NON-DUALITY I BOLEST

Ovaj post se bavi vezom između identiteta i bolesti, pa preporučam, ako niste, da prvo pročitate uvod u Non-duality ovdje.

Svi putnici i putopisci reći će vam istu stvar: svi ljudi na svijetu su isti. Imaju iste želje i iste vrijednosti. I iste probleme.

Vjerujem da se svi rađamo u ovaj svijet sa samo jednim zadatkom i jednom željom: da manifestiramo sebe u ovom svijetu i da zbog toga budemo voljeni. Drugim riječima, želimo biti ono što jesmo i želimo da nas drugi zbog toga prihvate i vole. Svatko od nas donosi određene talente, želje i interese, koje želi podijeliti s drugima ili ih sam iskusiti. To je ono što nas čini jedinstvenima u svijetu istih ljudi.

No, ne zovu Zemlju uzalud „dolina suza“. Problemi nastaju već u prvim godinama života. Mi ne utičemo na naše uvjete rođenja, odnosno kaže se da ih odabiremo prilikom inkarnacije, i jednom kad smo tu, stvari se ne mogu mijenjati i mogu se predvidjeti. Mogu se predvidjeti ponašanja i vrijednosti roditelja i okolina u kojoj će dijete odrastati i s kakvim će se izazovima susretati. Do treće godine života već se formuliraju ponašanja i obrasci s kojima će osoba stvarati uvjete u kojima će živjeti. To je dokazano pokusima vezanima uz attachment teoriju – ovisno o vrsti povezivanja, može se predvidjeti, do detalja, kako će osoba živjeti, i kakve će odnose stvarati.

Kako se to točno dogodi, da se tako rano pogubimo? Odmah na početku našeg malog jedinstvenog života pojavljuju se roditelji koji kažu: “Ti? Takav? A, ne, ne. Ne želimo mi tebe takvoga, to je neprihvatljivo! Ti ćeš se ponašati onako kako ti mi (naši preci, naša zajednica, naša kultura) kažemo! Ako se nećeš ponašati kako ti mi kažemo, onda ćemo te kazniti, i kažnjavat ćemo te dokle god ne prihvatiš naša pravila! Samo mi znamo kako se živi i samo mi znamo što je dobro za tebe!” Pritom vas vaši roditelji ne žele “zajebati”, žele vas zaštititi i imaju svoju ideju o tome što je sigurno i dobro za vas (i njima upravljaju automatski obrasci, uvjerenja i nagon za preživljavanjem).

No, mi smo tada još jako mali, ne znamo tko smo (nemamo svijest o sebi) i ne možemo se brinuti o sebi. Ovisni smo o roditeljima, odnosno odgajateljima, a pogoni nas naš prirodni nagon za preživljavanjem. Ulogu zaštite preuzima energetski sustav koji upravlja našim ponašanjem. Njemu je najbitnije da smo mi sigurni. Sustav mora učiniti sve kako bi se osigurao da ćemo mi preživjeti. Nisu mu bitne naše želje i interesi, nego naše preživljavanje. Iz nas dolaze prirodni impulsi izražavanja, a od okoline dobivamo odgovor na te impulse. I tako se energetski sustav uči: ako napravim ovo, dobit ću ono što želim. Ako napravim ono, bit ću kažnjen. Ako kažem ovo, rugat će mi se, a ako kažem ono, bit će sretni i voljet će me. Drugim riječima – odgoj u najranijem djetinjstvu određuje do koje mjere se ja moram odreći sebe i postati netko drugi kako bi me obitelj prihvatila i kako bih ja bila sigurna da ću preživjeti.

S obzirom da smo mi još mali, mi to tako ne formuliramo. Mi nemamo svijest o tome da se naše ponašanje ne podudara s nama samima i da nešto nije u redu. Velik dio života provest ćemo u uvjerenju da je sve u redu, da smo mi u redu takvi kakvi jesmo i da se ponašamo kako se ponašamo jer smo mi takvi (preuzimamo naučeni identitet).

No, onda se javlja onaj tupi osjećaj da nešto nije u redu. Osjećamo se kao da živimo nečiji tuđi život ili da gledamo film. Osjećamo kao da život prolazi pored nas. Stalno iščekujemo naš trenutak. Bavimo se stvarima koje ne volimo i ne želimo. Vrijednosti koje mislimo da imamo nas ne usrećuju. Osjećamo se umorno i ispražnjeno. Opravdavamo se sami sebi da moramo preuzeti odgovornost i da zbog toga moramo patiti. Prihvaćamo da je život težak. Radimo mahnito čekajući penziju. Želimo se obogatiti kako ne bi morali raditi ono što ne volimo. Pritom kupujemo sve i svašta kako bi se osjećali malo bolje, malo vrednije. Svadimo se s najbližima, teško ostvarujemo veze, osjećamo se nevoljeno i neprihvaćeno, bježimo, opijamo se, spavamo. Oni sretniji ostvare neke svoje snove, ali mnogi shvate da su ostvarili nečije tuđe snove.

I onda se ponekad pojavi bolest. Ja ne kažem da će svatko oboljeti, niti kažem da znam kada će netko oboljeti, no činjenica je da ljudi koji teško obole i uspiju preživjeti i okrenuti svoje živote, najčešće kažu: “Bolest mi je otvorila oči. Napokon sam se počeo brinuti o sebi. Shvatila sam da cijeli život radim ono što ne volim. Pronašao sam novu energiju. Stvorio sam život kakav želim. Stavio sam sebe na prvo mjesto. Počela sam raditi ono što čitav život sanjam.” I slično… Dakle, bolest ih potakne da postanu svoji, probude i žive svoje pravo Ja.

Onaj originalni dio nas će uvijek htjeti izaći na površinu i pokazati se (to je onaj mali glasić koji se nikad ne gasi), a mi (naš identitet) će mu uvijek govoriti – to ti nije sigurno! Ne smiješ biti ti, jer ćeš nastradati. Šuti i trpi, bar si živ!

Bolest nije ništa drugo nego pokazatelj do koje mjere se netko odrekao sebe i do koje mjere radi protiv sebe. Bolest je usmjerena protiv samog sebe. Ali bolest ima i svoje prednosti – kad si bolestan, napokon možeš malo odahnuti od silne glume, možeš se pustiti, netko se brine za tebe, netko pokazuje da mu je stalo, na trenutak možeš biti ti, i biti voljen. Ali to nije ono što stvarno želiš… Želiš živjeti i biti voljen. Bolest je poziv da budeš ono što stvarno jesi, da se pokažeš i daš sebe ovome svijetu. Izliječiti se znači spoznati svoje pravo Ja i živjeti ga. I voljeti ga. I spoznati da te drugi mogu voljeti i kad si „samo“ ti. Čak štoviše, to je tvoj zadatak.

Danas postoje knjige u kojima možemo pronaći poveznice bolesti s određenim psihološkim stanjima, odnosno uvjerenjima i mislima. To nam daje mrvice uz koje se možemo snalaziti u šumi simptoma. Na primjer, Luise Hay je među prvima opisala povezanost duha i tijela i kako misli utiču na tijelo, a njezine su knjige i dan danas dobar putokaz prema unutarnjem izliječenju. Bolest šalje poruku, organi šalju poruke, misli šalju poruke, osjećaji šalju poruke – no mi to uspješno ignoriramo i zataškavamo raznim tabletama, dok stvar ne eskalira.

Dva fenomena, koja se često zanemaruju ili umanjuju, govore u prilog duhovnom pristupu liječenju, a to su placebo i stres. Čak i klasična medicina, koja se svim silama bori protiv ideje da čovjek može utjecati na tijek svoje bolesti, mora uzeti u obzir ova dva čimbenika prilikom liječenja. Placebo je toliko moćan fenomen, a potpuno je zanemaren u svim aspektima osim kod testiranja lijekova. Činjenica da vjerovanje da nam nešto može pomoći utiče na materiju je toliko fantastična i misteriozna, da je sama po sebi dokaz koliko malo znamo o svojem postojanju. A što mislite što znači stres? Na što doktori misle kad vam kažu da izbjegavate stres? U današnje vrijeme stres se povezuje s užurbanim načinom života, previše obaveza, strahom i nesigurnošću. No, kako onda objasniti da neke osobe postanu uznemirene kad su na godišnjem odmoru? Ili kad su same? Ili odu u penziju pa padnu u depresiju? Stres je događaj ili situacija koja je za pojedinca previše, što znači da se organizam te osobe ne može nositi s nastalom situacijom (osjeća se ugroženo). Pritom uvijek treba imati na pameti da “sigurnost” za svakog od nas znači nešto drugo. Tako će se, recimo, osoba koja izvlaći sigurnost iz posla osjećati sigurno samo dok radi, pa kad ostane bez posla ili ode na godišnji to osjeća kao ugrozu. Na pojavu osjećaja ugroze i stresa jako utiču bazična uvjerenja, o kojima ću pisati u nekom od slijedećih postova. Ovdje samo primjer: ako je moje uvjerenje da vrijedim samo dok radim (vrijedim = drugi me vole i prihvaćaju) osjećat ću se sigurno dok radim. Kad odem na godišnji, ne radim, osjećam da me drugi prezrivo gledaju ili odbacuju, ne znam što s rukama i nogama, misli me počinju opsjedati i postajem anksiozan. Tijelo osjeća nervozu i da “nešto nije u redu”, odgovara stresnim simptomima, ubrzani rad srca, počinjem se brinuti da možda ne dobivam srčani udar, nervoza raste… Još nekako mogu preživjeti godišnji, zatrpat ću se knjigama i obavezama, misliti na nešto drugo (zato mnogi imaju više stresa na godišnjem kojeg si sami produciraju, kako se ne bi morali baviti svojim mislima). Ali što kad ostanem bez posla? Dobijem otkaz, odem u penziju, ili mi postane nemoguće raditi zbog ozljede?

Prije nego počnemo svaljivati krivicu na sebe da smo si sami krivi za svoju bolest (što je najčešće argument zbog kojeg se ljudi ne osjećaju sposobno boriti s bolešću), moramo se opet (i opet, i opet) vratiti na početak – i shvatiti da smo bili jako jako mali kad smo naučili kako se ponašati i da to nije bio naš izbor. I što smo manji bili kad su se formirali pojedini obrasci, to ćemo se nesigurnije osjećati kad ćemo ih htjeti promijeniti. Uvijek se sjetite da nešto radite tako kako radite samo zato jer vjerujete da vam to donosi sigurnost!

Pronalaženje i identificiranje obrazaca, ponašanja, misli i uvjerenja koja nas onemogućavaju da živimo ispunjen i slobodan život jedan je od najtežih i najdugoročnijih pothvata koje možete poduzeti. Jedino što je teže od toga je – mijenjanje tih istih obrazaca. Osim što se radi o sigurnosti (mehanizmima koji vam daju osjećaj sigurnosti), radi se i o nečemu što je za neke još gore i teže od smrti – otkrivanje svojih manipulativnih, gnjusnih, ljubomornih, zahtjevnih, žrtvenih ponašanja. Jung to zove “sjena“. Sjena su ponašanja i karakteristike koje kod sebe ne želimo i ne možemo vidjeti. Kao i uvijek, i tu nam je nevjerojatna priroda postojanja dala alate kako da do toga dođemo – samo nabrojte što mrzite kod drugih osoba, ono što vas stvarno stvarno iritira i izluđuje – upravo ste vi takvi. To se zove projekcija. Znate ono kad osoba koja ne zatvara usta se žali kako netko drugi puno priča, ili osoba koja stalno ogovara ne podosi babe tračare. I tak to 🙂 S druge pak strane, postoji pozitivna projekcija – ako sam naučena da moje vrijednosti i postignuća ništa ne znače, neke svoje snove i talente ću staviti pod tepih – i onda im se diviti u drugim ljudima. Zavist je najbolji alat za prepoznavanje onog pozitivnog i talenata u nama. Na kraju ćete shvatiti da sve što radite, radite kako biste dobili ljubav, prihvaćanje i sigurnost – i pritom se koristite svim mogućim agresivnim i/ili manipulativnim metodama i da u tome, u srži, nema ništa loše.

Ja sam – htjela ne htjela – provela proteklih dvadeset godina proučavajući što mi moje tijelo govori, i mehanizme koji me sprječavaju da budem ono što jesam i koji su doveli do baš ovakve manifestacije bolesti u tijelu. Prošla sam silne škole, terapije, tehnike i pročitala mnoštvo knjiga, ispisala sam stotine i stotine stranica analiza i misli, i tek sada vidim, da su svi ti razni pravci i škole u osnovi govorili jedno te istu stvar – a to je da je ljubav i prihvaćanje sve što želimo i da nas jedino ono može izliječiti. Ako to nismo dobili od okoline, onda to moramo naći u sebi – voljeti sebe znači prihvaćati se u potpunosti, razumijeti se, biti blag prema sebi, biti sebi prijatelj i tražiti u sebi ono što je autentično. A kad smo autentični onda izražavamo našu pravu prirodu ljubavi i prihvaćanja drugih. I to je upravo ono što želim postići pisanjem o tome na ovom blogu – želim prenijeti poruku da svi mi želimo istu stvar i da nanošenjem boli drugima zapravo nanosimo bol samima sebi.

Nemojte nikako pasti u zamku svaljivanja odgovornosti i krivice na roditelje i okolinu. Ultimativno gledano, sami odabiremo i sami smo odgovorni za svoj put. Radi se o spoznaji “tko ja stvarno jesam” i dubokoj želji da me se prihvati i voli takvom kakva jesam. Moji roditelji su bili katalizator moje spoznaje i promjene. Možda me moja okolina nije mogla prihvatiti i možda su mi slali poruke da nisam u redu takva kakva jesam, no moja je odluka da li ću ja sebe nastaviti odbacivati zbog njih. Vjerujem da čak i ako ne uspijem promijeniti moje obrasce, sama spoznaja o tome tko sam i zašto to radim je dokaz da sam se aktualizirala, da sam spoznala tko sam i tako ispunila svoj zadatak. Nitko nije tako okrutan i tako beskompromisan kao mi sami prema sebi, vjerujem da moj sudac neće biti tako strog.