Ispričaj mi svoju priču

U prvom postu o transcendenciji pisala sam o tome tko smo mi zapravo i kako bi naša svrha u životu mogla biti da prevaziđemo ideju o tome da smo individualna bića s izmišljenim identitetima, te da se vratimo u naše autentično stanje.

U drugom postu o transcendenciji sam opisala mogućnost veze između bolesti i buđenja, odnosno kako bi bolest mogla biti katalizator za buđenje i poziv da se uputimo na putovanje traženja našeg pravog Ja.

U ovom postu pozabavit ću se raznim načinima pomoću kojih možemo otkriti svoj identitet, odnosno izmišljenu priču o tome tko smo mi, a onda i načinima kako tu priču možemo „prevazići“ i promijeniti.

Naime, dok se naš energetski sustav bavio prakticiranjem ponašanja i pronalaženjem mogućnosti kako da preživimo, jedan dio nas, kojeg GP Walsh zove Stroyteller, bavio se izmišljanjem priče o tome zašto se ponašamo tako kako se ponašamo. Dok je energetski sustav radio po principu „ako ovo učinim, preživjet ću“, mi smo to sebi prevodili: „ovo sam ja“. Mi smo integrirali naučeno ponašanje na način da smo se identificirali s njim. Sjetite se, to ću stalno naglašavati, mi smo bili jako mali kad smo to radili! Naša svijest o sebi je tek bila u začecima pojavljivanja, a zaključci koje smo donosili su bili dječji zaključci. Kako odrastamo, pokušavamo biti „odrasliji“, pa te dječje zaključke formuliramo u kompliciranije koncepte koji zvuče ozbiljno. Malo po malo slažemo komadiće ponašanja u cjelinu i doslovno izmišljamo priču oko našeg ponašanja. Istovremeno dok izmišljamo priču, i laži na kojima se temelji, mi ćemo u tu priču i povjerovati. Mi moramo vjerovati u to, kako bismo nastavili činiti što činimo, kako bismo preživjeli. Tisuću puta ću ponoviti, ako treba, koliko je važan aspekt sigurnosti u kreiranju naše priče. To je najveća prepreka kasnije kada postanemo svjesni priče i kada ju poželimo promijeniti.

Dat ću vam primjer. Ja sebe smatram jako odgovornom, urednom i organiziranom osobom. Čitav život sam to naglašavala i drugi su me po tome i prepoznavali. Organizacija mi je u malom prstu, produciram procese, liste, i ne može mi se dogoditi da nešto zaboravim. Red, rad i disciplina. Pa što je u tome loše, reći ćete? Jeste li čuli za OKP (opsesivno kompulzivni poremećaj)? To je ekstrem takvog obrasca organiziranja i kontroliranja. Ljudi koji imaju OKP pokušavaju situaciju držati pod kontrolom i iza njihovog poremećaja vrlo vjerojatno stoji osjećaj nesigurnosti, ugroženosti i straha. Ja nemam OKP, ali imam pretjeranu potrebu da sve organiziram i osjećam se prilično ugrožena ako mi nešto ne ide po planu, ako imam osjećaj da sam nešto propustila ili ako me se na poslu pozove na odgovornost, a ja nisam bila spremna. Moja organiziranost, sposobnost da vidim širu sliku i stvorim procese su naučeno ponašanje kojim sam pokušavala staviti situaciju pod kontrolu (osjećala sam se prepuštena samoj sebi, ugroženo, usamljeno). Srećom, taj obrazac ponašanja se smatra pozitivnom osobinom u poslovnom svijetu i to mi je donijelo mnogo dobroga – međutim, mene je koštalo živaca i zdravlja. Ako nemam situaciju pod kontrolom, za mene je to značilo rušenje cjelokupnog sustava.

Ja sam, dakle, složila priču o mojoj pretjeranoj organiziranosti, tu priču sam izuzetno dobro iskoristila u životu i ta priča mi je omogućila da budem jako dobra i uspješna u većini poslova. Međutim, ističući tu osobinu, i vjerujući da je to moja autentična osobina ja sam obično završavala na poslovima koji me nisu ispunjavali, često sam se osjećala preopterećenom, nepotrebno sam preuzimala poslove na sebe, stvari sam uzimala preozbiljno, nisam se bavila sobom i svojim hobijima, i svako malo sam doživjela burn out. Naravno, tu osobinu sam zadnju uočila kao problematičnu, jer sam čitavo vrijeme sebi pričala priču o tome kako je to moja pozitivna strana.

Takvih priča koje si pričamo ima jako puno. To može biti da sebe uvjeravam da volim cijeli svijet (a zapravo se osjećam nevoljeno i osjećam agresiju i nepravdu), da sam ekstrovertirana (a zapravo volim biti sama) ili obrnuto da sam introvertirana, a tjeram se na druženje jer je to prihvatljivo. Mogu nas uvjeriti da želimo obitelj, kad zapravo želimo karijeru i obrnuto. Mogu nas uvjeriti da neke talente nemamo, samo zato što ih je naša okolina odbacivala kao nebitne. No, bez obzira koliko takvih raznih ponašanja ima, koje pretvaramo u priču o nama, stvar ipak nije tako komplicirana. U pozadini svih naših ponašanja i svakog našeg poteza i priče o svemu što radimo nalaze se uvjerenja.

Cilj svake terapije je doći do bazičnih uvjerenja i na njima onda raditi. Uvjerenje je izvor naše stvarnosti i realnosti. Cijeli pokret manifestiranja (law of attraction – zakon privlačenja) kaže da mi manifestiramo (=percipiramo) isključivo ono što prolazi kroz filtar naših uvjerenja. Ono što percipiramo kao stvarno i istinito, percipiramo kao našu realnost. Kako bismo promijenili našu realnost, moramo promijeniti našu percepciju te stvarnosti. Kad promijenimo uvjerenja, mijenja se naša stvarnost – zakon privlačenja unosi sve više novih elemenata promijenjene percepcije i mi to počinjemo doživljavati kao realnost.

Evo primjer, ako ste žena i uvjereni ste da su muškarci povlašteni i na boljim pozicijama – dakle, uvjerenje glasi otprilike: „muškarcima je lakše, oni uvijek napreduju i bolje zarađuju“ – vaše uvjerenje će filtrirati sve ostale situacije i događaje koji govore suprotno. Ali pogledajte što vaše uvjerenje kaže o vama: „ja sam žena, ja manje vrijedim, ja ne zaslužujem isto što i muškarci“. Vjerojatno će se vaše ponašanje uskladiti s uvjerenjem, pa ćete se osjećati ugroženo pored muškaraca, možda će čak na vidjelo izaći i nesigurnost, postat ćete možda agresivni prema muškarcima, suprotstavljat ćete se šefu i misliti si kakva je to budala, i svaki put ćete uprijeti prstom u muškarca koji napreduje. Pritom uopće nećete vidjeti ni percipirati situacije u kojima žene napreduju, nećete ni primijetiti da neka žena vodi neki odio do vas, da se sve više žena nalazi na vodećim pozicijama, nećete primjećivati čak ni kad se vas cijeni, pohvaljuje i nagrađuje. Zakon privlačenja kaže da privlačimo ono što vjerujemo. Svojim ponašanjem ćete vrlo vjerojatno privlačiti situacije u kojima ćete se osjećati manje vrijedni, često ćete i prisustvovati nepravednosti, a u nedostatku pozitivnih primjera (koje uvjerenje filtrira), vaša će se percepcija učvrstiti. Duboko u sebi ćete se još jače osjećati manje vrijednima, još više ćete primjećivati nepravdu i još gore se osjećati. Nikad nećete uspjeti na silu dobiti nekoga da vas unaprijedi – pa čak i ako vas unaprijedi osjećat ćete se prevareno ili ćete misliti da bi muškarac dobio veće ovlasti. Jedini način da se prekine začarani krug – je da se preispita uvjerenje i da se dozvoli suprotnim iskustvima da prođu filtar uvjerenja i tako otvore opciju stvaranja novoga. To je jedan od načina mijenjanja uvjerenja – prvo ga se mora otkriti, onda ga se mora preispitati (da li stvarno to vjerujem, od kuda to dolazi, koje može biti novo vjerovanje) i onda polako otvarati svijest i pažnju usmjeravati prema dokazima koji podržavaju novo uvjerenje koje želim imati, i po zakonu privlačnosti, sve više ću takvih iskustava i imati, i na kraju će to postati moja realnost.

Drugi primjer – zašto 99% novogodišnjih odluka propadne? Sam čin mijenjanja ponašanja, bez mijenjanja uvjerenja i identiteta koji iza toga stoje – ne može se održati! Ako želim prestati pušiti – izdržat ću, dan, dva, tri, pa čak i tri mjeseca, ali ako još uvijek iza postoji uvjerenje da ja to ne mogu, da sam ja pušač, da sam slabić, da ionak nema smisla živjeti – prije ili kasnije ću posegnuti opet za sigurnosnim mjerama i zapaliti cigaretu. Oni koji uspiju su vrlo vjerojatno ili svjesno ili nesvjesno promijenili uvjerenje ili identitet.

Sada ću nabrojati neke od načina kako se može otkriti priča koju si pričamo i kako možemo tu priču promijeniti. Napominjem da su svi ti načini koje navodim vrlo opsežna polja i neću moći ići u detalje o svakom načinu i polju, jer bi to uvelike prelazilo ovaj format pisanja 🙂 Tako da uzmite to kao putokaz i pozabavite se onime što vas najviše privlači. Ono što nas interesira i privlači – važno je za nas, to neka vam bude glavna misao vodilja.

Načini osvješćivanja svoje priče, obrazaca, uvjerenja i nesvjesnih ponašanja:

1) Prihvaćanje. To stavljam na prvo mjesto jer je, po meni, najvažnije. Najveće korake sam napravila kad sam počela prakticirati prihvaćanje. Nikada ne možete pretjerati s prihvaćanjem. Prihvaćanje je iskaz ljubavi prema sebi, pridonosi razumijevanju sebe i drugih, a vrlo je jak alat promjene. Ne možete ništa promijeniti ako niste prihvatili ono što trenutno jest. Naročito kad se radi o „negativnim“ situacijama, emocijama i ponašanjima.

Što znači prihvaćanje? Svaki put kad osjetite da vam se mijenja raspoloženje, ili kad ste uznemireni, ili kad ne znate što vam je, ili kad vas nešto boli, ili kad imate vremena – zaustavite se na trenutak, sjednite i zatvorite oči i osjetite upravo to što osjećate, bez opiranja. Ako ste ljuti, dozvolite si biti ljuti. Recite si: „U redu je biti ljut“. Osjetite emociju. Nemojte puno filozofirati, nego osjetite emociju. Dopustite joj da se izrazi. Gdje se nalazi u tijelu? Ako se osjećate prazno, osjetite prazninu. Ako vas nešto boli, obratite pažnju na to i ne opirite se. Ako ste nervozni – recite si da je to u redu. Ako se mrzite, pitajte se: „Mogu li sebi dozvoliti sada u ovom trenutku da se mrzim?“.

Cilj prihvaćanja je naučiti prepoznavati i prihvatiti apsolutno sve što vam se u tijelu dešava. To je također alat kojim osvješćujete da je upravo sada sve u redu. Prihvaćanjem jačate osjećaj sadašnjeg trenutka. Prihvaćanjem se također čiste emocije – to znači da kad dozvolite emociji da se pojavi ona će prirodno otići kad se izrazi. Prihvaćanjem sami sebi dajete dozvolu da budete takvi kakvi jeste, pa čak i ako osjećate da se mrzite i odbacujete. Dozvolite si da budete i slabi i jadni, i da mrzite život, i da ne volite svoje tijelo. Kad se nagomilane negativne emocije pročiste počet ćete osjećati olakšanje. Prakticirajte i prihvaćanje situacija. Rijetko možemo uticati na situacije, ali ih možemo prihvatiti. Prihvaćanje kaže da ne moramo uvijek nešto raditi i popravljati kako bi bili sigurni. Prihvatite svoju situaciju, prihvatite da ste nezadovoljni, prihvatite da želite novi stan, da vam je previše posla – štogod se pojavi i traži pažnju – prihvatite to. Prihvatite druge osobe, prihvatite da ih ne možete mijenjati. Dozvolite si da par minuta na dan ne vršite pritisak na sebe da nešto morate raditi, mijenjati i popravljati. Kad počnete prihvaćati, lakše ćete i prepoznavati što radite, mislite i kako se branite i bježite od sebe. Ako želite isprobati, preporučam Sedona metodu (https://www.sedona.com/What-Is-The-Sedona-Method.asp).

2) Projekcija. To stavljam na drugo mjesto, jer je vrlo jednostavno i ne treba vam puno pomoći. Mi konstantno projiciramo naše unutarnje suzbijene sadržaje na vanjski svijet. Štogod primjećujemo vani, odraz je nas samih. Vrlo snažan, ali i najbolniji alat J. Najjači je kad nekog sudimo, ogovaramo ili mu se divimo.

Postoji nekoliko vrsta materijala koje projiciramo:

– Suzbijen materijal u nama koji sebi ne dozvoljavamo izraziti osuđujemo kod drugih. Na primjer, vozite se u automobilu i netko vam se ubaci. „Šta si ovaj misli tko je on! Gle ga s tim BMW-om šta on misli da je bolji od nas budala koji čekamo u redu!“  Ovdje se izražava frustracija (preko nekoliko) suzbijenih uvjerenja: da smo mi manje vrijedni, da oni koji imaju skupe aute misle da više vrijede (a da su zapravo bezvrijedni), da smo mi „budale“ i da drugi imaju veća prava od nas. Istina je da bismo se i mi vrlo rado ubacivali, kad bi si samo to dozvolili. Tako ćemo osuđivati one koji „dangube“, „besposličare“, „glupane“, „pijanice“ – sve one koji mi ne smijemo biti. Mi ne smijemo besposličariti, mi ne smijemo biti glupi, i sl. Ako se ulovite u osuđivanju – pitajte se: „Kad bi ja bio takav, što bi to govorilo o meni i zašto je to tako strašno?“

– Suzbijeni materijal koji mi prakticiramo, ali smo potpuno slijepi na njega kad smo u pitanju mi. Na primjer, agresivna osoba primjećivat će (i ljutit će se na) agresivne osobe. Ili, već navedeni primjeri, osobe koje puno pričaju osuđivat će osobe koje puno pričaju, osobe koje ogovaraju izbjegavat će trač babe, osobe koje optužuju druge da varaju, za sebe govore da su sveci i onda prvom prilikom prevare. Tipično za ovu vrstu projekcije je da smo apsolutno slijepi na činjenicu da mi to sami radimo! To su ponašanja koja nisu bila prihvaćena ili narušavaju priču o našem imidžu, ali smo ih mi zadržali i sebi lažemo da zapravo nismo takvi. Prihvatite to kod sebe, pa će vas manje ljutiti kad to drugi rade 🙂

– Suzbijeni pozitivni materijal kojeg smo se odrekli. Svojih talenata i uspjeha se odričemo onda kad nam okolina kaže da se to ne uklapa u njihov plan za nas ili kad se okolina ruga našim talentima i interesima. Na primjer – preplavi vas osjećaj euforije kad ste na koncertu ili kad prolazite pored uličnog svirača koji svira gitaru. Proučavate vrste gitara, prepoznajete bas gitaru u pjesmi, znate svakog poznatijeg gitaristu. Za sebe pak kažete da apsolutno nemate nikakvog talenta za muziku i gitaru. Ovako stoje stvari: interesiraju nas i privlače one stvari za koje imamo talent. Niste se opčinili čovjekom koji hoda po žici, nego čovjekom koji svira gitaru. Postoji neki razlog za to. Ono čemu se divite (bez opsesivne ljubomore) kod drugih ljudi, znači da postoji skriven talent u vama i zove vas da ga koristite. Ako pak zaključite da se radi o opsesivnoj ljubomori može značiti da se zapravo divite uspješnosti tog čovjeka (koja ima veze s vašom vrijednošću) ili da ste toliko potisnuli želju za sviranjem gitare da biste najradije ubili onoga koji si je dozvolio u tome uživati.

Projiciranje u vezama izgleda otprilike ovako: zaljubljujemo se u ono što mi mislimo da nemamo, a privlači nas (na primjer: upoznajem muškarca za kojeg mislim kako je divan obiteljski čovjek i kućni tip). Kad se bolje upoznamo, nekoć divna osoba nas počinje užasno nervirati – počinjemo primjećivati naš potisnut materijal koji kod sebe mrzimo i ne možemo smisliti (kućni tip se pretvara u lijenjivca kojemu se niš ne da). Onda želimo promijeniti drugu osobu (želim da se on pokrene, umjesto da se ja pokrenem). I to radimo do kraja veze. Ili života, što prije dođe. Što je ovdje “realnost”? Realnost je da sam ja kućni tip kojemu se nikam ne ide, ali si to ne mogu dozvoliti i konstantno se tjeram da nešto radim i nekud idem. Trebala mi je cijela maškarada da shvatim da me nitko nikam ne tjera i da mogu ić kud hoću 🙂

Kod projiciranja zapamtite: ono što drugi govore (i misle) o vama, više govori o njima nego o vama.

3) Karakterne obrane. Ovo je izuzetno opsežna tema jer se radi o cijeloj grani psihologije – razvojnoj psihologiji – na kojoj se baziraju i klasifikacije poremećaja ličnosti. Poanta je u ovome: karakterna obrana koju koristimo odaje nam u kojem vremenskom razdoblju je došlo do traume/rane i koja ponašanja koristimo kako bismo kompenzirali nastale rane. S obzirom da se radi o izuzetno opširnoj temi, navest ću samo osnovne karakterne obrane i neka djela koja možete pogledati ili pročitati kako bi se upoznali s materijom. Vaša karakterna obrana može vam otkriti kako ulazite u odnose, kojim se manipulativnim sredstvima koristite i što zapravo želite, što vam nedostaje.

Današnji psiholozi, naročito integrativni i geštalt psiholozi, baziraju svoj rad na razvojnoj psihologiji. Karakterna obrana nije ništa drugo nego izričaj glavnog uvjerenja. To glavno uvjerenje se iskazuje u ponašanju osobe, njezinom govoru, izgledu, energetskom tijelu, način držanja i hodanja. Postoje četiri glavne i dvije kompenzacijske karakterne obrane, to znači da jedna prevladava, a pomoću druge se kompenzira. Svaka osoba ima jednu ili kombinaciju više karakternih obrana, kod nekih osoba su te karakterne obrane izraženije, a kod osoba koje su jako izražene može doći do poremećaja ličnosti. Dakle, karakterna obrana nije poremećaj osobnosti!

Glavne karakterne obrane:

Šizofrena obrana: Šizofrena obrana nastaje u najranijem djetinjstvu, u dobi od ca. 0-1 godine života. Najčešće nastaje ako je došlo do traumatskog događaja, najčešće odvajanje majke od djeteta (smrt majke, bolest majke ili djeteta i sl.). Šizofrene osobe imaju glavno uvjerenje da svijet nije sigurno mjesto. One izgledaju kao da se „odvajaju od tijela“, što je njihov zaštitni mehanizam kako ne bi osjetile veliki strah. To su osobe koje izgledaju kao da nisu prisutne, „kao da nema nikog doma“, obično pogleda u daljinu, nalaze se u nekom svom svijetu, teško se nose sa svakodnevnim životom, teško iskuse zadovoljstvo, ne vole boraviti u svom tijelu. Šizofrenija kao poremećaj ličnosti nastaje kada se taj strah ekstremno projicira na vanjski svijet, pa osoba misli da ju se progoni, da je u ozbiljnoj opasnosti, i  sl.

Oralna obrana: Ova obrana se javlja ako dođe do veće ili manje traume u periodu od ca. 2 godine. Ove osobe imaju glavno uvjerenje da: nema za sve dosta (ljubavi, pažnje). Vjerojatno nastaje kad majka u tom periodu postane nedostupna, kad prestane dojiti, kad ima neki događaj koji nju zaokuplja pa se više ne može baviti djetetom. Te osobe su obično povijenih leđa (u „S“), gornji dio je savinut prema dolje, a donji dio leđa prema naprijed (kao da im je ponestalo snage u kičmi). Često imaju velike oči kojima traže pažnju i pomoć, osjećaju se da su zakinute, često imaju problema s prehranom (traže utjehu u hrani). Misle kako darovima mogu „kupiti“ ljubav, vrlo su umiljati. Ova karakterna obrana je jako „slaba“ pa se često kompenzira psihopatskom obranom.  

Simbiotska obrana: Nastaje negdje oko 2-3 godine, u periodu kada dijete prakticira odvajanje od majke. Majka ovih osoba je vjerojatno jako ovisna o djetetu, vidi ga kao svoj produžetak i ne da mu da se odvoji od nje. Može isto biti jako uplašena zbog djeteta, pa mu ne dozvoli slobodu kretanja. Često ove majke očekuju da se dijete brine za nju, ona vidi svoju svrhu i smisao u djetetu, i svaki pokušaj djeteta da se osamostali ili da se na bilo koji način razlikuje od majke kažnjava se ili suzbija. Osobe s ovom obranom su kao kameleoni i njihovo glavno uvjerenje je: ja nisam bitan/bitna. One su vrlo rano naučile odricati se od svojih želja i potreba, kako bi zadovoljile majku. Često gube svoj identitet u odnosu s drugim osobama i postanu jako prijemčive za tuđe osjećaje i ponašanja. „S kim si takav si“ je njihov modus operandi. Učinit će sve da se prilagode drugoj osobi, čime gube svoj identitet i osjećaj sebe. S obzirom da tako dobro mogu preuzimati identitete, dobri su glumci, pa često kompenziraju rigidnom obranom. Sibiotska obrana podloga je za borderline poremećaj i ovisnički poremećaj osobnosti.

Mazohistična obrana: Nastaje u sličnom periodu kao simbiotska i malo se produljuje nakon treće godine života. Nastaje slično kao simbiotska obrana, no u ovom slučaju majka izravno traži od djeteta da se pokorava njezinim zahtjevima. To je obično kritična, zahtjevna i kontrolirajuća majka. Dijete ima osjećaj da nosi cijeli svijet na svojim ramenima. Osobe s ovom obranom imaju često naslage na trbuhu (brane se od napada identiteta) i mogu podnositi ogromne količine pritiska (fizički se to vidi na stisnutim i zgrčenim ramenima). Njihovo je uvjerenje: život je trpljenje. Oni trpe i ispunjavaju tuđe zahtjeve, zanemaruju svoje potrebe i obično su tromi. Ova obrana se često kompenzira rigidnom.

Kompenzacijske obrane:

Kompenzacijske obrane rijetko dolaze same. One nastaju u kasnijim fazama razvoja (od treće do šeste godine života) i „slažu“ se na postojeće. „Kompenzacijske“ znači da se osoba „srami“ svoje glavne obrane pa pokušava nešto glumiti. Najčešće se slamanje kompenzacijske obrane može jasno vidjeti kad je osoba pod pritiskom ili kad joj se dogodi traumatični događaj.

Psihopatska obrana: Ova obrana nastaje u vrijeme kad se budi seksualni identitet osobe. Ako je seksualnost povrijeđena (natjecanje između roditelja i djeteta, umanjivanje vrijednosti na temelju spola) dolazi do ove obrane. Kod muškaraca nastaje kada dođe do odmjeravanja moći s ocem – ako otac nikad ne dozvoli djetetu (sinu) da pobjedi i ako uvijek vrši svoju silu nad njim, sin će prije ili kasnije odlučiti da mu je cilj pobijediti oca. Ako pak kćer pokušava zadobiti priznanje i ljubav oca, a on ju uporno odbija (omalovažava) ona će ili zamrziti muški spol i pokušati manipulirati muškarcima seksualnošću ili će se pokušati umiljavati ocu kao „tatina kćer“ i pokušavati uporno zadobiti njegovu pažnju. Majka ovdje igra manju ulogu, ali je bitna njezina uloga u obitelji, jer će se u ovom periodu dijete opredijeliti na čiju će stranu stati. Ako je majka u ulozi žrtve, i kćer i sin će se odupirati i pokušavati dobiti priznanje oca. Osobe koje se označavaju kao „psihopati“ su, zbog svoje rane, izgubili doticaj sa svojim emocijama i ne mogu si dozvoliti nikakvu vrstu slabosti i emotivnosti. One nanose bol drugima, jer su sami u boli i patnji. Teško se povezuju, srame se svojih slabosti i često su agresivne i seksualno manipulativne. Ako se psihopatska ličnost „slomi“, najčešće pada u oralnu obranu, gdje postaje potpuno bespomoćna (primjer je frajer koji tuče ženu, pa kad ga ova ostavi dolazi plakati i moliti na vrata). Ove osobe – muškarci – imaju napuhana prsa, raširene ruke (šepure se kao pauni) ali slabu zdjelicu i noge (zapravo su nestabilni). Žene pak naglašavaju seksualne atribute kojima pokušavaju manipulirati (uzimaju si što žele), ali se osjećaju usamljeno i nevoljeno. Psihopatska obrana kaže: moram te pobijediti.

Rigidna obrana: To je najkasnije obrana i nastaje oko šeste, sedme godine života. Rigidne osobe rade ono što se od njih očekuju. To su one osobe koje su najuspješnije u današnjem društvu. Muškarac je skladno građen i uzoran, žene su poslovne i uspješne. Oni ispunjavaju očekivanja njihovih familija. S jednom cijenom – odrekli su se sebe. U podlozi je simbiotska ili mazohistična obrana, osjećaj nedostatka identiteta i prava da se bude nesavršen. Osoba trpi kako bi zadovoljila zahtjeve i potrebe okoline. U podlozi ove obrane je uvjerenje: moram biti savršen/a.

Ako se želite pozabaviti karakternim obranama preporučam djela Adolfa Adlera i njegovu bioenergetiku, djela Barbare Brennan i/ili proučavanje razvojne psihologije, karakternih obrana i poremećaja ličnosti, kao i geštalt terapiju.

4) Kognitivna psihoterapija ili kognitivno-bihevioralna terapija. Ne morate nužno ići na terapiju kako bi ste naučili principe te vrste terapije. Osnova kognitivne terapije su misli. Zadaci u kognitivnoj terapiji se odnose na prepoznavanje i „lovljenje“ automatskih misli. U trenutku kad vam se promijeni raspoloženje – cilj je uloviti misao koja je to izazvala. Obično se radi o ovakvim mislima: „Ja to ne mogu. Ovo je previše. Nikad nije dosta. Ovo je uzalud. Život je sranje. Opet moram sve sama.“. Te automatske misli bruje kroz nas svaki dan tisuće puta i razlika između funkcionalne i nefunkcionalne osobe je u tome da funkcionalna osoba ima pravi odgovor na te misli.

Na primjer: proleti vam misao kroz glavu „Ovo je preteško“. Funkcionalna osoba automatski sebi mijenja tijek misli, na način da kaže: „Ok, ovo je malo teže, morat ću se time dublje pozabaviti:“ Disfunkcionalna osoba će nastaviti ovako: „Da, ovo je preteško. Ovo je užas. Nikad niš od mene. Nikad neću to naučiti. Ja ništa ne znam.“ I počet će se osjećati očajno, anksiozno i jadno. Čim padne raspoloženje, mijenja se percepcija, odmah sve postaje tužnije i ružnije. Ponavljaju se crne misli. Pokreće se krug.

Cilj kognitivne terapije je uloviti tu misao – prekinuti negativni tijek misli – i pronaći funkcionalan odgovor. To se zove „vrednovanje“ misli. Kad pomislim: „Ja to ne mogu“, onda trebam tu misao uloviti i analizirati, pronaći suprotne dokaze (sjećate se da uvjerenje filtrira događaje) i ispraviti ju. Na primjer: „Ok, koji su dokazi da ja to ne mogu naučiti? Pa, gradivo je teško. Koji su dokazi da mogu to naučiti? I prije sam uspjela naučiti teško gradivo.“ Cilj je osvijestiti da negativna misao dolazi iz negativnog uvjerenja koje je potrebno ispraviti.

Potrebno je naglasiti da se negativna uvjerenja mogu godinama kompenzirati, ali da će se pojačati i početi ometati kad dođe do nekih traumatičnih događaja. Dakle, možete mirno raditi svoj posao godinama i jednog dana ostanete bez posla i život se uruši. To znači da se aktiviralo negativno uvjerenje koje je potrebno istražiti. Zato krize često znače rast, jer se suočimo s nekim negativnostima koje smo izbjegavali.

Važan alat u vrednovanju misli je takozvana Silazna strelica. To je način na koji od automatske misli dolazimo do bazičnog uvjerenja. U gornjem primjeru, ja sam pomislila: „Ja to ne mogu (naučiti)“. Kako bi se krenulo prema uvjerenju, potrebno je ovaj put učiniti suprotno od pozitivnog vrednovanja, i treba se upitati: „Ako je to točno (da ja to ne mogu naučiti) – što to znači za mene?“. To znači da ću pasti ispit, da neću proći faks. Zatim se malo preformulira pitanje: „Ako je to istina (da neću proći faks), što to govori o meni?“. E, onda se pojavljuju bazična uvjerenja: „Ja sam glupa. Ja ništa ne znam. Ja ne vrijedim.“.

Kognitivna terapija kaže da postoje dvije kategorije bazičnih vjerovanja. Kategorija bespomoćnosti i kategorija bezvrijednosti. „Ja ne mogu, ja ne znam, ja sam luzer“, spadaju u kategoriju bespomoćnosti, a na primjer: „Nitko me ne voli, nikome nije stalo do mene, nitko mi neće pomoći…“ spadaju u kategoriju nevoljenosti.

I to je to, to su neki od načina i tehnika kako doći do naših uvjerenja i izmišljene priče o nama.

I što sada?

Ako ste saznali da se uglavnom vrtite oko bezvrijednosti – napravite popis vrijednosti u ljudima koje vam nešto znače (npr. dobrota, radišnost, lojalnost, vjernost…) – pronađite ta uvjerenja u sebi i gajite ih, budite ta osoba svaki dan. Otvorite oči na pozitivne reakcije drugih ljudi prema vama. Dozvolite mogućnost da nekome nešto značite. Sjetite se kad su vam rekli da ste im bili od pomoći, da ste im promijenili razmišljanje ili pomogli da prebrode krizu. Podsjećajte se na to.

A ako se krećete oko bespomoćnosti – svaki dan se prisjećajte da ste bili jako mali kad ste bili ovisni o roditeljima i kad ste usvojili uvjerenja da ste bespomoćni. Osvijestite da ste odrasli i osvijestite sve što se dosad uspjeli sami postići u životu. Ako se osjećate bespomoćno, ne znači da jeste bespomoćni. Jeste, bili ste bespomoćni, ali više niste.

Ovo su koraci koji vam mogu pomoći da se probijete kroz cijeli proces:

1. Saznajte koja je vaša priča i onda osvijestite da vi niste vaša priča. Morate znati koja je vaša priča, kako biste razlikovali vašu priču od vašeg pravog Ja.

 2. Osvijestite da imate moć mijenjanja svoje realnosti (percepcije).

3. Osvijestite da ste bili jaaaaaaaaaaako mali kad ste usvojili svoja uvjerenja i da su to dječja uvjerenja.

4. Prihvatite da ste imali baš tu obitelj, baš ta iskustva i uvjerenja – kako biste prošli baš to iskustvo i naučili baš tu lekciju.

5. Prihvatite mogućnost da ste došli ovdje kako biste spoznali svoje pravo Ja i pokazali ga svijetu. Da je vrijeme da se probudite.

6. Prihvatite izazov da možda baš vaša priča može nekome pomoći.

7. Definirajte u što želite vjerovati, koja nova uvjerenja želite imati?

8. Svaki dan pronalazite dokaze za svoja nova uvjerenja.

9. Prisjetite se vašeg pravog Ja, tko ste to vi? Koje su vaše želje, snovi i potrebe? Vratite se u djetinjstvo jer tada ste to još znali. Ono što ste cijeli život gurali pod tepih i niste htjeli gledati – to želite.

10. I svaki dan se prisjećajte na to tko ste zapravo vi. Obratite pažnju na svoje interese i želje – oni su putokaz prema vašim talentima.

11. Prihvatite svoje želje i snove i prestanite ih omalovažavati.

12. Prihvaćajte druge kakvi jesu, kako biste mogli prihvatiti i sebe.

13. Osvrnite se i vidjet ćete da ima prijatelja koji vas prihvaćaju kakvi jeste. Vaši prijatelji su vaša braća i sestre koje možete birati.

14. Što cijenite kod drugih, koje vrijednosti kod drugih su vam bitne? Tražite takve ljude i gajite te vrijednosti u sebi.

15. Duboko zaronite u svoju dubinu i pitajte se – što ja to točno želim? Možda nađete da je odgovor – bezuvjetnu ljubav i prihvaćanje onoga što ja stvarno jesam. I onda se prihvatite.