerujte i u čuda i u pomoć iz nekog drugog svijeta. Pa će i doći.